nedjelja, 23.01.2005.
Jeste li znali da...
• je nemoguće polizati si lakat?
Mda? Ali zato mogu polizati nogu... • krokodil ne može isplaziti jezik? Kako se onda ljube? • u prosjeku, ljudsko biće u svom životu ima sex vise od 3000 puta i provede 2 tjedna ljubeći se? Želim biti čovjek... • nošenje slušalica (za slušanje glazbe) u trajanju od samo jednoga sata povečava broj bakterija u vašemu uhu za 700 puta? Od sada radio!!! • 23% od svih greški na fotokopirnim aparatima otpada na one uzrokovane pokušajima ljudi da sjednu na njih i naprave fotokopije svojih stražnjica? Heh, kad se dokopam fotokopirnog stroja, neću kopirati samo guzu... • se srce morskog račića (eng. "shrimp") nalazi u njegovoj glavi? Jesam li to trebala znati? • Englezi kazu "Bless you" kada kihneš, jer kada kihneš, srce ti zastane na jednu milisekundu? Nazdravlje! • mačja mokraća sjaji pod tzv. "black light"? Hmmm... Ni vi niste baš zdrave... • u studiji koja je obuhvatila oko 200000 nojeva u periodu od oko 80 godina, nije zabilježen niti jedan slučaj da bi noj zabio glavu u pijesak? Na svijetu postoji toliko nojeva? • je fizički nemoguće za svinje da pogledaju u nebo? Eeeek! • više od 50% ljudi na zemaljskoj kugli nije nikad uputilo ili primilo telefonski poziv? Zemlja je okrugla? Je li to dokazano? • štakori i konji ne mogu povracati? Eeeeek! Jadni, to je zakon... • kažu da je najkompliciranija rečenica za izgovoriti na engleskom jeziku baš ova: "Sixth sick sheik's sixth sheep's sick"? Ma nemoj mi reci! Gle sad ovo: Sixth sick sheik's sixth sheep's sick • ako kihnete prejako, možete slomiti rebro? Ako, pak, pokušate zatomiti kihanje stisnuvši nosnice prstima, možete izazvati puknuće krvne žile u glavi ili vratu i umrijeti. Pokušate li nasilno držati oci otvorenima, one će ispasti iz duplji. Nazdravlje! • se štakori razmnožavaju tako brzo, da u 18 mjeseci par štakora može stvoriti preko milijun svojih nasljednika? I ja se želim razmnožavati... • ako vlada nema nikakvih dokaza o postojanju izvanzemaljaca, zašto onda točka 14, stavka 1211 Pravilnika o Federalnoj Upravi koji je stupio na snagu 16. srpnja 1969 godine, zabranjuje građanima USA bilo kakav kontakt sa izvanzemaljcima ili njihovim letjelicama? Mmhm, da vas vidimo sad! • se u svakoj epizodi serije "Seinfeld", negdje u kadru pojavljuje Superman? Ne smijem kihnuti, ne smijem kihnuti... • je upaljač izumljen prije šibice? Apciha!!! • 35% ljudi koji se služe oglasima tipa "kontakti/poznanstva", su već u braku? Wow, još imam svoje oči! • glasanje patke ne prouzrokuje jeku i da nitko ne zna zašto je tomu tako? Patke se glasaju? • čete tijekom svog zivota, spavajući, u prosjeku pojesti oko 70 raznih insekata i 10 pauka? Fuuuuj! • večina ruževa za usne sadrži riblju krljušt? Hvala bogu što se ne šminkam! • kao i otisak prsta, svačiji otisak jezika je unikatan? I njega bum kopirala... Kladim se da ste si pokušali polizati lakat! |
subota, 22.01.2005.
Moja prva pjesma
Ovo je bila prva pjesma koju sam napisala. Radi se o maloj lisici koja traži svoje mjesto u svijetu i koja želi nekome pripadati. Bila je strašno sebična, ali je uvijek osječala neku potrebu za drugom osobom. Iva je bila djevojka čije se ime uklapalo u stihove. Bila je luckasta i sa pjegicama. Imala je kečkice i bila je mršavica. Napisala sam pjesmu sa 8 godina. Kad sam ju pročitala mami rekla je: "Oh, dušo, stvarno lijepo čitaš!" Naime, nije vjerovala da sam bila sposobna da sama napišem dvije rečenice koje se rimuju. Kasnije sam joj to pokušala objasniti, čak sam joj pokazala i svoj rukopis na papiru. Ali ona je mislila da sam to prepisala iz udžbenika. Nisam se više trudila da joj to objasnim.
