četvrtak, 30.07.2020.
Zašto smo Jedno
|
Kada se govori o tome da 'smo Jedno',
ljudi se , u želji da si mogu slikovito i ovosvjetski dočarati, uglavnom hvataju ideje da smo Jedno, u smislu čovječanstva. Da smo skup homo sapiens sapiensa koji dijele sličan usud silom iste fiziologije. Mislimo na to da su nam stremljenja slična i življenje u bitnim stvarima isto, jer svi na kraju dana idemo spavati, jedemo kad smo gladni, parimo se ili vršimo nuždu kad nas spopadne. Mislimo možda na sposobnost prenošenja akumuliranog znanja podmlatku, ili sposobnost samopoimanja, na primjer, ali to nas zapravo dijeli od ostataka (živog, a još i više neživog) svijeta oko nas..... Kada se kaže da smo Jedno, misli se najprije i najvažnije da postoji, i je, Jedna Kreatorska sila, koja sve živi, koja sve misli, koja sve je, i mi smo djelići te Sile. Mi smo TA Kreatorska Sila. Nismo ništa odvojeno, ništa svoje, ne možemo biti ništa izvan , pokraj te Sile. (Kažem Sila, da ne moram reći Bog, jer ako kažem Bog, moram reći i Božica, i općenito, odmah upadam u zamku antropomorfizacije Onoga što Je Sve.) Ono radi čega ovo pišem, jest da istaknem da je i sve ostalo, a ne samo čovjek (ili čovječanstvo), dio te Sile, Nije samo čovjeku udahnut 'dah života' u tijelo, a sve ostalo je drugorazredno. (Kakva sumanuta, bolesna, ideja, usput budi rečeno!!!) SVA manifestacija, svo oživotvorenje (i materijalno, i duhovno) ('sve vidljivo i nevidljivo') sve je dio te Sile, Sve je ta Sila u manifestaciji. I zato smo Jedno sa Svime, sa svakom mrvom prašine u svemiru, jednako kao i sa svakim čovjekom, svakim psom, svakim nepoznatim stvorom na svakoj 'malenoj planeti na ivici svijeta', također i sa svim duhovnim , neutjelovljenim bićima, osviještenim ili ne, dobrim ili lošim, sa svakim kamenom, svakom pojedinačnom vlati trave ako treba, svakim postojanjem, u svakoj dimenziji, od ovoga ja/sada u sve kutke i trenutke Kreacije od početka do kraja stvaranja. I preko toga, ma kako nepojmljivo (ljudskom utjelovljenom umu) bilo. Naravno, svaki djelić je jedinstven , svaki djelić je bitan, svaki djelić vrši utjecaj, u svim svjerovima, na svim 'poligonima', svim vrstama postojanja, NA svo postojanje. I zato su na tragu istine riječi sv.Franje , koji u svojoj pjesmi 'Pjesma brata Sunca' navodi Zemlju majkom, Sunce i vjetar bratom, zvijezde sestrama........................................ naša 'obitelj', naravno, ide dalje od materijalnih manifestacija, kući, u nematerijalni Dom, ali, pogodio je bit. |
subota, 25.07.2020.
sostanza dei giorni miei
|
Puno se , PUNO, događalo, malo sam pisala.
