Komentari

lilianke.blog.hr

Dodaj komentar (13)

Marketing

  • sirin

    Ne znam sto se dogada u zadnje vrijeme... nije to planeta na kojoj se osjecam kao doma. Toliko vikanja, sto od boli sto od agresije... za scucuriti se, kako kazes... jezivo.

    avatar

    18.10.2020. (13:08)    -   -   -   -  

  • sirin

    P.s. ako sam dobro shvatila, uzasno mi je zao sto si prosla kroz to. I ja sam, jednom... Tolika velika znanost i medicina - a na kraju si sam, napusten i bespomocan kao dijete. Kad se sramis sam sebe jer u sebi tiho molis da se ipak zavrsi... jer vise nitko nema snage. Toliko rana koje nece zacijeliti nikada, negdje potisnute, sakrivene od svijeta.
    Veliki ti zagrljaj.

    avatar

    18.10.2020. (13:16)    -   -   -   -  

  • Nisa

    :*

    avatar

    18.10.2020. (17:17)    -   -   -   -  

  • durica

    Strašno. Jezivo. Žao mi je. Meni je jedina utjeha to kaj je moj muž umro brzo i relativno bezbolno. Legao je na kauč odmorit se i zaspal. Sanjam ga svaku noć i ti su snovi tako stvarni i živi, ali nikada se ne ostvari susret. U trenutku kada bi ga trebala ugledat ili dotaknut probudim se. U suzama. Svako dobro želim.

    avatar

    18.10.2020. (18:03)    -   -   -   -  

  • Ipsiloni

    Ljubim.

    avatar

    18.10.2020. (19:01)    -   -   -   -  

  • Lilianke

    hvala vam @svima, sa suosjećanju.

    Ta i takva sjećanja me bude po noći,
    ili tulim i urlam u snu,
    što naravno plaši dijete.
    Onda ja trivijaliziram, smijemom se tome, i život ide dalje.
    A u stvari ne ide.

    avatar

    18.10.2020. (20:06)    -   -   -   -  

  • Ipsiloni

    Život ide dalje.
    Iako ne ide.
    Ona se smije.......
    Poljubi je za mene večeras jednom i napravi joj gnijezdo s dekicom prvom prilikom.
    Idem leći, lijepo spavajte, žene.

    avatar

    18.10.2020. (22:04)    -   -   -   -  

  • Lilianke

    @ixilonka;
    oh, ona se odvaja od mene...i dobro je da se odvaja od mene. samo u distresu hoće neko maženje, ili pusu, ili gnjezdolike doživljaje. najviše od mene hoće i treba (i dobiva) da ju pustim; dugo, daleko, samu, samostalnu, dugo i daleko. :))

    Ali da, poljubila sam je . :))

    Meni je taj segment moga života užasan, ima cijeli taj jedan dio koji mi je strašan. Sve moguće slike, riječi, pogledi, osjećaji koji su se događali u tih deset dana umiranja, sve to mi stalno pleše u glavi, odvrćuje se pred mojim očima, ne mogu zaustaviti, iskače samo od sebe kad hoće, i doma, i na poslu, i usred spavanja i usred budnog stanja.

    Toliko mi je strašno to, i toliko je frustrirajuće da se ne može popraviti, promijeniti, MA ŠTO DRUGO SE PARALELNO ODVIJALO U ŽIVOTU, da ponekad jednostano zaboravljam tko sam. osjećam nekad granicu ludila, tanku crtu iza koje više ne bih mogla ponoviti svoje ime i prezime, niti bi znala za sve što se dogodilo.

    Prelazak granice se , naravno, NE SMIJE dogoditi. ne smijem udovoljiti potrebi da si olakšam.

    Iako, i to dolazi spontano, u stvari. Možda je najispravnije reći kako osjećam takvu mogućnost kako se šulja oko mene.

    P.S. Sa Amirom Medunjanin smo zadnje svirali, i skupa sjedili muž i ja, kad je već stvar bila poodmakla. Mislim da mu je to bilo predzadnje sviranje, polije još jedno snimanje s Danom Brownom, i više nije mogao uopće na posao. I odmah se sjetim njegovog pitanja 'bog zna hoćemo li ikada više svirati skupa, što misliš, hoću li ikada više doći na posao?'

    POTRES!!! u 8:38 ne znam koliki, bučan i prepala sam se.

    avatar

    19.10.2020. (08:34)    -   -   -   -  

  • Ipsiloni

    Divno da treba da je pustiš daleko i dugo, stvara svoje mjesto i gradi sebe, po napisanom sudeći sigurna u sebe.

