petak, 25.09.2020.
*
|
Witch-Wife Edna St. Vincent Millay - 1892-1950 She is neither pink nor pale, And she never will be all mine; She learned her hands in a fairy-tale, And her mouth on a valentine. She has more hair than she needs; In the sun 'tis a woe to me! And her voice is a string of colored beads, Or steps leading into the sea. She loves me all that she can, And her ways to my ways resign; But she was not made for any man, And she never will be all mine. |
utorak, 22.09.2020.
Potresi!
|
Već danima se drmamo.
Zadnjih dva ili tri drmanja u prošlom tjednu nisam primjetila, ili sam vozila, ili sam nešto drugo.... No , stvar izgleda postaje učestalija: prekjučer navečer, pa jučer (za dan ne znam) navečer oko 22:15, pa za par sati oko 2:40, bila su dva jedan za drugim: prvi 0.7, drugi 2.2, dijete je skočilo na mene iz sna, ne znam kako je uopće osjetila spavajući? To nas je razbudilo sasvim... noću i danju se grupa djece (razred) dopisuje čim zatrese... Pa za jedno pola sata opet, oko 3 ujutro , od 0.9 Richtera I onda jutros dva puta ponovo: oko 8:05, jedan slabiji, i za koju minutu još jedan , od 1.3. Htjela sam spavati, al me to natjeralo da se dignem.... Trebala sam ići na drugi karj grada nešto obaviti, sad se ne usudim, očekujem veliki tresak, ne nužno danas, pa tek onda pravo smirenje kroz vrijeme... jer ovo je sigurno POJAČANA aktivnost, a ne statistički predviđena podrhtavanja koja pokazuju SMIRENJE prvog, velikog potresa. (kako se nada jedan dio moje obitelji) Ponovile smo mjesta sastanka i načine ponašanja u slučaju potresa. Torba je uz vrata, odjeća, ulošci, toaletpapiri vodu moram nabaviti novu, dijete je sve popilo, usput uzimavši boce... Sretno svima! |
nedjelja, 13.09.2020.
Potres!
|
1.9 Richtera
Baš kratko i jako! Koja psihoza EDIT: promijenili su iskaz i kažu 2.1 Richtera. Bilo je jezivo, vjerojatno jer ga dugo nije bilo. Mene je užasno strah. Nemam živaca više za to. Ujutro buđenje, vrtoglavica sa otvorenim očima, sa zatvorenim očima u svakom mogućem položaju tijela, mučnina pred povraćanje.... Otkazala posao, put, organizirala zamjenu, nemam temperaturu, odspavala dubokim snom do iza podne, srećom dijete si samo uzelo za jesti - unaprijed sam pripremila, jer me niti nije trebalo biti doma. Sanjala svašta, između ostalog veliku oluju i pijavice koje haraju gradom, olujno nebo, sive pijavice, skrivanje u nekoj garaži.....čekanje s drugima da oluja prođe. Vrtoglavice nema, niti mučnine, niti temperature, ponovila mjerenje, postim, jedem jogurt, keksi su mi preslatki....... U uzdrmanom stanju, poslala par mailova koji su čekali, bravo ja, Sada, dvije akcije: tuširanje unatoč straha od potresa pješice do pošte unatoč strahu od vrtoglavice. Ne usudim se voziti. Jebem mu mater svemu, meni je debelo dosta. |
subota, 12.09.2020.
|
Hey there, Delilah What's it like in New York city? I'm a thousand miles away But, girl, tonight you look so pretty Yes, you do Times Square can't shine as bright as you I swear, it's true Hey there, Delilah Don't you worry about the distance I'm right there if you get lonely Give this song another listen Close your eyes Listen to my voice, it's my disguise I'm by your side Oh, it's what you do to me Oh, it's what you do to me Oh, it's what you do to me Oh, it's what you do to me What you do to me Hey there, Delilah I know times are gettin' hard But just believe me, girl Someday I'll pay the bills with this guitar We'll have it good We'll have the life we knew we would My word is good Hey there, Delilah I've got so much left to say If every simple song I wrote to you Would take your breath away I'd write it all Even more in love with me you'd fall We'd have it all Oh, it's what you do to me Oh, it's what you do to me Oh, it's what you do to me Oh, it's what you do to me A thousand miles seems pretty far But they've got planes and trains and cars I'd walk to you if I had no other way Our friends would all make fun of us And we'd just laugh along because we'd know That none of them have felt this way Delilah, I can promise you That by the time that we get through The world will never ever be the same And you're to blame Hey there, Delilah You be good, and don't you miss me Two more years and you'll be done with school And I'll be makin' history like I do You know it's all because of you We can do whatever we want to Hey there, Delilah, here's to you This one's for you Oh, it's what you do to me Oh, it's what you do to me Oh, it's what you do to me Oh, it's what you do to me What you do to me, oh oh, woah, woah Oh woah, oh Oh |
četvrtak, 10.09.2020.