Pjesma je glasila ovako: Lisica Jedna mala lisica Krzno joj ko misica. Lovci su je kroz šumu vodili Al lisici nisu baš niša slomili. Voljela je sama sebe Al još uvijek krzno grebe. Jer u krznu buha živi Pa ode k maloj Ivi. Iva sva sretna bila Pa joj krzno gladila. Lisicu to ništa ne grebe Al još voli sama sebe. I am so proud! |
četvrtak, 20.01.2005.
Zašto je pile prešlo cestu?
Učiteljica: Da bi prešlo na drugu stranu.
Platon: Zbog općeg dobra. Aristotel: U prirodi je pilića da prelaze cestu. Karl Marx: To je bila povijesna neminovnost. Saddam Husein: Na taj, ničim izazvan, akt agresije, morat ćemo odgovoriti svim raspoloživim sredstvima. Ronald Regan: Zaboravio sam. Kapetan James T. Kirk: Da hrabro ode tamo gdje niti jedno pile još nikad nije bilo. Martin Luther King: Vidim svijet gdje će svi pilići moći slobodno prelaziti cestu, bez potrebe da bilo kome objasne svoje motive. Richard Nixon: Pile nije prešlo cestu. Ponavljam: pile NIJE prešlo cestu. Agent Mulder: Zaboga, vidjeli ste svojim očima da je pile prešlo cestu. Koliko još pilića morate vidjeti da prelaze cestu da biste u to povjerovali?! Machiavelli: Poanta je u tome da je pile prešlo cestu. Koga je briga zašto? Sama činjenica da je prešlo opravdava motiv, ma kakav on bio. Bill Gates: Microsoft samo što nije izbacio na tržište novi software: Pile 2000 koje, ne samo da prelazi cestu, nego i nosi jaja! Oliver Stone: Pitanje ne treba glasiti "Zašto je pile prešlo cestu?", nego "Tko je istodobno s piletom prešao cestu, a mi ga nismo primijetili, jer nam je to pile podmetnulo da s njim gubimo vrijeme". Charles Darwin: Poslije dugog vremenskog razdoblja prirodna selekcija je morala djelovati na piliće, tako da su oni sada i genetski prilagođeni za prelaženje ceste. Albert Einstein: Je li pile prešlo cestu ili se cesta pomakla pod piletovim nogama, zavisi od sustava iz kojeg promatramo taj događaj. Budha: Postavljanjem tog pitanja porekli ste vlastitu pileću prirodu. Ernest Hemingway: Da bi umrlo. Na kiši. Sigmund Freud: Činjenica da se uopće pitate zašto je pile prešlo cestu otkriva vašu unutarnju nesigurnost. |
srijeda, 19.01.2005.
Volim te
Volim svaku tvoju manu
Svaku slabost i strah Tvoja bol meni je pakao A tuga mučna prolaznost Volim kada me pogledaš Očima punim svijetla I znam; sigurna sam Samo u tvom naručju Jer ja sam tama A ti moj otrov, moje svjetlo Al jedna zraka bjeline Je dovoljna da me čitavu slomi I podigne ponovno rođenu Samo za tebe, samo tvoju Jer ti si moje svjetlo Moja zraka sunca I tebi prepuštam svijet |
utorak, 18.01.2005.
Nalazite li se među onih 2% intelektualaca?
Ovu je zagonetku Albert Einstein sastavio u 20. stoljeću. Tvrdio je da je 98% svjetske populacije nije u stanju riješiti. Provjerite je li Einstein bio u pravu.
1. Postoji pet kuća i svaka je različite boje. 2. U svakoj kući živi po jedna osoba različite nacionalnosti. 3. Stanar svake kuće ima svoje omiljeno piće. 4. Stanar svake kuće ima omiljenu marku cigareta. 5. Stanar svake kuće ima neku kućnu životinju. Britanac živi u crvenoj kući. Šveđanin ima psa. Danac voli piti čaj. Zelena kuća lijevo je od bijele. Vlasnik zelene kuće pije kavu. Pušač Pall Mall-a drži pticu. Čovjek koji živi u srednjoj kući pije mlijeko. Vlasnik žute kuće puši Dunhill. Norvežanin stanuje u prvoj kući. Pušač Marlbora stanuje pokraj onoga koji ima mačku. Čovjek koji ima konja stanuje pored onoga koji puši Dunhill. Čovjek koji puši Winfielt rado pije pivu. Norvežanin stanuje pokraj plave kuće. Nijemac puši Rothmanns. Čovjek koji puši Marlboro ima susjeda koji pije vodu. ČIJI JE ZEC? |
ponedjeljak, 17.01.2005.
