subota, 25.07.2020.
sostanza dei giorni miei
|
Puno se , PUNO, događalo, malo sam pisala.
Po redu kako mi iskače u glavi: dijete se uspješno upisuje u srednju, to je ko trčanje s preprekama, u smislu da svako toliko treba obaviti neku radnju prijave prijavnica liste upisnica bla bla. Mi zapravo nemamo prepreke jer se zbog maksimalnih bodova upisuje kamo god hoće, ali ipak imamo sve forme za zadovoljiti. U konačnici, kad se idući tjedan finalno upišemo, slavimo kraj školske godine (kao svake godine), kraj osmoljetke i upis u srednju, u kineskom. Našla sam jedan novi, gdje još nismo bile. To je to. Morala sam joj tarot bacati, i ispale su jako, jako lijepe karte. Ona je inzistirala na tarotu, molila me danima. Planira izbijeliti zube zaljepiti cirkončić izbušiti uha na puno mjesta jako positno se tetovirati na par mjesta opsjednuta je time. Dobro, neka je. Dalje ćemo vidjeti. Vedran. Stalno ga sanjam, svaku noć. U snu je umro, i dalje je živ , ovih dana jako su vedre te njegove energije, pun je poleta i radnje se zbivaju jako neusiljeno i neopterećeno njegovom smrću, jednostavno, život se isprao od tih gadosti i ide dalje. To je lijepo. Imam faze. Nekad sam danima tupa. nekad sam danima okej. nekad sam danima jako, jako tužna. nekad sam danima jako jako ljuta. Nedavno, na grobu, na groblju, dobila sam ludi, ludi znak, Prvo je kiša počela u trenu kad sam krenula na grob, pa sam se nećkala da li da uopće idem, pa sam uzela kišobran i išla, onda sam bila jako, jako prazna, budem tako nekada, i puštam da budem, jer to je blagoslov, biti prazan, ljepše nego biti užasnut nad slikama u glavi, situacijama kave su bile koje NE želiš da su bile takve a ništa ne možeš po pitanju njih učiniti... Groblje služi za ulazak u komunikaciju, i sortiranje stvari u glavi, rad na manifestiranju, uglavnom, na povratku prema autu odjednom me iz posvemašnje praznoće oplahnula velika tuga i plač i plač i plač, i zaustavim se da nađem maramice u torbi, sva onako zaslinjena, i pogledam na lijevo i na grobu uz koji sam stala prezime moga muža. Ah, da. Krenem dalje, i dobijem poriv da idem uokolo, skroz, skroz uokolo, obično je ta šetnja ukrug najdužim putem jedno meditativno stanje u koje upadnem. I tako hodam, i radim to svoje u glavi, i nađem se gore na cesti, iznad svega, na platou iznad Gaja urni, i pogledam nadesno, a na plakatu meni zdesna piše 'Zagreb, grad umjetnica'. Točno potvrđenje nečega o čemu sam TAJ ČAS mislila i pitala se u glavi. Ostanem zaprepaštena, ne mogu vjerovati i vadim mobitel da si to uslikam. I onda, pogledam nalijevo, gdje puca pogled u dolinu i na široko nebo, i dvije pune duge preko cijelog neba, jednostavno me oborilo s nogu. I tako stanem, i fotkam i fotkam i fotkam, i, nije gotovo :)))) Prilazi neki frajer, mojih godina, gleda me direktno, otvoreno i sa osmjehom, kao da me poznaje. Stane na par koraka od mene i poslika dugu mobitelom, kao i ja. Onda mi kaže (inače, niko mi se nikad ne obraća na groblju, a i njegove riječi kao da nisu od muškarca) 'prekrasno je, zar ne?' Ja kažem nešto kao 'da.....' i zašutim...onak, malo je nezgodno.... (a duge se cijelo vrijeme mijenjaju, pojedini djelovi su u nekim trenutcima posebno blještavi, i duga postaje mjestimici debela i boje se 'poduplavaju') Ja onda kažem nešto 'prekrasne su, i pogledajte ovo dolje - bila je posebna na jednom mjestu- jednostavno je ne mogu dovoljno točnu uhvatiti sa mobitelom. To se ne može aparatom uhvatiti, nikako nije tako lijepa na slici kao što je uživo.' On: 'Onda ćemo to morati zauvijek zadržati u našem sjećanju, zar ne?' :)) Nisam srela muškarca (barem se ne sjećam) da nešto tako lijepo izgovori tako mrtvo hladan, točnije, tako činjenično i bez zadrške ili srama. Ja u nevjerii kažem nešto kao 'da, izgleda da će tako nekako morati biti...?...?' On se osmjehne i ode. I sjedne u auto slovenske registracije, kakav ima moja frendica, s kojom sam cijeli taj dan do groblja provela. Mislim si, kaj je ovo bilo!? :)))) Sad idem kuhati, nastavljam dalje kad pristavim lonac na vatru. :-************** __________________________________________________________________________________________________________ NASTAVAK: Jučer je bila poplava u ZG. Dijete me nagovorilo da navečer, poslije šetnje sa frendicom idemo u McD. jer je gladna, a mahune koje su doma nisu joj po volji. Okej. Teško žabu u vodu natjerati, ispalo je doslovno :D, nisam mjeravala jesti, ali oni imaju stvarno FINU kavu. Prvo, stigle smo u zadnji čas da nas suludi pljusak ne opere PRIJE jela, vani je neki dečko pao, došla je hitna i nliječila mu nogu, gromovi su pucali ko da im je zadnje, a lijevalo je kao da šmrk curi s neba. Mi smo naivno mislile, polako ćemo, pa će se smiriti dok smo mi gotove. Vraga. Na koncu smo krenule doma tak, u nadi da ćemo stići i da auto neće podlegnuti plivanju. Ceste su bile sasvim pod vodom, nikakve trake se nisu vidjele, sve je bilo slobodnim stilom i još slobodnijim, iz Vukovarske smo skrenule u Miramarsku, Ne možeš ispod podvožnjaka je bazen, svi se stihijski okreću, stalno se čuju sirene, al ne znaš otkud, i trbaš li se maknuti, i gdje? Idemo kroz Strojarsku. Opet ne možeš, voda, policajci stoje, okreći se kako tko može, u autu mokro ko i vani, sve se zamaglilo, sve mokro, brišem stakla s košuljom, napeto gledamo van i vozimo kao da plivamo i tuširamo se istovremeno. Kod Autobusnog, ne možeš ispod podvožnjaka, svi desno po Radničkoj, i tek na Zavrtnici smo uspjele preći liniju prema sjeveru. Bome je bilo NAPETO, na onaj jako strašan način. Još strašnije mi je danas, kad sam vidjela kako je to u stvari izgledalo, puni su mediji slika i videa :-O !!!! jer ni sam nisi svjestan dok se događa, samo gledaš kako ćeš to izvesti dobro, da dođeš tamo kamo ideš, bez kolateralnih žrtava. Tako da se danas NE idem naći s frendicom na kavi; vani je dovoljno mračno da ne želim niti pokušavati. O ostalome kasnije :))))))))) idem ručati. :-********* |