.
|
Conscientious Objector
Edna St. Vincent Millay I shall die, but that is all that I shall do for Death. I hear him leading his horse out of the stall; I hear the clatter on the barn-floor. He is in haste; he has business in Cuba, business in the Balkans, many calls to make this morning. But I will not hold the bridle while he clinches the girth. And he may mount by himself: I will not give him a leg up. Though he flick my shoulders with his whip, I will not tell him which way the fox ran. With his hoof on my breast, I will not tell him where the black boy hides in the swamp. I shall die, but that is all that I shall do for Death; I am not on his pay-roll. I will not tell him the whereabout of my friends nor of my enemies either. Though he promise me much, I will not map him the route to any man's door. Am I a spy in the land of the living, that I should deliver men to Death? Brother, the password and the plans of our city are safe with me; never through me Shall you be overcome. |
srijeda, 09.09.2020.
CIJELA GODINA I PUNIH JEDANAEST MJESECI
|
Dirge without Music
Edna St. Vincent Millay I am not resigned to the shutting away of loving hearts in the hard ground. So it is, and so it will be, for so it has been, time out of mind: Into the darkness they go, the wise and the lovely. Crowned With lilies and with laurel they go; but I am not resigned. Lovers and thinkers, into the earth with you. Be one with the dull, the indiscriminate dust. A fragment of what you felt, of what you knew, A formula, a phrase remains, --- but the best is lost. The answers quick and keen, the honest look, the laughter, the love, They are gone. They have gone to feed the roses. Elegant and curled Is the blossom. Fragrant is the blossom. I know. But I do not approve. More precious was the light in your eyes than all the roses in the world. Down, down, down into the darkness of the grave Gently they go, the beautiful, the tender, the kind; Quietly they go, the intelligent, the witty, the brave. I know. But I do not approve. And I am not resigned. (Za lakše razumijevanje: Dirge je tužaljka, lament, posmrtna pjesma To approve -odobravati, To be resigned - prihvaćati nešto neželjeno jer je neizostavno.) |
ponedjeljak, 07.09.2020.
|
What lips my lips have kissed, and where, and why, I have forgotten, and what arms have lain Under my head till morning, but the rain Is full of ghosts tonight, that tap and sigh Upon the glass and listen for reply, And in my heart there stirs a quiet pain For unremembered lads that not again Will turn to me at midnight with a cry. Thus in the winter stands the lonely tree, Nor knows what birds have vanished one by one, Yet knows its boughs more silent than before: I cannot say what loves have come and gone, I only know that summer sang in me A little while, that in me sings no more. Edna St. Vincent Millay |
Istinita priča, za @5-13
|
U kratkim crtama....