Hororskop
Vjerujete li u horoskop? Je li moguće zvijezdama odrediti budućnost? Iskreno rečeno, mislim da su sve to gluposti koje nadmašuju svaku ljudsku umišljenost. Aha, sve se zvijezde okreću samo zato što je netko dobio na lotu. Recimo da ima milijun škorpiona. Imaju li svi oni sličan temperament? Ili se može primijeniti i na sve ostale ljude;
Vi ste vrlo pažljiva osoba. Imate čvrstu volju. Niste sebični. Ne volite kada netko čini nepravdu nekom drugom… bla bla bla… I sad recite da ovaj opis nije bio točan za većinu ljudi.  Iz zvijezda se ne može čitati budućnost. Zvijezda ima jako puuuno. Tko je otkrio što će se dogoditi kada se putanja jedne malo zakrene? Mislim da čitavi vjekovi istraživanja ne bi bili dovoljni za tako nešto, čak ni da nam je dat život trostruko dulji od uobičajenoga. Ne vjerujem u horoskop, jer je svaki čovjek nešto posebno, još neistraženo. Ali zgodno je npr. u vlaku pogledati novine i pročitati da vas čeka dobar dan. Rekla sam da ne vjerujem u horoskop, ali postoji jedna lijepa strana svega toga; optimizam. Ne kaže se DOBAR DAN bez razloga.  I zato ću ovdje staviti horoskop za mjesec dana; Imat ćete dobar i lagodan život. Nećete imati nikakvih problema na poslu / u školi / kod kuće. Sa svima čete se slagati i oko sebe čete širiti ugodnu atmosferu. Ali čuvajte se pušenja i konzumiranja droge i alkohola! Živite zdravo i u skladu sa prirodom!  |
nedjelja, 16.01.2005.
Poruka od frendice
Upravo sam od jedne frendice dobila onu poruku koju moraš slati dalje inače te čekaju 10 godina nesreće. Uopče ne vjerujem u te stvari, ali sigurno je sigurno; bolje potrošiti 2kn nego da te nevolje slijede iz stope u stopu. Zašto svi zazivaju nesreću na druge? Bolje bi bilo slati poruke tipa: Ako pošalješ ovo osobi koju voliš čeka te lijep život zbog svoga priznanja. Doduše, nemam broj od Brad Pitta...
|
petak, 14.01.2005.
Pismo poglavice Sealtha
Kako se može prodati ili kupiti nebo i toplina zemlje? Nama je to posve strano. Mi nismo vlasnici svježeg uzduha i bistre vode. Pa kako ih možemo kupiti? Svaki je djelić ove zemlje svet mojemu narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom prudu, svaka maglica u tami šume, sveti su u mislima i u životu mojega naroda. Sokovi drveća prožeti su sjećanjima na crvenog čovjeka. Kada mrvi blijedoliki otiđu u šetnju između zvijezda, zaboravljaju zemlju koja im je dala život. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju svoju predivnu zemlju, jer ona je mati crvenog čovjeka. Dio smo zemlje i ona je dio nas. Mirisne trave su nam sestre. Jelen, pastuh i veliki orao su naša braća. Vrletni visovi, sočni pašnjaci, toplo ponijevo tijelo i čovjek – sve pripada istoj obitelji. Kada veliki poglavica iz Washingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju, previše od nas traži. Veliki poglavica poručuje da će nam naći mjesto na kojem ćemo lijepo živjeti. On će nam biti otac, a mi njemu djeca. Razmotrit ćemo tu ponudu. Ali to neće biti lako. Ova nam je zemlja sveta. Ova blistava voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, nego i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate znati da je ova voda sveta, morate reći svojoj djeci da je sveta, da svaki odraz u bistrom jezeru kazuje događaje iz života mojega naroda. Žubor vode glas je oca mojega oca. Rijeke su naša braća. Gase nam žeđ, nose naše kanue, hrane nam djecu. Ako vam prodamo ovu zemlju, morate učiti djecu da su rijeke naša, a i vaša braća. Rijekama morate pružiti dobrotu kakvu biste bratu pružili. Znamo da nas bijeli čovjek ne razumije. Njemu je jedan dio zemlje isti kao i bilo koji drugi. On je stranac što dolazi noću i uzima sve što mu treba. Zemlja mu nije brat već neprijatelj. Kad je pokori, on kreće dalje. Ostavlja za sobom grobove svojih otaca i nije mu stalo do toga. Oduzima zemlju svojoj djeci i nije ga briga. