Marketing
tristošezdeseti post
Ta postsmrtna situacija ima svoje faze.
Ugrubo, dvije.
Prva faza, u kojoj sam sad,
u kojoj mogu u glavi uobličiti svijet,
i u kojoj se mogu smouvjeriti u vrijednosti
življenja, preživljavanja.
Jasno mi je da su to izmišljene, ljudske vrijednosti,
vrijednosti bez vrijednosti jednom kada te nema,
ali , hej, sada me ima, pa tome dajem tu neku šansu da se pokaže
što je, čemu je.
Kako vrijeme ide, tako se vrijednosti preoblikuju,
no, nevažno, mogu si predstaviti da su dovoljno važne da se zavežem za njih,
da sam tu.
Tada život nije loš.
Nije ni dobar, mind you, u taj dobar modus bi žarko željela upasti,
no nemam dojam da uspijevam.
Više je, onako, kao neka prazna praznina, ali barem bez boli.
Faza dva je kad mi sve lađe potonu,
i kada prije spominjane vrijednosti ne osjećam kao svoje.
Jedina spona je kadena od srca mog prema kćeri,
jedina iskrena, istinska,
ne-možeš-zanijekati-njeno-postojanje poveznica sa svijetom.
I sad budimo iskreni,
faza dva je stalna,
a faza jedan je maska za potrebe življenja.
Moja jedina, najbliža frendica
(ne ubrajam frendice za kavu)
ona stalno nastoji doprijeti.
Misli da se o problemu može pričati!!!!!!!
misli da je to raščlanjivo!
misli da ja to mogu u tančine preko usta prevaliti!!!
Misli da to mogu secirati,
i pretvoriti na sastavne djelove , NAGLAS!!!
Kao kad dvije dokone osobe diskutiraju recept nekog jela,
koliko je čega tu, i zašto!!
Misli da se to smije puštati u postojanje samim izgovaranjem!!!
Misli da je to u redu!!
Misli da je moguće suočiti mi se sa time!!!!
Neki dan bila je u Zg.
Kava.
kad bi ona znala koliko ja NE želim tu kavu.
Koliko ne želim paušalan razgovor.
I koliko još više NE ŽELIM nikakav dubinski razgovor.
Koliko želim samo tišinu.
Blagonaklonu prisutnost.
Idoli imaju divnu pjesmu, Samo me gledaj i budi tu.
Koliko želim tiho prisustvo,
nježno, sućutno i bez pitanja,
ma može i pitanja, samo da NE MORA biti odgovora,
koliko bi godila trajna, sigurna, uvijek sam tu za tebe prisutnost,
bez infantilnih postupaka izgovaranja, vaganja riječi,
duhovne (samo)pomoći,
uputstava kako se iz ovog ili onog IZLAZI,
koje stanje je poželjno, koje nije,
samo tišina i pisutnost puna ljubavi bi dostajala...........
Ali NE!
Ona ga testeriše.
Tupi,
ispituje, ispituje, ispituje.
očekuje da joj govorim, JEBOTE.
TJERA me da je odbijam riječima,
tjera me na tumačenje.
jaše po nekom pitanju,
sjedimo na toj jebenoj kavi,
usred ljudi,
Cvjetni trg,
ispituje me uporno i ne posustaje
pokazujući da sve što me je natjerala reći
ZAPRAVO NIJE NI ČULA, NI RAZUMJELA.
I što se događa?
Zaplačem.
Ubije me u pojam i izgubim kontrolu potpuno,
i zaplačem ko ljuta godina,
odem od stolova, pustim nju da riješi plaćanja,
jer ne mogu tamo ridati na metar od svijeta koji je baš čekao jednu takvu zabavu,
želudac mi se doslovno okrenuo,
iščupala je energetski nešto iz njega,
tresem se ko prut i tlo mi se izvlači pod nogama,
osjećam ranu u trbuhu,
osjećam pomak Tla.
Ona , NARAVNO, TO ne zna.
Opravdava se.
Dolijeva ulje na vatru,
opravdavanjem pokazuje da ništa ne razumije.
I tako.
Plakala sam po raznim haustorima do auta.
Sjele smo na sunce.
kao izgladile situaciju.
Znamo i ona i ja da nismo.
nismo ni do danas.
nemam što za reći.
U stvari, imam. Imam dvije pjesme.
Pa ako najbolja frendica ne može razumijeti,
tko bi mogao?
Al, ne bi li frendovi morali biti tu,
podrška puna ljubavi,
ne moraju riješiti ništa,
razumjet ništa,
ne slagat se ni sa čim,
ali morali bi stajati uz sve, ne?
Crni samohumor
Edit; 23.40nešto jebote jezivo bučan potres..........malo, ali strašno
2.2 kod potoka Bliznec epicentar.
Dijete je kod N, ništa nisu osjetili!
Post je objavljen 01.05.2021. u 10:35 sati.