Dragi gospodine Vlasnik Velike Firme,
Piše Vam supruga jednog Vašeg voditelja podružnice u Rijeci.
Ne znam znate li Vi što se događa u, toj, podružnici i kakav je sistem rada...Trebali biste znati...
Suprug radi od osam do osam. Ne samo da ga tijekom tjedna nema kući već i, učestalo, vikendima, sastanči po drugim podružnicama: Split, Zagreb...
Ja kažem da on volontira pola od tog radnog vremena.
Plaća je iznadprosječna Hrvatska, ali nije toliko iznadprosječna.
Poznajem ljude s normalnim radnim vremenom koji zarađuju slično.
I ne samo to, njima se cijela plaća isplaćuje legalno, preko računa, a ne kao mom suprugu-veći dio plaće «na ruke».
Susrela sam, jednom prilikom, neke druge supruge Vaših zaposlenika. Redom nezadovoljne, čangrizave...Obiteljski život na nuli jer je sve podrađeno Firmi.
Bijele udovice. Tako mene zovu na poslu.
Svako toliko, osim sastanaka, organizirate druženje Vaših zaposlenika.
Uskoro idu na krstarenje.
A obitelj?
Ja bih trebala pružati punu podršku, kuhati i bacati nepojedeni ručak jer se direktor sjetio da bi mogli, zaposlenici, otići na večeru...Ne otići na večeru znači biti neinformiran, propustiti poslovni razgovor jer se sve vrti oko posla...Pa i na večeri.
Ja bih trebala peglati košulje, dizati odjela s kemijskog jer On ne stigne od posla..
Ja bih trebala pružati podršku, biti puna ljubavi, umiljata...Ja mu dogovaram preglede kod zubara, podsjećam ga na bitne datume, pa i datume poslovnih sastanaka...
Ja ne mogu planirati godišnji, izlete jer, Muž, sazna «pet do podne» kada će ga pustiti da bude na godišnjem.
A i taj godišnji je «godišnji»...Stalno zvoni telefon i nekoliko puta otiđe u Firmu.
Vjerujem da se slično događa i ostalim suprugama.
I mi smo, na neki način, Vaši zaposlenici. Gdje nam je plaća? Makar u obliku vremena koje Muževi provode s obitelji.
I znam, iz razgovora s njima da im je dosta. Najbolje godine provode u čekanju supruga, podređivanju njegovom vremenu...
Brakovi pate. Stres kod kuće prenosi se na posao i obrnuto.
Nitko ne profitira. Osim, možda, Vas.
Svako toliko dobivaju, voditelji, mailove u kojima se prijeti otkazom je r ne poštuju rokove, planove...
Ok, ako su, voditelji, nesposobni dajte otkaz onima tko ih je postavio na to mjesto ili onom tko radi nerealne poslovne planove.
Fluktuacija radnika, jedan od pokazatelja, u svijetu, uspješnosti firme, je ogromna. Naravno, veća fluktuacija, manja uspješnost.
Novac uložen u edukaciju je bačen.
Prijateljica mi ja dala otkaz u Vašoj Firmi. Ostala je na bolovanju zbog djeteta. Pozvao ju je direktor i rekao neka da otkaz ako nije sposobna imati obitelj i karijeru. Dodao je, još, kako njegova žena ima dvoje djece (njegova žena??!!A on?) i ne radi nego i h odgaja.
Njegova žena i djeca žive kod njezine mame u drugom gradu. On nema potrebu, nakon posla, otići kući pa zadržava i ostale zaposlenike na poslu.
Meni je sve to JAKO počelo ići na živce.
Svome Mužu sam dala ultimatum. Neka bira: ovakva «karijera» ili obitelj.
A jedan je od uspješnijih, Vaših, voditelja.
Sinoć je ostao do devet i trideset. S direktorom.
Sinoć je, skoro, prespavao u autu jer sam bila, ne ljuta, već BIJESNA što se po tisućiti put događa ista stvar.
Fizički nisam mogla podnijeti Njegovu prisutnost nakon što je, još jednom, posao dobio prioritet.
Kruh, pelene, mlijeko...Ništa nije kupio.
Obećana šetnja s Kćerkom otkazana, ručak bačen u WC...
Sve, kao pišem vlasniku...Ali dio krivnje snosi i Muž.
I danas sam ljuta.
Dugo nisam bila tako ljuta.
Muža sam pustila, u kuću, nakon što sam se primirila. Proveo je pola sata u autu.
Pucala me glavobolja, umorna...Objašnjavam Kćerki da ništa od šetnje jer nema tate....
Mogla sam Ga udaviti golim rukama.
U crnoj kronici bi pisalo da mi je «mrak pao na oči»...
Ne želim biti sama u braku. Onda ću radije i biti sama. Ili neka bude «na stanu», a svatko planira svoj život za sebe.
Ja mogu tisuću puta nešto reći, ponavljati, biti smirena...Ali tisuću i prvi put biti ću jaaaako ozbiljna i negativno raspoložena.
U našem slučaju razgovor ne pomaže već akcija. Ja moram napraviti »skandal» da se On pomakne, kada je o poslu i dolaženju kući riječ.
Danas me Muž vozio, na posao, i rekla sam neka razmisli o promjeni posla ili, sadašnjeg, stila života.
I mislim to najozbiljnije.
Želim biti, s Kerkom i Bebom, na prvom mjestu. Neću biti «ona koja je doma i čeka», «ona koja je tu neovisno o mom ponašanju»... Ne želim se razvesti u pedesetoj kada Djeca budu veća i ustanovim da živim sa strancem.
Baš sam ljuta.
Čemu imaš mobitel ako ne javiš «Sorry, ništa od dogovora....»...
Čemu Žena, Dijete kada si rijetko kada kući, a i kada jesi «odmaraš» i kada otiđemo u šetnju, kao da ideš na robiju...jer umoran si od posla.
I ono tvoje «Ženice, mogu, malo, do Bratića na playstation...?»...
Ma, više ne može ništa. I otkaži, slobodno, onaj vikend kada imaš krstarenje s Firmom...
Od danas živiš s Rošpijom.