Po redu kako mi iskače u glavi: dijete se uspješno upisuje u srednju, to je ko trčanje s preprekama, u smislu da svako toliko treba obaviti neku radnju prijave prijavnica liste upisnica bla bla. Mi zapravo nemamo prepreke jer se zbog maksimalnih bodova upisuje kamo god hoće, ali ipak imamo sve forme za zadovoljiti. U konačnici, kad se idući tjedan finalno upišemo, slavimo kraj školske godine (kao svake godine), kraj osmoljetke i upis u srednju, u kineskom. Našla sam jedan novi, gdje još nismo bile. To je to. Morala sam joj tarot bacati, i ispale su jako, jako lijepe karte. Ona je inzistirala na tarotu, molila me danima. Planira izbijeliti zube zaljepiti cirkončić izbušiti uha na puno mjesta jako positno se tetovirati na par mjesta opsjednuta je time. Dobro, neka je. Dalje ćemo vidjeti. Vedran. Stalno ga sanjam, svaku noć. U snu je umro, i dalje je živ , ovih dana jako su vedre te njegove energije, pun je poleta i radnje se zbivaju jako neusiljeno i neopterećeno njegovom smrću, jednostavno, život se isprao od tih gadosti i ide dalje. To je lijepo. Imam faze. Nekad sam danima tupa. nekad sam danima okej. nekad sam danima jako, jako tužna. nekad sam danima jako jako ljuta. Nedavno, na grobu, na groblju, dobila sam ludi, ludi znak, Prvo je kiša počela u trenu kad sam krenula na grob, pa sam se nećkala da li da uopće idem, pa sam uzela kišobran i išla, onda sam bila jako, jako prazna, budem tako nekada, i puštam da budem, jer to je blagoslov, biti prazan, ljepše nego biti užasnut nad slikama u glavi, situacijama kave su bile koje NE želiš da su bile takve a ništa ne možeš po pitanju njih učiniti... Groblje služi za ulazak u komunikaciju, i sortiranje stvari u glavi, rad na manifestiranju, uglavnom, na povratku prema autu odjednom me iz posvemašnje praznoće oplahnula velika tuga i plač i plač i plač, i zaustavim se da nađem maramice u torbi, sva onako zaslinjena, i pogledam na lijevo i na grobu uz koji sam stala prezime moga muža. Ah, da. Krenem dalje, i dobijem poriv da idem uokolo, skroz, skroz uokolo, obično je ta šetnja ukrug najdužim putem jedno meditativno stanje u koje upadnem. I tako hodam, i radim to svoje u glavi, i nađem se gore na cesti, iznad svega, na platou iznad Gaja urni, i pogledam nadesno, a na plakatu meni zdesna piše 'Zagreb, grad umjetnica'. Točno potvrđenje nečega o čemu sam TAJ ČAS mislila i pitala se u glavi. Ostanem zaprepaštena, ne mogu vjerovati i vadim mobitel da si to uslikam. I onda, pogledam nalijevo, gdje puca pogled u dolinu i na široko nebo, i dvije pune duge preko cijelog neba, jednostavno me oborilo s nogu. I tako stanem, i fotkam i fotkam i fotkam, i, nije gotovo :)))) Prilazi neki frajer, mojih godina, gleda me direktno, otvoreno i sa osmjehom, kao da me poznaje. Stane na par koraka od mene i poslika dugu mobitelom, kao i ja. Onda mi kaže (inače, niko mi se nikad ne obraća na groblju, a i njegove riječi kao da nisu od muškarca) 'prekrasno je, zar ne?' Ja kažem nešto kao 'da.....' i zašutim...onak, malo je nezgodno.... (a duge se cijelo vrijeme mijenjaju, pojedini djelovi su u nekim trenutcima posebno blještavi, i duga postaje mjestimici debela i boje se 'poduplavaju') Ja onda kažem nešto 'prekrasne su, i pogledajte ovo dolje - bila je posebna na jednom mjestu- jednostavno je ne mogu dovoljno točnu uhvatiti sa mobitelom. To se ne može aparatom uhvatiti, nikako nije tako lijepa na slici kao što je uživo.' On: 'Onda ćemo to morati zauvijek zadržati u našem sjećanju, zar ne?' :)) Nisam srela muškarca (barem se ne sjećam) da nešto tako lijepo izgovori tako mrtvo hladan, točnije, tako činjenično i bez zadrške ili srama. Ja u nevjerii kažem nešto kao 'da, izgleda da će tako nekako morati biti...?...?' On se osmjehne i ode. I sjedne u auto slovenske registracije, kakav ima moja frendica, s kojom sam cijeli