If I should close my eyes, that my soul can see And there's a place at the table that you saved for me So many thousand miles over land and sea I hope to dare, that you hear my prayer And somehow I'll be there It's but a concrete floor where my head will lay And though the walls of this prison are as cold as clay But there's a shaft of light where I count my days So don't despair of the empty chair And somehow I'll be there Some days I'm strong, some days I'm weak And days I'm so broken I can barely speak There's a place in my head where my thoughts still roam Where somehow I've come home And when the Winter comes and the trees lie bare And you just stare out the window in the darkness there Well I was always late for every meal you'll swear But keep my place and the empty chair And somehow I'll be there And somehow I'll be there ma šta radili u ime uspomene ma koje djelo ma koju gestu ma koju molitvu ma koju misao sve vas to samo ranjava uzaludno je samo vas košta jer uvijek iznova pokazuje koliko ne može promijeniti stvarnost u kojoj se nalazite kao samo-soljenje rane ili kao trganje mlade kraste činili sve što vam srce, um i želja nalažu samo se dovedete u poziciju da vam se sve to zgadi jer stvarnost je uvijek iz dana u dan iz dana u dan iz dana u dan iz dana u dan iz dana u dan ista I nikoga nigdje tko govori vašim jezikom baš nijednoga apsolutno nijednoga Had to get the train From Potsdamer Platz You never knew that That I could do that Just walking the dead Sitting in the Dschungel On Nürnberger Strasse A man lost in time Near KaDeWe Just walking the dead Where are we now? Where are we now? The moment you know You know, you know 20, 000 people Cross Bösebrücke Fingers are crossed Just in case Walking the dead Where are we now? Where are we now? The moment you know You know, you know As long as there's sun As long as there's sun As long as there's rain As long as there's rain As long as there's fire As long as there's fire As long as there's me As long as there's you |
Nitko ne zna gdje je ona Malo znamo al je znano Iza gore, iza dola Iza sedam, iza osam I još dalje, i još gore Preko gorkih, preko mornih Preko gloga, preko drače Preko žege, preko stege Preko slutnje, preko sumnje Iza devet, iza deset I još dublje, i još jače Iza šutnje, iza tmače Gdje pijetlovi ne pjevaju Gdje se ne zna za glas roga I još huđe, i još luđe Iza uma, iza Boga Ima jedna modra rijeka Široka je, duboka je Sto godina široka je Tisuć’ ljeta duboka jest O duljini i ne sanjaj Tma i tmuša neprebolna Ima jedna modra rijeka Ima jedna modra rijeka Ima jedna modra rijeka Široka je, duboka je Sto godina široka je Tisuć’ ljeta duboka jest O duljini i ne sanjaj Tma i tmuša neprebolna Ima jedna modra rijeka Valja nama preko rijeke Na na na, na na na Na na na, na na na Na na na Ima jedna modra rijeka Na na na Na na na, na na na Na na na Valja nama preko rijeke |
Dakle, mala Ally pjeva već jedno 5 godina na cesti a često pjeva sa ovim dečecom koji je učio pjevanje. Vrijedi proguglati. Ta zabava pri izvođenju pjesama, pa čak i kad je vidljivo da neku pjesmu ne poznaje, i ta lakoća postojanja, izrazi lica, dogovaranje u toku događanja, stalno raštimane gitare :D i kako ju gleda apsolutno fantastično, .... |
Fani stori,
dakle, cvast će mi ruže. :D Cvatu mi ruže, zapravo. :D All puns intended. Nisu baš puns, više ono - wow!! zar meni ? :)) To je prvi puta, nakon sto godina druženja s paradajzom, ljubičastim bosiljkom i vilinom suknjom da su mi izrasle posađene ruže koje će k tome CVASTI!! Dvije pred mojim ulazom u kuću. Pune su pupoljaka. Već danima se dva pupa pripremaju i nabrijavaju, da bi se danas jedan otvorio :)) Miris božanstven, i podsjeća na djetinjstvo kada bismo, mislim na Tjelovo (ili koji god da je blagdan kada ide procesija na kojoj se bacaju ružine latice?) sa košaricama počupali sve latice svega što je taj čas cvalo u vrtu, i cijelo jutro gnječile to po košarici, taj miomiris, ta nesvjesna aromaterapija, koja je zauvijek tu opojnost povezala sa bezbrižnošću i radošću življenja aaaaaaa!!! Danas , pri dolasku s posla, moj ulaz tako miriši. Od jedne, prve procvale ruže! (Nije ni slučajno, ali to nije tema ovog posta.) Ono što je blesavo je sljedeće; ja sam MISLILA da sam kupila bijelu damašćansku ružu Mme.Hardy i tamnoljubičastu galsku ružu Cardinal de Richelieu a ovo su obje izgleda ružičaste ruže. Tako se čini, po izgledu pupoljaka... Ova procvjetala JE rosa damascena, vidi se po 'plitkom' obliku cvjetne glavice, ovom urolanom položaju latica i naravno po apsolutno ludom omamnljujućem mirisu, a za ovu drugu budemo vidjeli što je............