Malo zabušavam na blogu.
Muža mi nema, nekoliko dana, jer «jadi u Zabjegu», ali trebao bi se, danas, vratiti. Na poslu dijelim kompjuter s curom koja će me mijenjati, a kako blog nije u opisu mog posla ne «blogiram».
Inače, s Kćerkom mi je, čak, lakše, kada sam sama.
Kada dođem s posla je probudim, oko tri i pol, četiri, onda ručam i Ona uz mene nešto pojede, pa izađemo u park.
Muž kaže da mora tako puno raditi jer da će trudnica koja se ljuja na ljuljački devastirati dječji park, a On će, sve, morati iskeširati : )
A meni je, baš, super...Osjećam se kao curica.Volim onaj osjećaj u želucu kada se zaljuljam...
Nakon ljuljačka slijede klackalice, penjalice...Malo kopanja po zemlji, hvatanja mrava, ptica i sl...
Često me, druge mame, u čudu gledaju jer «svašta pustim» Kćerku. To «svašta» odnosi se na to da draga mačke, hvata mrave, sjedne u pijesak, briše rukice u lišće, penje se na penjalici za «jeviku djecu» (jeviku=veliku)...
Ja ne želim dijete odgajati uz, neprestane, «pazi», «nemoj», «bit će po guzi»...A sve to, najčešće, mame rade zbog svojih strahova i komoditeta. Penjalica je opasna ako ćeš pustiti, samog, dvogodišnjaka da se vere, ako »ćakulaš» s drugom mamom i ne da ti se dizati i paziti na dijete...Lakše je prijetiti.
Moja Kćer, uvijek, traži da sam ja pored Nje kako bih je mogla uhvatiti, pridržati, ako negdje zapne...Ako joj branim, penjat će se dok ne gledam.
Tako se, kada je bila manja, voljela penjati na stol...Nisam joj govorila «to se ne smije» već «smiješ se penjati kada su blizu mama, tata ,nona...». Moja logika je da će se Ona i tako i ovako penjati, da će željeti doživjeti to iskustvo pa je bolje da se to dogodi kada sam ja u blizini ili netko od odraslih. I tako joj je to bio «đir» neko vrijeme i izgubila je interes.
Jedna mama je prijetila kćerki da će je «pojesti mravi» ako otiđe u travu. Moja Kćer je to čula i pogledala me, u čudu, pa rekla «mama, teta se šaji»...Ma, naravno, da se šali. Nažalost, kćer joj se panično boji svih životinja. Uz rečenice tipa «idemo kući sada će doći pas», «nemoj ići na stepenice, ogrepst će te maca»...Nije ni čudo.
Neki roditelji misle da sam «prepopustljiva»...Ja mislim da nisam...Preispitivala sam tu riječ «prepopustljiva» i, čini mi se, da to ne odgovara mom stilu roditeljstva.
Ja je puno stvari puštam da isproba, vodim bitku oko važnih stvari, pregpvaramo, dogovaramo, ako je umorna, loše volje, niti jedna opcije joj je paše i to su situacije kad ajoj ne nudim opcije već je «moja zadnja».
Ne dobije, Kćer, uvijek što hoće. Ponekad «kenjka» i «gnjavi»...Ja je upozorim da «kenjka» (svatila sam kako, Ona, ponekad niti nije svijesna tona svog glasa) i neka lijepo pita što želi...Ona, sama, kaže «mama kaže-nemoj kenjkati, lijepo pitaj...» i onda me lijepo pita i dogovaramo se. Kada nešto traži «kenjkajući», «cendrajući»-ne dobije.
Nema, baš, ispade bijesa, nije naporna i ne zanovijeta...Zbog toga nastavljam sa svojim stilom odgoja bez «po guzi», puno vike i nerviranja.
Puno djece sa, strožim stilom, baca se po podu, vrišti i prkosi, zbog toga mislim kak taj strogi stil i «nije nešto»..
Nakon parka- povratak kući, pranje ruku, tuširanje...
Već oko osam i pol traži «čokojino» i «đamicu». Onda da joj «pjičam pjiču» ili čitam, neku, «knjigicu»..Ona se skutri pored mene, pažljivo sluša, tu i tamo me nadopuni ili, unaprijed, kaže što će se dogoditi (sve slikovnice zna napamet), onda zaklopi oči i ja je odnesem u krevet.
Kada je i Muž doma, onda kasno ide leći. Mislim da nadoknađuje vrijeme koje ne provodi s njime pa joj se ne da ići u krevet da ne propusti igru i druženje s tatom.
Uf, raspisala sam se.
Kako «parkić» može biti inspirativan : )
Post je objavljen 17.05.2005. u 09:36 sati.