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rodi ostaju zaboravljeni. Prema majci zemlji i prema bratu nebu odnosi se kao prema stvarima koje se mogu kupiti, opljačkati, prodati poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti pustoš. Ne znam! Naš se način života razlikuje od vašega. Od pogleda na vaše gradove crvenog čovjeka bole oči. To je možda zato što je crveni čovjek divlji i ne razumije stvari. U gradovima bijeloga čovjeka nema mirnog kutka. Nema mjesta na kojemu bi se čulo otvaranje lišća u proljeće ili drhtaj krila mušice. Možda zato što sam divlji jednostavno ne shvaćam. Buka mi vrijeđa uši. Što vrijedi život ako čovjek ne može čuti krik kozoroga ili noćnu svađu žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem mnogo. Indijanac voli zvuk vjetra kad se igra površinom močvare, miris povjetarca osvježenog poslijepodnevom kišom ili borovinom. Najveće blago crvenoga čovjeka je zrak. Sve što živi dijeli isti dah – životinja, stablo i čovjek. Svima je taj dah potreban. Bijeli čovjek kao da ne opaža zrak koji udiše. Poput onoga koji je dugo u smrtnoj postelji imun je na smrad. Ako vam prodamo zemlju, morate se sjetiti da nam je zrak dragocjen, da on dijeli svoj duh s cjelokupnim životom koji postoji. Vjetar što je mojemu djedu dao prvo udahnuće prihvatit će i njegovo posljednje izdahnuće. Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto na kojemu će i bijeli čovjek moći udahnuti vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća. Razmotrit ćemo vašu ponudu Odlučimo li pristati, zahtijevat ćemo da ispunite ovaj uvjet: Bijeli čovjek će se morati ponašati prema životinjama kao prema svojoj braći. Divlji sam i ne razumijem drukčiji život. Vidio sam po prerijama tisuće bizona koje je bijeli čovjek ubio pucajući iz jurećeg vatrenog konja. Divlji sam i ne razumijem kako željezni konj iz kojeg izlazi dim može biti važniji od života bizona, kojega mi ubijamo samo kad smo gladni. Što je čovjek bez životinje? Kada bi životinja nestalo, čovjek bi umro od velike usamljenosti duha. Što god se dogodi životinji, ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve je u svijetu povezano. Morat ćete učiti svoju djecu da im je pod nogama pepeo naših djedova. Da bi cijenili zemlju, reći ćete im da je ona bogata životima naših predaka. Morat ćete učiti svoju djecu, isto ka što mi učimo našu – da nam je zemlja mater. Što zadesi zemlju, zadesi i njezinu djecu. Pljuje li čovjek na nju – pljuje na sebe. Zemlja ne pripada čovjeku! Čovjek pripada zemlji. To dobro znamo. Sve je u međusobnoj vezi kao što je porodica krvlju sjedinjena. Sve je sjedinjeno. Nije čovjek tvorac tkanine života, već vlakno u njoj. Što učini s tkaninom – čini i sa sobom. Čak ni bijeli čovjek, čiji bog govori s njim kao prijatelj s prijateljem, neće izbjeći zajedničku sudbinu. Možda smo ipak braća? Vidjet ćemo! Ja znam, a to će i bijeli čovjek doznati: naš bog je i vaš bog. Vi sada mislite da ga možete posjedovati, kao što se spremate posjedovati našu zemlju. To nije moguće. On je bog ljudi i njegova je milost ista – i za crvenoga i za bijelog čovjeka. Ova je zemlja njemu sve. Ako je oskvrnete – oskvrnuli ste njezina stvoritelja. Bijeloga će čovjeka nestati, možda i prije ostalih plemena. Prljate samo svoj ležaj i jednog ćete se dana probuditi u vlastitom izmetu. Gorjet ćete u ognju boga koji vas je doveo ovamo i s nekom neobjašnjivom namjerom, dao vam vlast nad ovom zemljom i crvenim čovjekom. Takva sudbina je jadna. Ne razumijem zašto se ubija bizon, zašto se krote divlji konji, zašto je u dubini šume toliko ljudskoga smrada? Zašto je pogled na zelene obronke raskidan žicama što govore? |
četvrtak, 13.01.2005.