I tako je, sada već dosta davno, bila ta jedna djevojčica. Dat ćemo joj ime , proizvoljno.....Ž. Može Ž, bila je vesela i živahna. Napunila je sedam godina, i pet dana kasnije, sa mamom je trebala otputovati na more. Ah sreće, ah veselja, trebalo je putovati vlakom, divota! Njezin tata, mamin suprug, vratio se u svoju rodni grad, brak njezinih roditelja bio je u stvari u pitanju, klimav, i vjerojatno bi bio razvrgnut....no ispao je nebitan za priču. Život ima tendenciju živjeti sam od sebe, i rješavati stvari po kratkom postupku, često ne baš ljupko, često ne baš sretno. I tako se dan puta približio, i došao. Baka male Ž. bila je jako zabrinuta to jutro. Sanjala je sinoć da se njezina kćer , Ž-ina mama, oprašta od njih, odlazi stazom i maše im, maše. Molila ju je da ne ide na put. Ispričala san. Tada su bablje priče imale još veću težinu nego danas. No, mama male Ž nije htle niti čuti, karte za vlak bile su kupljene, dijete se veselilo putu, nije bilo šanse da ne idu. Na kolodvoru, gle sreće, srele su grupu dobrih prijatelja. I oni su taj dan putovali vlakom. Na isto mjesto. Naše putnice imale su karte za jedan vlak, dok je grupa prijatelja imala karte za drugi. Vlakovi su polazili sa smiješnom razlikom u kretanju, možda petnaest minuta, možda pola sata, možda sat...ali ne više. Prvo su svi sjeli u jedan vlak. Pa su se predomislili i svi sjeli u drugi. Pretpostavljam da su tadašnje karte vrijedile za oba putovanja. Djevojčica Ž se sjeća da su mijenjali vlak, natezali se i dogovarali u smijehu i veselju. Nisu se mogli odlučiti na koji da idu. Možda je u jednom od njih bilo više mjesta ili takvo što...... nešto je u svakom slučaju prevagnulo i odlučili su se za jedan od vlakova. I krenuo je tako taj vlak. Pala je noć, i živahna djevojčica Ž svojom je živahnošću smetala da umorni putnici zadrijemaju. Bio je s njima u kupeu jedan dečko, neki Student. Njemu se nije spavalo, a bilo mu je žao ovih umornih. Imao je sa sobom grožđe, djevojčica Ž se i danas živo sjeća velikih crnih boba. Rekao je: 'idem ja s njom van iz kupea, sjesti ćemo na klupicu, u prostor gdje se dva vagona spajaju, idemo jesti grožđe, da vi imate mira'. I tako je i bilo. Vlak je spavao. Student i Ž bili su budni, jeli su grožđe velikih crnih boba. Nisam vam na početku rekla, bilo je to posljeratno doba, bilo je diverzija na razne civilne i druge mete, ah, da. I tako je bila diverzija, na toj pruzi, tu noć. Vlak se stropoštao sa raznesenih tračnica, a Student, priseban kakvi studenti trebaju biti, zgrabio je Ž i iskočio s njim van iz vagona koji su se lomili i drobili. Svi su umrli, osim Studenta i male Ž. Nitko nije preživio. Danas na Mirogoju imate cijeli red grobova koji su poklonjeni obiteljima stradalih u toj diverziji. Malu Ž odvezli su u Split, u bolnicu. Poslije bolnice, primili su je u obitelj tog Studenta, dok tata nije došao po nju, nakon što su dani i dani prošli. Jer tada komunikacija nije bila moguća kao danas. Ona je od šoka posve zanijemila. Kada se vratila kući, k baki, unatoč tati koji je ostao na drugom kraju države, u svom rodnom gradu, i kojega više nikada, nikada, baš nikada nije vidjela, nije govorila. Baka je mislila, mislila, i pjevala joj, valjda joj je od muke i nemoći pjevala. Onda je , gle čuda, djevojčica pjevala njoj natrag, i tako su razgovarale. Pjevajući. Djevojčica Ž nije mogla govoriti, mogla je samo pjevati. Pjevajući su jedna drugoj spasile život. Što je dalje bilo, za ovu večer više nije bitno. Djevojčica Ž, koja je sada već dugo, dugo, dugo i sama baka, kaže da je baš ničega nije strah. Što se treba dogoditi, dogoditi će se. I to je sve. Nema povrh, nema ali. Nema sumnje. |
subota, 05.09.2020.
još jedna od tih i takvih
|
Lament
Edna St. Vincent Millay Listen, children: Your father is dead. From his old coats I'll make you little jackets; I'll make you little trousers From his old pants. There'll be in his pockets Things he used to put there, Keys and pennies Covered with tobacco; Dan shall have the pennies To save in his bank; Anne shall have the keys To make a pretty noise with. Life must go on, And the dead be forgotten; Life must go on, Though good men die; Anne, eat your breakfast; Dan, take your medicine; Life must go on; I forget just why.  |
