Ne trebamo žaliti već slaviti život.
Ako smo vjernici, izmolimo za Papu, za Njegovu dušu...Ako nismo, dovoljno je, u srcu, zapaliti svijeću. Poslati mu, tamo gore, malo dobrih želja, dobrih misli.
Ja sam neki čudan vjernik....Možda više agnostik nego katolik, ali osjetila sam potrebu da se, u sebi, pomolim da Papa smireno i lako otiđe sa Zemlje.
U srcu sam zapalila svijeću da mu obasja put do Neba. I mada ne znam točno zbog čega, atmosfera koju sam upila preko TV-a, izmamila mi je suze na oči.
Zapravo, nisam tužna. Više se osjećam, nekako, svečano.
Vjerujem da On ne bi htio da žalimo.
On je, za mene, bio utjelovjenje samoostvarenja.
Živio je na način koji ga je ispunjavao. Ostvario je svoju misiju i otišao, bez puno patnje, s posljednjim riječima «Amen», «Vjerujem»...Otišao je kako je i živio.
On je živio autentično, cjelovito...
Žaliti treba one koji su ostali na Ovom Svijetu, a lutaju bez smjera, cilja, žive polovičnim životom, s nemirom u srcu, rastrzani strahovima i pitaju se zbog čega su tu i čemu, ovaj, život i stalno osjećaju kako im nešto nedostaje....
Post je objavljen 04.04.2005. u 10:11 sati.