blah
 Još jedan četvrtak… I opet je bio zastrašujuće ubitačan. Ispitivanja, testovi (iz njemačkog smo pisali gramatiku, mogla bih poludjeti, ovo mi je bio najgori test koji sam ikad pisala).  Grozota, jednostavno grozota. Popodne sam malo odspavala, a kasnije sam učila pov, lat i bio. Zapravo, iz bio sam samo pisala šalabahter, mislim da će mi se isplatiti. Znam da su šalabahteri kakti-takti dobri, ali stvarno nisu niti najmanje poštei. Oni su čisto varanje. Rijetko koristim šalabahter, ali ipak… Nepravda.  Mnogi bi rekli da je čitav život sušta nepravda. Kolo sreće… što bje dolje sad je gore…  Znam mnogo osoba kojima su šalabahteri spašavali ocjene (i ja sam jedna od njih  ), ali jednostavno… ne čine se ispravnima. A ipak ih koristimo. Žalosno, zbilja žalosno…   |
srijeda, 12.01.2005.
Bah, još jedan dan...
 Srijeda… molesta, kao i uvijek. Imali smo glazbeni i zaključivao je ocjene ali sva sreća što nije stigao do mene.  Nisam znala gotovo ništa. Tjelesni je bio ok, igrala sam badminton sa Tam.  I bilo je ok. Samo smo se brzo umorili.  Prestale smo igrati jer nam se nije više dalo. Ostali su radili što su htjeli. A pri kraju nam je profa držao predavanja o nekim sposobnostima i sl. i tako smo skoro zakasnili na sljedeći sat.  Jedva sam stigla odnijeti tenisice u tzv. Predsoblje. Kasnije je bilo još dosadnije, profa je pitala zemljopis. Ja sam se dosađivala, i malo spavala, a pri kraju sata ponavljala informatiku.  Trebali smo pisati test. No ipak nam ga je prebacio za idući put. Valjda ću do tada naučiti… iako ne vjerujem…  Šta se još događalo??? Ništa posebno, inače bih se sjetila. Valjda.  Doma sam poslijepodne prespavala. Bila sam umorna, a navečer sam učila. Haha, zapravo sam visila na kompjuteru…  Zaspala sam u pola jedan.  |
Lovac u žitu
Danas sam za 4 sata pročitala lektiru – Lovac u žitu. I mogu reći da knjiga ima neku dubinu, i da je ostavila neki čudnovat trag na meni. Na dobro ili zlo… vidjet ćemo.
Kritika i oštrina upotrijebljene u takvom razumijevanju i histeriji. Ne znam kako da to opišem, ali nakon čitanja sam bila deset puta živčanija nego inače. Čudnovato, doista. |
Mama, daj si mira!
|
Vau, danas sam prvi put u životu doživjela da mi je moja rođena majka rekla, da citiram: "…stojiš ko gluva kuja…"
Šokirala sam se. To jednostavno nije bila moja majka. Žuta minuta, naravno, mora nekada i nju uhvatiti, ali mislila sam da će biti malo manje… uvredljiva. Zapravo, nisam se niti nešto posebno uvrijedila, nemam pojma zašto. Kroz jedno uđe, ali kroz drugo iziđe. |
ponedjeljak, 10.01.2005.
Opis dana
Pisali smo test iz vjeronauka; nije bilo strašno, ali je bilo teško. Mislim, ne bi bilo teško da sam učila, ali nisam, pa mi izgovor ne vrijedi.
Popodne sam vježbala matematiku, malo pogledala latinski, i to je to. Sada visim na kompjuteru i čekam da me pamet prosvijetli i da mi nešto od svega toga uđe u glavu. Tko čeka taj i dočeka. Gledala sam vani zvijezde, baš su sitne i male, poput rupica koje vode do svjetlosti. Preeekrasno. A sada idem malo na net, kasnije ću nazvati sekicu, a još kasnije pročitati sve što sam do sada radila. Puno posla… |
Death...
