petak, 23.10.2020.
Update, noćni post koji je postao dnevni.
|
Pišem s mobitela, iz kreveta.
Nije baš najspretnije... Željela sam napisati post danas, ali razna zbivanja nisu dala vremena.... Odlučila sam unatoč svemu ili bilo čemu napraviti svaki dan sve što mogu, najbolje što mogu. Da ne kvarim oko sebe, nego da barem nekom svojom smiješnom mrvom doprinesem, svemu čemu se može, za boljitak ...... e jesam sklepala ovu izjavu, svaka mi čast. No, eto, posadila sam štošta u cvijetnjak u nastajanju. A danas sam kupila 5 ruža. Sutra sadim njih. Kad tako nekad odlučim, budem vrlo produktivna. To je neloš osjećaj. Jedan lik, poznanik, frend, bla, mi se pokušava uvaliti. Upomooooooć! Život se sveo na najnužnija i vrlo prizemna događanja. Ako želiš, stremiš i činiš nešto mimo toga, ispada da si neozbiljni idiot sa ekstravagantnim , nimalo na mjestu, mislima i nastojanjima. Trebao bi duboko poštovati svaku laž koju nam uhipnotiziravaju u glavu kroz TV. E, onda bi bio uzoran građanin prvog reda. Ozbiljan, prestrašen za vlastito dupe, i sa visokim štovanjem za sve starce, nejač i bolesnike, i to u mjeri u kojoj, ruku na srce, još do sada nisi prakticirao baš nikada. Sad je odjednom cijela hrvatska nacija - nacija filantropa. Kako smo đonobrazni, kako smo licemjerni, STRAŠNOOOOOOOO. Politički je nekorektno reći išta drugo. Politički je nekorektno ne bojati se, ne drhtati i slati sve u kurac, svu mašineriju koja nas siluje u mozak od nula do dvajstčetri. E pa ja vam kažem - jebite se. Eto, malo sam doradila noćašnji post. Sada idem saditi ruže. To podrazumijeva da ih otpakiram i namočim u škaf s vodom na par sati, i posadim popodne. Dotle, dok namaču nožice, da im pripremim rupe, stavim im gnojiva, skuham nam ručak, pospremim jedan planirani kutak kuće, nahranim školarku, odem sa susjedom u četiri pogledati u njezin vrt što se može uzeti za moj vrt i taaaakkkooo dalje. Eto, ovo stanje svakako je bolje od one depresije, od koje me boli želudac. želudac me još uvijek boli, ali sada manje. Bol u želucu, mučnina, to je uvijek, uvijek izraz straha, i tako, znate što me muči. Strahovi, nemogućnost probavljanja situacije, začinjene dodatno sa svakodnevnim govnima u SVOM okolnom prostoru homosapijensa ovih dana. Ovo je i inače opak zalogaj, a kamoli sa dodatnim njegovanjem i namjenim paničarenjem oko normalnih stvari, kao što su bolesti. Za one koji misle da serem, to je otprilike kao kad biste me vi, zbog potresa koji se svako malo događaju, i očito nemaju namjeru još se smiriti, hrabrili da se strašim, i NEPRESTANCE govorili o potresu od jutra do sutra, jer ću tako više biti na oprezu, svjesnija situacije i slično. 'Misli stalno na potres, na jeziv potmuli zvuk koji proizvodi, na drmanje kuće, na krckanje u zidovima, na lomljavu istog, na padanje cigli po glavama nedužnih, To se, eto, može dogoditi, pa ćeš biti alertniji ako i kad potres opet zdrma.' Zar bi to bilo normalno? |
nedjelja, 18.10.2020.
.
|
tako je vikao.
tako je vikao. tako je strašno vikao. ja sam se smrzla , nisam mogla ni blizu, ni otić, ščućurila sam se, molila sam hitnu. molila, molila, nisu i nisu i nisu i nisu dolazili. Nisu imali koga poslati. Čekajte, rekli su. Onda kad su došli, nisu imali šta dati, već su dali sve što ima, pokušavali su nešto davati, cijela nadlanica bila mu je raskopana od uboda, i ruke, te ruke.......... to vikanje, ta bol, taj stah, to zatvaranje prozora da se ne čuje van, ta bol taj strah taj opravdani strah ............................. ...................................... ........................... ............................ ......................... ..................... .......................... ......................... ............................ ..................... |
subota, 17.10.2020.
