ponedjeljak, 07.09.2020.
Istinita priča, za @5-13
|
U kratkim crtama....
I tako je, sada već dosta davno, bila ta jedna djevojčica. Dat ćemo joj ime , proizvoljno.....Ž. Može Ž, bila je vesela i živahna. Napunila je sedam godina, i pet dana kasnije, sa mamom je trebala otputovati na more. Ah sreće, ah veselja, trebalo je putovati vlakom, divota! Njezin tata, mamin suprug, vratio se u svoju rodni grad, brak njezinih roditelja bio je u stvari u pitanju, klimav, i vjerojatno bi bio razvrgnut....no ispao je nebitan za priču. Život ima tendenciju živjeti sam od sebe, i rješavati stvari po kratkom postupku, često ne baš ljupko, često ne baš sretno. I tako se dan puta približio, i došao. Baka male Ž. bila je jako zabrinuta to jutro. Sanjala je sinoć da se njezina kćer , Ž-ina mama, oprašta od njih, odlazi stazom i maše im, maše. Molila ju je da ne ide na put. Ispričala san. Tada su bablje priče imale još veću težinu nego danas. No, mama male Ž nije htle niti čuti, karte za vlak bile su kupljene, dijete se veselilo putu, nije bilo šanse da ne idu. Na kolodvoru, gle sreće, srele su grupu dobrih prijatelja. I oni su taj dan putovali vlakom. Na isto mjesto. Naše putnice imale su karte za jedan vlak, dok je grupa prijatelja imala karte za drugi. Vlakovi su polazili sa smiješnom razlikom u kretanju, možda petnaest minuta, možda pola sata, možda sat...ali ne više. Prvo su svi sjeli u jedan vlak. Pa su se predomislili i svi sjeli u drugi. Pretpostavljam da su tadašnje karte vrijedile za oba putovanja. Djevojčica Ž se sjeća da su mijenjali vlak, natezali se i dogovarali u smijehu i veselju. Nisu se mogli odlučiti na koji da idu. Možda je u jednom od njih bilo više mjesta ili takvo što...... nešto je u svakom slučaju prevagnulo i odlučili su se za jedan od vlakova. I krenuo je tako taj vlak. Pala je noć, i živahna djevojčica Ž svojom je živahnošću smetala da umorni putnici zadrijemaju. Bio je s njima u kupeu jedan dečko, neki Student. Njemu se nije spavalo, a bilo mu je žao ovih umornih. Imao je sa sobom grožđe, djevojčica Ž se i danas živo sjeća velikih crnih boba. Rekao je: 'idem ja s njom van iz kupea, sjesti ćemo na klupicu, u prostor gdje se dva vagona spajaju, idemo jesti grožđe, da vi imate mira'. I tako je i bilo. Vlak je spavao. Student i Ž bili su budni, jeli su grožđe velikih crnih boba. Nisam vam na početku rekla, bilo je to posljeratno doba, bilo je diverzija na razne civilne i druge mete, ah, da. I tako je bila diverzija, na toj pruzi, tu noć. Vlak se stropoštao sa raznesenih tračnica, a Student, priseban kakvi studenti trebaju biti, zgrabio je Ž i iskočio s njim van iz vagona koji su se lomili i drobili. Svi su umrli, osim Studenta i male Ž. Nitko nije preživio. Danas na Mirogoju imate cijeli red grobova koji su poklonjeni obiteljima stradalih u toj diverziji. Malu Ž odvezli su u Split, u bolnicu. Poslije bolnice, primili su je u obitelj tog Studenta, dok tata nije došao po nju, nakon što su dani i dani prošli. Jer tada komunikacija nije bila moguća kao danas. Ona je od šoka posve zanijemila. Kada se vratila kući, k baki, unatoč tati koji je ostao na drugom kraju države, u svom rodnom gradu, i kojega više nikada, nikada, baš nikada nije vidjela, nije govorila. Baka je mislila, mislila, i pjevala joj, valjda joj je od muke i nemoći pjevala. Onda je , gle čuda, djevojčica pjevala njoj natrag, i tako su razgovarale. Pjevajući. Djevojčica Ž nije mogla govoriti, mogla je samo pjevati. Pjevajući su jedna drugoj spasile život. Što je dalje bilo, za ovu večer više nije bitno. Djevojčica Ž, koja je sada već dugo, dugo, dugo i sama baka, kaže da je baš ničega nije strah. Što se treba dogoditi, dogoditi će se. I to je sve. Nema povrh, nema ali. Nema sumnje. |
