Doktore, dogodilo mi se nesto strasno. Pogodilo me iznenada, bio sam siguran da umirem. Pocelo mi je lupati srce, nisam mogao udahnuti, vruci valovi su mi prolazili kroz tijelo, oblio me znoj i sav sam se tresao. Pomislio sam, ako ne umrem sigurno cu poludjeti."
Ovo je citat “skinut” sa stranice (joj, moram naučiti, napamet, kako staviti link, ali snaći ćete se, ne sumnjam) ) http://www.anksioznost-depresija.50megs.com.
Mislim da je stranica, poprilično, dobra. Izradila ju je osoba koja je, i sama, patila od depresije I anksioznosti. Naići ćete na razne, korisne, informacije, na forum, chat…
Gornji citat opisuje osjećaje koje osoba proživi u paničnom ataku.
Znam koliko je osjećaj gadan i vjerujem da može paralizirati socijalni život osobe koja, tada, ulazi u začarani krug.
Ja sam imala tu sreću da sam “potukla” panični atak, čini mi se, prvenstveno znanjem o paničnom ataku.
Prije nekoliko godina, nadobudno sam pripremala težak ispit. Težak jer je,profesor, volio definicije “napamet”, “nabio” nam je devet knjiga obavezne i tri dodatne literature…Uglavnom, živcirala me ta nepravda da sama definicija, iz jedne od knjiga, govori o tome kako se učenici ne smiju poticati na učenje napamet, a on, sam, je volio reproduciranje “od slova do slova”…Predmet je bio didaktika.
Ja, inače, učim navečer. Volim mir i tišinu.
Obavezni napitak mi je bila “nesica”. Događalo mi se da legnem, umorna, pospana, a organizam me ne pušta zaspati zbog djelovanja kofeina.
I tako sam se forsirala, sitskala gas, dok mi psiha nije nagazila na kočnicu i vrisnula “Dosta!”.
Usred noći sam se probudila gušeći se. Ne znam koliko je to trajalo, ali imala sam dojam da ću,doslovno, umrijeti. Nisam mogla doći do zraka, srce je divljalo, misli su divljale…Hroptala sam.
Nekako sam “došla k sebi”. Digla se, skuhala si kamilicu..Teško je bilo, ponovno, zaspati. Osjećala sam se kao u filmu “Strava u Ulici brijestova”.
Strah me bilo zaspati da se ne ugušim, u snu. Pucali su me filmovi da ću, jednostavno, zaboraviti disati.
Kako sam studirala psihologiju, znala sam za pojam paničnog ataka. Malo sam, još, proučavala taj fenomen i naišla na podatak da ga psihostimulansi, kao što je i kofein, mogu potaknuti.
Obično je genetski. Sjećam se da mi je tata pričao o sličnom iskustvu u mladosti, ali su, tada, stare žene utvrdile da ga guši Mora (Mora je neko čudno biće, nešto kao vještica…Uglavnom, neka, nadnaravna pojava). Rekle su mu “recept” i sve je prestalo.
Naravno, da se to da psihološki objasniti. On je vjerovao u učinak “lijeka”, zaspao je miran, bio je smiren, (nervoza, napetost,mogu aktivirati panični atak) i placebo se pokazao efikasnim.
Još sam se tri, četiri, noći budila sa sličnim simptomima, ali svaki slijedeći napad je bio sve slabiji. Nije me bilo strah. Jednostavno sam čekala da prođe.
U takvim situacijama je strah od napada veći “bad” nego sam napad.
Kasnije mi se znalo događati, da se ufuram u to, dogodilo bi mi se, vjerojatno i sada, da mi simptomi počnu u tunelu, da počnem osjećati kako mi fail zraka…Međutim, nisam dozvolila da napad kontrolira mene već sam ja kontrolirala njega.
Ukoliko se sretnete sa sličnim problemima, gore navedena stranica vam može biti početak rješenja.
Možda pomogne,nekome, i moje iskustvo.
Situacija je, stvarno, zastrašujuća. Pogotovo kada ne znaš što ti se događa.
Izlaza ima.