što god da je, bit ću sretna :)) samo da više procvate. Slike posvećujem svima koje volim a NEMA ih na blogu. Ima ih nekoliko i znaju koji su. Čak i onima koje ne volim, a volim. :)) Onima koji će se naježiti od užasa što ih spominjem, njima najviše. :)))) Slike također posvećujem svima kojih IMA i koje volim. Njima i :-*** Na žalost, miris vam ne mogu poslati............. Uživajte! |
Divan, divan dr. Rupert Sheldrake
hiper super toplo preporučam 35:30 - 35:54 tata od Cosma Sheldrakea (YT komentar 'zamisli sin ti se zove Cosmo S.' hahaha) tvorca pjesme koju proglašavam jednom od najboljih postojećih pjesama uopće. fenomenalnu i u ovoj verziji jednog od najboljih glazbenih sastava uopće sad sam tek uvidjela da je čovjek rođen 28.6.!!! |
Da se nadovežem na
:((((((((((((((((((((((((((((((((((((((( iz prošlog posta, razočaranje je apsolutno i posvemašnje. Ono kad jednostavno ostaneš bez teksta i po već neizbrojiv put ostaješ zaustavljen u kretnji vezanih ruku i ne možeš učiniti BAŠ NIŠTA nego izvoli , možeš trpiti situaciju. Mogao bi plakati, bjesniti, ali sve je to jedna - nemoć. I sad, kako primjeniti zahvalnost? Kažu , budi zahvalan za sve To se razumnom čovjeku čini travestija. Okej, ne možeš znati cijelu sliku nikada, i iz te perspektive je legitimno gledati i zaista ne znaš da li nešto što NEMAŠ iako želiš može biti bolje za tebe nego da to imaš...? I istina je da svaka situacija sa sobom nosi svoj paket, energetski paket, paket uz to vezanih zbivanja na koja nisi niti mogao unaprijed računati (osim ak nisi vidovit) ali, ako si iole pametan, možeš ih anticipirat (iskustvo ti nalaže) Ali, biti pičkica pa ne djelovati radi straha, jer ti je jasno da svaka situacija nužno usmjerava tvoj život amo-tamo i jer te tjera na prilagodbu, ah, jalova li takvog života. Riječju: S R A NJ E. *************************** Jutros opet nije bilo interneta, kao i jučer ujutro, ima telefona , ima TVa, ali ne i interneta. A zadaćnica se počela pisati u 8!! I onda, naravno, histerično zvanje Iskona da resetiraju rooter, i bla-bla-bla i tak... uglavnom, počelo je napeto. *************************** Idem si napraviti kavu. Osjećam se (tjelesno) ODLIČNO. E, na TOME mogu biti zahvalna! Ali :((((((((((((((((((((((( Ima i izraz, neću pisati tko i kada ga je izmislio, ali kada se osjećate sjebani od neke osobe, rekli biste za nju they crippled me . E, well, they did. VEČERNJI EDIT; danas sam bila toliko produktivna da sama ne znam kaj mi je i kako to objasniti. |
Ovaj jučerašnji glasni potres se je u Gračanima jako osjetio,
D. kaže da je bio užasno bučan, i jako jak, i valjda stvarno je bio kod Šumarevog groba na Bliznecu, što je zračne udaljenosti fakat malo, starcima su neki zidovi popucali, i slike popadale!!! ************** Drugo, izgleda da susjedi s klincima zaista idu spavati u pola 8, iako je vani još svijetlo! Spuste rolete i bok. Dan je gotov. Sjećam se mučnine od ranog spavanja, kako su nas dresirali, samo da se maknemo iz slike, da imaju mira.... ************************ Danas ponovo pupoljak ruže na podu! ************************ I, da, ruže će cvasti!! prvi put ikad da mi cvatu ruže, da sam ih iz sadnice uzgojila u neku suvislu veličinu, od koje će postati pravi veliki grm... I nije ljubičasta ruža lijevo, a bijela desno, nego kao da će obje imati bijeli cvijet!? Jedva čekam da to vidim! *********************** I ponovo.................. :((((((((((((((((((((((((((((((((((((((((((((((((((((((((((((((((( |
SUPER POZADINA NEBO
https://i.redd.it/197tj6e958c41.jpg još, moja fotka: https://scontent.fzag2-1.fna.fbcdn.net/v/t31.18172-8/1597142_284676988408498_4318847196088371703_o.jpg?_nc_cat=109&ccb=1-3&_nc_sid=19026a&_nc_ohc=dtz4Evm1PZsAX93Rxiv&_nc_ht=scontent.fzag2-1.fna&oh=77fc4e247863f183f7ef9b7a749b97c3&oe=60B29347 |
Ta postsmrtna situacija ima svoje faze.