    I ja imam paralelno uz sve slike.
    Onaj koji je vidio je imao trzajeve i tikove nevoljne. Dugo. Što sada sve ima ne znam jer ne pričamo o tome.
    Želi da znaš kako nisi jedina. Mnogo nas je.
    Trauma je izazvala PTSP, ali i to saznanje ne mijenja situaciju.
    Tražiti svoj put. Bolovati kako tebi treba bez obzira na druge. Svatko boluje i podnosi kako može.
    Možda razgovor pomogne. Možda kada izađe na svijetlo se lakše podnese, ....Pokušavati.....
    Ne znam.

    Ove godine neću ići nikome na groblje za Dan mrtvih, što god tko mislio o tome. Niti na jedan jer na njegov ne mogu doći, a da ne gubim razum.
    Možda dogodine? Ne znam stvarno.

    Tvoj P. S. me je doveo do suza.
    Užasno ga je šteta, tvog divnog muža i njezinog oca.

    avatar

    19.10.2020. (11:01)    -   -   -   -  

  • Lilianke

    @ipsiloni;
    ne idi na groblje ako ne možeš. Moja kćer ne ide. Niti će ići. Ja, s druge strane , ne mogu ne ići. (u stvari, jedva čekam ovaj lonac da se skuha, pa da idem) To je grob mog muža, i hoću da je to mjesto čisto, lijepo, dostojno, da gori plamičak, da cvate cvijet, da je njegovano, da se vidi pažnja, to je minimum koji mogu učiniti.

    Stvarno je bio dobar muž.

    Burno smo se svadili, moram priznati. :)))

    Bio je abnormalno hrabar , tako nešto nisam vidjela nikada.

    Ako gledamo na brak, bio je od onih osoba koje su potpuno naklonjene obitelji, i brižno su uključene, sa sto posto svojih kapaciteta, u sve što se događa; o svemu je vodio računa, i , općenito, mislio sto koraka unaprijed, pa je bio silno pouzdan.
    Mogao si računati na njega.
    Moje nečakinje kažu da je bolje poznavao njihove tekuće, školske i ine probleme no što im je vlastiti otac ikad poznavao.
    Moja stara ga je beskrajno iskorištavala, a on se samo benevolentno smješkao i govorio 'nedam ja nikom na moju Zdravkicu, kaj je ona prošla, nije nitko'.
    Stari se zaljubio u njega , časna riječ, i pomisao da prve 4 godine naše veze/braka nitko nije razgovarao s nama jer je on bio rastavljen, s djecom, upravo je SMIJEŠNA, kad pogledamo njihov odnos na kraju. Ah....

    Bio je i posesivan, grozno :)))
    ali ne koliko sam ja. :))) pa se nemam kaj javljati.

    avatar

    19.10.2020. (12:12)    -   -   -   -  

  • Sarah

    Lili..moja Lili.
    :-*
    Teško je to s riječima nekad. Grimasom bih ti odma objasnila. Bolnom.
    Danas se recimo, nisam imala snage javit na jedan poziv, jer mi je s tog broja prije 6 godina došla vijest da se ubio.
    Bila je kolegica u uredu sa mnom. Koja trauma! Tresle su mi se noge i brada. Javila se kolegica i iskreno objasnila zakaj se ja nisam imala snage javiti. Bilo je sve ok..samo sam ja premrla jer...
    Telefonom saznajem šokove. Užasno je to. To su ti unutrašnji potresi u središtu našeg Bića.
    Slike meni dolaze pred spavanje, kada stanu sve ovozemaljske obaveze. Trostruke slike. Muž. Magleni. Mama.
    3M.
    Danju mozak snažno zabavljam svim mogućim tricama.
    Nema ih na grobovima. Tamo je samo vrt. Al valjda im je drago kad stavimo cvjetak, zapalimo plamen..koji ionako nepomućeno cvate i gori u nama cijelo cjelcato vrijeme..

    Oni žive drugdje..al sigurna sam da posjećuju, maze, dragaju..tješe.
    Mi smo pijesak, kao i vrijeme.
    Sve je krhko i prolazno.
    Kairos tek. Bog sretnog trenutka. To je život. Samo tren.

    avatar

    19.10.2020. (23:18)    -   -   -   -  

  • astrosailor

    Bol ostaje tinjati, kao tinjalica, i onda preostaje samo njome pokušati osvijetliti put, kad zapadne noć. Majka sigurno neće ni nakon ovih 50 okruglih godina na groblje, prebrzo je otišao, fijuu... Drvo iznad groba je već naraslo ko neboder. Draže joj je pogledati unučad, a ima ih i lipi su, i prepoznaje i njega u njima :-)

    avatar

    20.10.2020. (01:58)    -   -   -   -  

  • Lilianke

    @Sarah, hvala.

    @astrosailor;
    na jednom od grobova koji su mi uz put, piše 'ne zna ni kako ni kada, ali naći će se jednom sa svojom djecom, djecom njegove djece i svim potomcima', a uz taj grob raste posebna , tamno crvena, baršunastih latica, ruža.
    Sve je jsano, uz taj grob.

    50 godina.

    Užas.

    avatar

    20.10.2020. (08:30)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...