Noćas sam sanjala nešto zbilja strašno…
Bila sam u školi, mislim na onim stepenicama za profesore, ali bila je neka mračna atmosfera… i onda… i onda se nešto dogodilo, još mi je mutno, uglavnom, moja frendica AnaK s kojom sam išla u osnovu, najbolja cura iz susjednog razreda je nekako pala sa balkona, a u očima joj se vidio totalan strah… i panika. Onda se razljepila na podu, a ja sam se okrenula jer nisam mogla gledati to sranje… Uglavnom, bila sam predaleko da joj pomognem. Onda smo svi žalovali u dvorani i na okolnom stepenicama, a ja sam se sva tresla… Tresla sam se i nakon što sam se probudila, ali opet… Na neko sam vrijeme mislila da je to stvarnost, u onom dijelu polusna, dok se nisam još ni probudila. Uglavnom, tako strašno, mislim, horor u glavi, nešto nezamislivo. Ma nikad nisam ni sanjala… E, tu je ironija. I tu prestaje moje histeriziranje. Točka. . |
nedjelja, 09.01.2005.
Draga madame Vorsoisson, žao mi je. Ovo je moj jedanaesti pokušaj da vam napišem pismo. Svaki je od njih počinjao s te tri riječi, čak i grozna verzija u stihovima, pa pretpostavljam da one moraju ostati. Jednom ste me zamolili da vam nikad ne lažem. Onda dobro. Sad ću vam reći istinu, iako to nije ni najbolje ni najpametnije što bih mogao učiniti, a ni dovoljno ponizno. Pokušao sam vas ukrasti, kao lopov, postaviti vam zasjedu i zarobiti ono što nisam vjerovao da mogu pošteno osvojiti, ono za što nisam vjerovao da bi mi se svojevoljno dalo. Vi niste skočni brod koji se može oteti, ali nisam mogao smisliti ništa bolje od smicalice i iznenađenja. Iako, nisam baš želio iznenađenje kakvo je bilo ono koje se dogodilo za večerom. Revolucija je započela prerano, zato što je glupi urotnik neočekivano ispalio svoju tajnu municiju i rasvijetlio cijelo nebo svojim namjerama. Ponekad takve nezgode posljeduju stvaranjem novih naroda, ali češće završavaju vješanjem i odrubljenim glavama. I ljudima koji bježe u noć. Ne mogu požaliti zbog toga što sam vas zamolio da se udate za mene, jer to je u čitavom onom smeču i dimu bio jedini istiniti dio, ali prokleto mi je zlo od pomisli na to kako sam to loše izveo. Iako sam svoje namjere zatajio pred vama, trebao sam biti toliko pametan da ih zatajim i pred drugima, barem dok ne prođe godina žalosti koju ste zatražili kako bi se oporavili. Ali strahovito sam se bojao da čete umjesto mene odabrati nekoga drugoga. I tako sam se poslužio vrtom kao razlogom da vam se približim. Namjerno sam i svjesno ono za čim je žudjelo vaše srce pretvorio u klopku. I zbog toga mi nije samo žao, nego se toga i duboko stidim. Zaslužili ste svaku priliku da se razvijate. Volio bih se pretvarati da nisam vidio da ću, budem li ja taj koji će vam pružiti priliku, izazvati sam u sebi sukob interesa, ali to bi bila još jedna laž. Ali izluđivala bi me pomisao na to da vas promatram osuđenu na sitne korake, kad biste mogli juriti brzinom svjetlosti. Većina ljudi u svom životu doživljava tek kratke takve trenutke u kojima može stići do najudaljenije točke orbite. Ja vas volim. Ali ono za čim žudim i čeznem, mnogo je više od vašega tijela. Želio sam posjedovati snagu vaših očiju, način na koje one vide i oblikuju ljepotu koje još čak i nema i ni iz čega je izvlače u stvarni svijet. Želio sam posjedovati čast vašeg srca, koje se ni u najstrašnijim trenucima one sumorne noći na Komarru nije pokolebalo. Želio sam imati vašu hrabrost i snagu vaše volje, vaš oprez i vašu smirenost. Želio sam, pretpostavljam, vašu dušu, a to je bilo previše željeti. Htio sam vam darovati pobjedu. Ali u samoj je prirodi pobjede to da je se ne može darovati. Pobjeda se mora osvojiti, a što su šanse manje, a otpor žešći, to je veća čast. Pobjede ne mogu biti darovi. Ali darovi mogu biti pobjede, nije li tako? Sami ste to rekli. Vrt je mogao biti vaš dar, miraz darovitosti, vještine i vizije. Svjestan sam da je sad prekasno, ali svejedno želim reći – bila bi to pobjeda u svakom smislu dostojna naše Kuće. Stojim vam na raspolaganju, Miles Vorkosigan. Ulomak iz sage o Vorkosiganima... |