taj dan do groblja provela. Mislim si, kaj je ovo bilo!? :)))) Sad idem kuhati, nastavljam dalje kad pristavim lonac na vatru. :-************** __________________________________________________________________________________________________________ NASTAVAK: Jučer je bila poplava u ZG. Dijete me nagovorilo da navečer, poslije šetnje sa frendicom idemo u McD. jer je gladna, a mahune koje su doma nisu joj po volji. Okej. Teško žabu u vodu natjerati, ispalo je doslovno :D, nisam mjeravala jesti, ali oni imaju stvarno FINU kavu. Prvo, stigle smo u zadnji čas da nas suludi pljusak ne opere PRIJE jela, vani je neki dečko pao, došla je hitna i nliječila mu nogu, gromovi su pucali ko da im je zadnje, a lijevalo je kao da šmrk curi s neba. Mi smo naivno mislile, polako ćemo, pa će se smiriti dok smo mi gotove. Vraga. Na koncu smo krenule doma tak, u nadi da ćemo stići i da auto neće podlegnuti plivanju. Ceste su bile sasvim pod vodom, nikakve trake se nisu vidjele, sve je bilo slobodnim stilom i još slobodnijim, iz Vukovarske smo skrenule u Miramarsku, Ne možeš ispod podvožnjaka je bazen, svi se stihijski okreću, stalno se čuju sirene, al ne znaš otkud, i trbaš li se maknuti, i gdje? Idemo kroz Strojarsku. Opet ne možeš, voda, policajci stoje, okreći se kako tko može, u autu mokro ko i vani, sve se zamaglilo, sve mokro, brišem stakla s košuljom, napeto gledamo van i vozimo kao da plivamo i tuširamo se istovremeno. Kod Autobusnog, ne možeš ispod podvožnjaka, svi desno po Radničkoj, i tek na Zavrtnici smo uspjele preći liniju prema sjeveru. Bome je bilo NAPETO, na onaj jako strašan način. Još strašnije mi je danas, kad sam vidjela kako je to u stvari izgledalo, puni su mediji slika i videa :-O !!!! jer ni sam nisi svjestan dok se događa, samo gledaš kako ćeš to izvesti dobro, da dođeš tamo kamo ideš, bez kolateralnih žrtava. Tako da se danas NE idem naći s frendicom na kavi; vani je dovoljno mračno da ne želim niti pokušavati. O ostalome kasnije :))))))))) idem ručati. :-********* |
srijeda, 22.07.2020.
Danas izašlo ispod čekića.
|
O, kakvo lijepo iznenađenje na YTu.
Danas je dan kada je predana prijavnica. Danas mi je sve te erozije po zubima završila zaštićivati, hvala Kristu, izgubila sam mogućnost strpljenja!! Sve ukupno pet dolazaka u dva tjedna. Popizditis, predzadnji put sam skoro pobjegla. Otkrila sam da je zubarica i instruktorica joge, pa sam joj rekla da za idući put molim jednu vođenu meditaciju, prije čišćenja zubova. Dijete je lijepo, pametno i dobro. Sav smisao čući u njoj. Nedostajanje je strašno, i čuđenje nad time da je to sad tako. Oplahuje nasumce, kroz dane. Pjesma: Božiću, koji skok u prošlost! |
|
Do you ever lie Awake at night? Just between the dark And the morning light Searching for the things You used to know Looking for the place Where the lost things go Do you ever dream Or reminisce? Wondering where to find What you truly miss Well maybe all those things That you love so Are waiting in the place Where the lost things go Memories you've shed Gone for good you feared They're all around you still Though they've disappeared Nothing's really left Or lost without a trace Nothing's gone forever Only out of place So maybe now the dish And my best spoon Are playing hide and seek Just behind the moon Waiting there until It's time to show Spring is like that now Far beneath the snow Hiding in the place Where the lost things go Time to close your eyes So sleep can come around For when you dream you find All you've lost is found Maybe on the moon Or maybe somewhere new Maybe all you're missing is inside of you So when you need her touch And loving gaze Gone but not forgotten Is the perfect phrase Smiling from a star That she makes glow Trust she's always there Watching as you grow Hiding in the place Where the lost things go |