Jedina napornija od mene je @Ona.
|
Hm.
:)) Nije, baš je obrnuto. :)) Dugo nisam pisala. Nisam mogla. Dugo nisam razgovarala. Odgurnula sam sve od sebe, čak i one najupornije. Virtualne, nevirtualne, sve znači sve. Vi kojima nitko blizak nije umro, blizak tako da je činio pola vaših dana, ili dvije trećine, ili pet šestina, ili puno, puno, prostora, materijalnog i emotivnog energetskog, mentalnog, kvantnog, jebemu, kakvog god, svake vrste, svih fela, kojima nije umro netko blizak koji je značio svaki vaš dodir , svaku jutarnju kavu, svaki prvi jutarnji pogled, svaki dekor svake sobe, svaku pomoć svake radne akcije, svaku kulisu svakog dopisivanja na blogu, svaki pozadinski šum svakog mogućeg doživljaja predviđenog za homosapiense utjelovljene na Zemlji, instancu kojoj se podnosi svaka brga, sumnja, smijeh, zabavna dosjetka, ludovanje, strast, zanos, sve najbolje i sve najgore, i naravno sve između, vi dakle, ne mojte misliti da se takve gubitnike kao što sam ja može svrstati u nešto uobičajeno, u neku poznatu kategoriju. U stanje koje se vrati u kolotečinu, nemojte nikome više nikad, nikad, nikad reći da će postati lakše, jer, znajte, to je glupost, ne samo laž, ili da trebate distrakciju, jer to je nešto nevažno, što ne dodiruje gubitnike kao što sam ja, ni sunčane zrake, ni cvjetne latice, ni smrznuta šokirana pčela jutros u vrtu, ni moje slatko dijete, ni moje blesavo dijete, ni potres, niti taj, ništa. Svejedno je imate li milosti, sućuti ili ne, mislite li da razumijete, ili ste sigurni da ne razumijete, svejedno je. Svejedno je u što vjerujete, koje su opcije sada moguće, kad dođu oni neki dani, kada se približavaju, kada su opasno iza ugla, sustav se sam blesira, gubi kontakt, gubi mogućnost kontakta, nisam znala da je to moguće, da neki datum, da neki praznik, da neko ljeto, da neka zima, mogu tako ozbiljno narušavati egzistenciju. Kao što netolerancija na laktozu može bitio kuriozitet u kojeg zapravo ne vjerujemo, u mom slučaju osjetljivost na gluten je takva, tako i osjetljivost na Božić, na godišnjice, na večer pred televizorom ZAPRAVO POSTOJI!!! :-O Nije izmišljotina!!!! Tko bi rekao. Ni za smrt nisam zapravo vjerovala, no eto mi sad. Ne mogu vjerovati. Ne mogu dočekati preći na onu stranu, imam toliko pritužbi za uložiti. Toliko žaljenja. Toliko gnušanja, toliko srdžbe, toliko snebivanja. Fulao si dragi moj, draga moja, ovaj projekt ti nije baš toliko uspješan, prespektivu si nam ostavio presuženu, čekam objašnjenje, čekam ispriku. Za cijeli ljudski rod. Jebi se. I ta isprika, ako dođe, tada kad dođe , biti će u krivom tajmingu. Biti će prekasno. |
petak, 09.10.2020.
|
9.10.2018.-9.10.2020. PUS O MEU SONHO NUM NAVIO CECÍLIA MEIRELES Pus o meu sonho num navio e o navio em cima do mar; - depois, abri o mar com as măos, para o meu sonho naufragar Minhas măos ainda estăo molhadas do azul das ondas entreabertas, e a cor que escorre de meus dedos colore as areias desertas. O vento vem vindo de longe, a noite se curva de frio; debaixo da água vai morrendo meu sonho, dentro de um navio... Chorarei quanto for preciso, para fazer com que o mar cresça, e o meu navio chegue ao fundo e o meu sonho desapareça. Depois, tudo estará perfeito; praia lisa, águas ordenadas, meus olhos secos como pedras e as minhas duas măos quebradas. |