Ugrubo, dvije. Prva faza, u kojoj sam sad, u kojoj mogu u glavi uobličiti svijet, i u kojoj se mogu smouvjeriti u vrijednosti življenja, preživljavanja. Jasno mi je da su to izmišljene, ljudske vrijednosti, vrijednosti bez vrijednosti jednom kada te nema, ali , hej, sada me ima, pa tome dajem tu neku šansu da se pokaže što je, čemu je. Kako vrijeme ide, tako se vrijednosti preoblikuju, no, nevažno, mogu si predstaviti da su dovoljno važne da se zavežem za njih, da sam tu. Tada život nije loš. Nije ni dobar, mind you, u taj dobar modus bi žarko željela upasti, no nemam dojam da uspijevam. Više je, onako, kao neka prazna praznina, ali barem bez boli. Faza dva je kad mi sve lađe potonu, i kada prije spominjane vrijednosti ne osjećam kao svoje. Jedina spona je kadena od srca mog prema kćeri, jedina iskrena, istinska, ne-možeš-zanijekati-njeno-postojanje poveznica sa svijetom. I sad budimo iskreni, faza dva je stalna, a faza jedan je maska za potrebe življenja. Moja jedina, najbliža frendica (ne ubrajam frendice za kavu) ona stalno nastoji doprijeti. Misli da se o problemu može pričati!!!!!!! misli da je to raščlanjivo! misli da ja to mogu u tančine preko usta prevaliti!!! Misli da to mogu secirati, i pretvoriti na sastavne djelove , NAGLAS!!! Kao kad dvije dokone osobe diskutiraju recept nekog jela, koliko je čega tu, i zašto!! Misli da se to smije puštati u postojanje samim izgovaranjem!!! Misli da je to u redu!! Misli da je moguće suočiti mi se sa time!!!! Neki dan bila je u Zg. Kava. kad bi ona znala koliko ja NE želim tu kavu. Koliko ne želim paušalan razgovor. I koliko još više NE ŽELIM nikakav dubinski razgovor. Koliko želim samo tišinu. Blagonaklonu prisutnost. Idoli imaju divnu pjesmu, Samo me gledaj i budi tu. Koliko želim tiho prisustvo, nježno, sućutno i bez pitanja, ma može i pitanja, samo da NE MORA biti odgovora, koliko bi godila trajna, sigurna, uvijek sam tu za tebe prisutnost, bez infantilnih postupaka izgovaranja, vaganja riječi, duhovne (samo)pomoći, uputstava kako se iz ovog ili onog IZLAZI, koje stanje je poželjno, koje nije, samo tišina i pisutnost puna ljubavi bi dostajala........... Ali NE! Ona ga testeriše. Tupi, ispituje, ispituje, ispituje. očekuje da joj govorim, JEBOTE. TJERA me da je odbijam riječima, tjera me na tumačenje. jaše po nekom pitanju, sjedimo na toj jebenoj kavi, usred ljudi, Cvjetni trg, ispituje me uporno i ne posustaje pokazujući da sve što me je natjerala reći ZAPRAVO NIJE NI ČULA, NI RAZUMJELA. I što se događa? Zaplačem. Ubije me u pojam i izgubim kontrolu potpuno, i zaplačem ko ljuta godina, odem od stolova, pustim nju da riješi plaćanja, jer ne mogu tamo ridati na metar od svijeta koji je baš čekao jednu takvu zabavu, želudac mi se doslovno okrenuo, iščupala je energetski nešto iz njega, tresem se ko prut i tlo mi se izvlači pod nogama, osjećam ranu u trbuhu, osjećam pomak Tla. Ona , NARAVNO, TO ne zna. Opravdava se. Dolijeva ulje na vatru, opravdavanjem pokazuje da ništa ne razumije. I tako. Plakala sam po raznim haustorima do auta. Sjele smo na sunce. kao izgladile situaciju. Znamo i ona i ja da nismo. nismo ni do danas. nemam što za reći. U stvari, imam. Imam dvije pjesme. Pa ako najbolja frendica ne može razumijeti, tko bi mogao? Al, ne bi li frendovi morali biti tu, podrška puna ljubavi, ne moraju riješiti ništa, razumjet ništa, ne slagat se ni sa čim, ali morali bi stajati uz sve, ne? Crni samohumor Edit; 23.40nešto jebote jezivo bučan potres..........malo, ali strašno 2.2 kod potoka Bliznec epicentar. Dijete je kod N, ništa nisu osjetili! |
