Lilianke

petak, 23.10.2020.

Update, noćni post koji je postao dnevni.

Pišem s mobitela, iz kreveta.
Nije baš najspretnije...

Željela sam napisati post danas, ali razna zbivanja nisu dala vremena....
Odlučila sam unatoč svemu ili bilo čemu napraviti svaki dan sve što mogu, najbolje što mogu.
Da ne kvarim oko sebe, nego da barem nekom svojom smiješnom mrvom doprinesem, svemu čemu se može, za boljitak ......
e jesam sklepala ovu izjavu, svaka mi čast.


No, eto, posadila sam štošta u cvijetnjak u nastajanju.
A danas sam kupila 5 ruža. Sutra sadim njih.

Kad tako nekad odlučim, budem vrlo produktivna.
To je neloš osjećaj.

Jedan lik, poznanik, frend, bla, mi se pokušava uvaliti.
Upomooooooć!



Život se sveo na najnužnija i vrlo prizemna događanja.
Ako želiš, stremiš i činiš nešto mimo toga, ispada da si neozbiljni idiot sa ekstravagantnim ,
nimalo na mjestu, mislima i nastojanjima.
Trebao bi duboko poštovati svaku laž koju nam uhipnotiziravaju u glavu kroz TV.
E, onda bi bio uzoran građanin prvog reda.
Ozbiljan,
prestrašen za vlastito dupe,
i sa visokim štovanjem za sve starce, nejač i bolesnike,
i to u mjeri u kojoj, ruku na srce, još do sada nisi prakticirao baš nikada.
Sad je odjednom cijela hrvatska nacija - nacija filantropa.
Kako smo đonobrazni, kako smo licemjerni, STRAŠNOOOOOOOO.


Politički je nekorektno reći išta drugo.

Politički je nekorektno ne bojati se, ne drhtati i slati sve u kurac,
svu mašineriju koja nas siluje u mozak od nula do dvajstčetri.

E pa ja vam kažem - jebite se.



Eto, malo sam doradila noćašnji post.

Sada idem saditi ruže.
To podrazumijeva da ih otpakiram i namočim u škaf s vodom na par sati,
i posadim popodne.
Dotle, dok namaču nožice,
da im pripremim rupe,
stavim im gnojiva,
skuham nam ručak,
pospremim jedan planirani kutak kuće,
nahranim školarku,
odem sa susjedom u četiri pogledati u njezin vrt
što se može uzeti za moj vrt i taaaakkkooo dalje.

Eto, ovo stanje svakako je bolje od one depresije,
od koje me boli želudac.
želudac me još uvijek boli,
ali sada manje.

Bol u želucu,
mučnina,
to je uvijek, uvijek izraz straha,
i tako, znate što me muči.
Strahovi,
nemogućnost probavljanja situacije,
začinjene dodatno sa svakodnevnim govnima
u SVOM okolnom prostoru homosapijensa ovih dana.
Ovo je i inače opak zalogaj,
a kamoli sa dodatnim njegovanjem i namjenim paničarenjem oko normalnih stvari,
kao što su bolesti.


Za one koji misle da serem,
to je otprilike kao kad biste me vi,
zbog potresa koji se svako malo događaju,
i očito nemaju namjeru još se smiriti,
hrabrili da se strašim,
i NEPRESTANCE govorili o potresu od jutra do sutra,
jer ću tako više biti na oprezu,
svjesnija situacije i slično.

'Misli stalno na potres,
na jeziv potmuli zvuk koji proizvodi,
na drmanje kuće,
na krckanje u zidovima,
na lomljavu istog,
na padanje cigli po glavama nedužnih,
To se, eto, može dogoditi,
pa ćeš biti alertniji ako i kad potres opet zdrma.'

Zar bi to bilo normalno?
- 00:16 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.