Još malo o djeci i različitim razmišljanjima o potomstvu, trudnoći, roditeljstvu...
Kolegica od, cca 45 godina, u drugom je braku, ima šesnaestogodišnju kćer iz prvoga, saznala je da sam trudna.
Prva replika je bila «Joj, znam da ti to ne bih, možda, trebala govoriti, ali vidjet ćeš kada budeš imala dijete...» (očito je zaboravila da ja, već, imam dijete) «...Ja ne volim djecu. Bolje je nabaviti psa ili ljubavnika...Po mogućnosti mlađeg 20ak godina»...
Nije me iznenadilo niti zateklo, njezino, mišljenje jer sam, od nje, tako nešto mogla i očekivati. Ova replika joj je jedna od smislenijih, onda si možete misliti kakvi su,inače, sadržaji njezinih, uglavnom, monologa (jer je malo tko sluša i uz najboju volju «izgubi je» nakon par rečenica).
Neke kolegice koje su se zatekle u blizini i čule razgovor, ostale su Paf. No comment.
Kažem ja, njoj, kako je, doista, za neke ljude boje da nemaju djecu jer to zahtjeva određenu dozu zrelosti, odraslog ponašanja i odgovornosti, a to znam jer, već, imam jedno dijete. Imati ljubavnika, pogotovo, znači bježanje od odgovornosti i suočavanja s, eventualnim, problemima u braku, a ja ga nemam namjeru tražiti u osnovnoj školi. Naime moj «idealni ljubavnik» ide u drugi razred osnovne (mlađi 20 god). Kažem joj i kako nemam ništa protiv stila života koji ona zagovara, ali da to, za sada, nije za mene. Svatko ima svoj izbor. Međutim, smatram kako nij eu redu imati djecu ako se, već, razmišlja na takav način.
Ona kaže kako se njena kćer slaže s njenim mišljenje i kako ona isto «ružno je reći mrzi, ali ne voli djecu».
I sada si ja mislim-Bog nekima da da imaju djecu, a uopće ih ne žele i ne zaslužuju imati. Drugi čeznu za bebom.
Nije fer.
Kasnije sam saznala kako je, ona, u trudnoći bila, jako, nesretna. Mrzila je svoje tijelo i promjene koje su se, na njemu, događale.
Kada je rodila, nije željela dojiti u strahu d a joj se «cice ne objese»..
Moram biti zločesta prokomentirati kako su joj se i tako i onako objesile.
Inače, kolegica se oblači kao curica: mašne u kosi, haljinice, baby roze majičice...Ali, stvarno, jo j ne prostoji. Ona ne shvaća, ali okolina radi «sprdačinu» od nje.
Možda, kako je rano rodila, ponovo proživljava svoju mladost...Ili je, tek sada, proživljava..Vjerojatno je «zbog kćerke» puno toga propustila, ali WTF to je bio njen odabir, n a kraju krajeva.
Viđam puno «odrsalih djevojčica» koje bježe od odgovornosti, obaveza...Koje tepaju dok pričaju jer je to, valjda, simpatično...
Ne znam. Ja sam neozbiljna, djetinjasta, razigrana...Ali i ozbiljna, uravnotežena, odrasla...Ovisno o situaciji.
Ne želim izgubiti dijete u sebi, ali ne želim niti željeti biti, uporno, stalno mlada i zarobljena u tom periodu života te propustiti sve što zrele godine nose sa sobom.
Post je objavljen 20.04.2005. u 11:20 sati.