Sa mnom je bilo veoma teškoraditi — u početku sam bila glupa starica. To mi je onlično rekao, i bio je u pravu. Ali ja sam veoma brzoučila. Možda baš i zato što sam veoma stara, i što višenemam šta da izgubim.U početku mi je sve išlo jošteže nego što bi inače, zbog mog straha. Čim bih ugledaýla Naguala, ja bih počela da mucam i gubim prisebnost.Nagual je tako delovao na sve druge ljude. Bilo mu jesuđeno da uliva toliki strah.«Ućutala je i pogledala me.»Nagual nije bio čovek«, rekla je.»Zašto to kažete?«
»Nagual je đavo iz ko zna kog vremena.«Sledio sam se od tih reči. Moje srce je počelo snažýno da bije. Ona zacelo ne bi mogla naći boljeg slušaoca.Strahovito me zainteresovala. Zamolio sam je da miobjasni šta je tim htela da kaže.»Ljudi su se menjali od njegovog dodira«, reče. »Tito znaš. On je izmenio tvoje telo, samo ti nisi ni slutioda on to čini. Ali on je ušao u tvoje nekadašnje telo.Stavio je nešto u njega. Isto je učinio i sa mnom. Ostaý vio je nešto u njemu i to nešto je preovladalo. Samođavo može to da učini. Sad sam ja severni vetar, i neplašim se nikoga i ničega. Ali pre nego što me je onpromenio, ja sam bila slaba, ružna staraca koja bi seonesvestila već pri samom pomenu njegovog imena. Pa- blito mi, naravno, nije mogao nimalo pomoći, jer se onNaguala plašio više nego i same smrti.Jednog dana su Nagual i Henaro došli ovamo kadsam bila sama u kući. Čula sam ih kako su se približili vratima kao jaguari koji se prikradaju. Prekrstila samse; to su za mene bila dva đavola, ali ipak sam izišla da vidim da li im šta treba. Bili su gladni, i ja sam im radopripremila nešto za jelo. Imala sam neke debele činijenačinjene od tikava pa sam i jednom i drugom dala počiniju čorbe. Činilo se kao da se ona Nagualu nije svide-la; nije hteo da jede ono što je pripremila tako slabažena, pa je tobože nespretnim pokretom ruke oborio čiýniju sa stola. No, umesto da se činija prevrne i čorbaprospe po podu, ona je od Nagualovog udarca pala praý vo na moju nogu, a da se pri tom ni jedna jedina kapnije prosula. Činija mi je zaista pala na nogu i tu je osýtala sve dok se nisam sagnula i podigla je. Stavila sam jena sto pred njega i rekla da je jelo koje sam skuvalapuno dobrih namera, iako sam ja slaba starica koja gase oduvek plašila.Od tog časa Nagual se promenio prema meni. To što je činija pala na moju nogu, a da se ni kap čorbe nijeprosula, bilo je za njega znak da mu viša moć ukazujena mene. Tada to nisam znala i mislila sam da se proýmenio prema meni zato što se postideo što je odbio da jede ono što sam mu ponudila! Nisam razmišljala o toj promeni. I dalje sam pred njim bila skamenjena od straýha i nisam se usuđivala da mu pogledam u oči. Ali on je počeo da me primećuje sve više i više. Donosio mi ječak i poklone: šal, haljinu, češalj i drugo. Stidela samse jer sam pomislila da on to kao muškarac traži ženu.Nagual je imao mlade devojke, šta će mu starica poputmene? U početku nisam htela da nosim pa čak ni dagledam te njegove poklone, ali Pablito me nagovaraopa sam posle nekog vremena počela da ih nosim. Međuýtim, on mi je sada ulivao još više straha nego pre i niýsam nikako htela da ostanem nasamo s njim. Znala samda je on đavolski čovek. Znala sam šta je učinio svojoj ženi.« Morao sam tu da je prekinem. Rekao sam joj dane znam ni za kakvu ženu u don Huanovom životu.»Znaš na koga mislim«, reče.»Verujte mi, dona Soledad, ne znam.«»Ne zavitlavaj me. Znaš da govorim o la Gordi.«Jedina »la Gorda« za koju sam znao bila je Pabli-tova sestra, veoma debela devojka kojoj su dali nadiýmak Gorda-Buca. Mislio sam odnekud, mada se o tomenije govorilo, da ona u stvari nije ćerka donje Soledad.Nisam hteo dalje da je ispitujem. Setio sam se odjedýnom da je ta debeljuca nestala iz kuće i da niko nijeznao, ili smeo da mi kaže šta je s njom bilo.»Jednoga dana sam sedela sama pred kućom«, proýduži dona Soledad. »Češljala sam kosu na suncu češ-ljem koji mi je Nagual poklonio; nisam ni primetila da je on došao i da stoji pored mene. Odjednom osetih kakome njegove ruke zgrabiše za bradu. Čula sam ga gdemi sasvim tiho govori kako ne treba da se pomaknem, jer bih vrat mogla slomiti. Okrenuo mi je glavu ulevo,ne baš sasvim, samo malo. Veoma sam se uplašila ipočela da vrištim, pokušavajući da se otmem iz njegovihruku, ali on je dugo, dugo, čvrsto držao moju glavu.Kad mi je pustio glavu, onesvestila sam se. Neznam šta je posle bilo. Kad sam došla sebi, videla samda ležim na zemlji, upravo ovde gde sad sedim. Nagual je već bio otišao. Toliko sam se stidela da nisam želelada vidim nikoga, a naročito ne la Gordu. Dugo sam čak mislila da mi Nagual nije ni okrenuo vrat već da jeto bio samo strašan san.«Ućutala je. Čekao sam da mi objasni šta se tadazbilo. Činilo mi se da je rasejana, zamišljena možda.»Šta se u stvari desilo, dona Soledad?« upitah nemogući više da se uzdržavam. »Je li vam on neštoučinio?«»Jeste. Okrenuo mi je vrat da bi promenio pravacmojih očiju«, reče, pa se glasno nasmeja videći kolikosam se iznenadio.»Hteo sam da kažem, je li on ...?«»Jeste. Promenio je moj pravac«, odgovori ona, neosvrćući se na moje nagoveštaje. »To je učinio i s toý bom kao i sa svima drugima.«»To je istina. Učinio je to sa mnom. Ali šta mislite,zašto je to uradio?«»Morao je. To je najvažnije od svega što čini.«Mislila je pri tom na jedan čin koji je po don Hu-anovom mišljenju bio neophodno potreban. Nikad nisa kim nisam o tome razgovarao. U stvari, na to sam već pomalo i zaboravio. Na početku moje obuke, zapaýlio je dve manje vatre u planinama severnog Meksika.Rastojanje između njih moglo je iznositi dvadesetak stopa. Rekao mi je da i ja stanem na rastojanju od dvaýdesetak stopa od vatri, držeći telo, a naročto glavu, ušto je moguće više opuštenom i prirodnom položaju.Zatim mi je naredio da gledam u jednu vatru, pa je,prišavši mi s leđa, okrenuo moj vrat ulevo i podesiomoje oči, ali ne i ramena, tako da su bile okrenute preýma drugoj vatri. Držao mi je glavu u tom položaju saýtima, sve dok se vatra nije ugasila. Novi pravac bio je jugoistok, ili, tačnije, drugu vatru je smestio u pravcu jugoistoka. Sve sam to primio kao jednu od don Hua-novih nerazumljivih nastranosti, kao jedan od njegovih besmislenih rituala.»Nagual je rekao da svi mi u toku života razvijamosposobnost da gledamo u jednom pravcu«, produži ona.»To onda postaje pravac naših duhovnih očiju. Godinaýma se taj pravac pohaba, postane slab i neprijatan, apošto smo vezani za taj pravac, i mi sami postanemo slabi i neprijatni. Onog dana kad je Nagual okrenuomoj vrat i kad ga je tako držao sve dok se nisam one-svestila od straha, on mi je dao nov pravac.«»Koji vam je pravac dao?«»Zašto to pitaš?« odvrati ona s nepotrebnom žestiýnom. »Misliš li, možda, da mi je Nagual dao drukčijipravac?«»Ja vam mogu reći koji je pravac dao meni«, rekoh.»Nije važno«, odbrusi ona. »On mi je sam to reýkao.« |