Srce
Darovati srce,
To znači dati sve; Sve boli, sve patnje Sve što na svijetu za te postoji. Darovati srce, znači imati mir. Ali i rizik, jer ga netko čuva A može ga potpuno uništiti Bez imalo žaljenja. Darovati srce Znači potpuno povjerenje Prema onomu kome je namijenjeno. A to je vrlo važno. Ja sam upravo dala svoje srce… Nekomu koga niti ne poznajem. Strancu Kojeg volim. Ali on je meni poklonio svoje. I ja ga čuvam od svake boli Svakog zla koje bi mu moglo nauditi. Jer ga volim, najviše. I zemlju po kojoj hoda Svaku boju koju gleda Sve tuge koje ima Volim više od svega. I zato sam mu dala srce U potpunom povjerenju Bez straha ili tuge Samo nas dvoje. |
subota, 08.01.2005.
Prića o odlasku
Malo prije sam ispratila seku na željezničku stanicu. Išle smo pješice. Sunce je baš zalazilo.
Ona je ponijela dvije male torbe - ostatak su ostavili mama i tata kod obitelji P. Otišli smo kod njih i sekica je na brzinu pokupila stvari, zadržavši se samo par minuta. Jedva smo se dogurale na vlak, čak nismo pomogle ni ženi kojoj su se stvari slučajno zaglavile za stepenice, pa nije mogla ući dok ih ne odglavi. Mi smo pobjegle na drugi ulaz. Pomogli su joj željezničari.  Ispratila sam sekicu, i rekla mi je hvala što sam ju ispratila. Na trenutak sam ostala potpuno sama, na željezničkoj stanici, a morate shvatiti da sam ja samo luda tinejdžerica. Željela sam otići sama, za Zagreb, Vinkovce, bilo gdje, samo da putujem.  Skoro sam otišla, no onda sam se sjetila svojih obaveza, škole, roditelja i svih ljudi koji su mi dragi i koje sam voljela. Okrenula sam se i otišla.  |
petak, 07.01.2005.
Aleksandar Makedonski
Pitam se koliko je velik zapravo bio?
No dobro, da prijeđem na stvar… Bila sam u kinu, i film je bio ok, samo je bio mali problem u dosadi. Najviše me se dojmila prva bitka sa Perzijom. Darije III. je bio baš slatki, mucica!  Kada je (nakon bitke) Aleksandar morao ubiti svojega čovjeka, i tada, nakon mnogo gubitaka, sekica me pitala: "A zašto plaće? Nije li upravo dobio rat?"Nisam joj odgovorila. Bila sam u raspoloženju NBA (osobno ludilo koje se ne može opisati ni kao bol, ni kao radost, ali je čvrsto povezana sa navalom osjećaja koji pršte na sve strane, a može se prevesti i kao – navala besmislenog adrenalina).  To me opčinilo. Kako ne shvaća? Ja bih se slomila da sam bila na Aleksandrovom mjestu… Potpuno bi me samljelo. Ne mislim na fizičku bol, to nije ono čega se zapravo bojim. Mislila sam na psihu. Ona je nešto najjače na svijetu. I najhrabriji padaju pod pravilnom uporabom, a samo rijetki ostanu onakvi kakvi su bili.Tih par suza su za mene nadmašile čitav film, sve specijalne efekte. One su bile najveći teret. Teret života za koje si odgovoran. Teret ljudske boli. Samo nekolicina preživi. Mnogi umiru.  |
četvrtak, 06.01.2005.
S druge strane ogledala
Istina…. Postoji li više lica istine? Oduvijek sam smatrala da je tako. Svatko ima svoju istinu, i ne postoji priča koja, gledana iz očiju dvoje različitih osoba, isto zvuči.
Zašto? Ponajprije zato što svatko, prikupljajući svoja životna iskustva, stvara različite dojmove i stavove o događajima. To bi bilo moje skromno mišljenje, iako vjerujem da ima čvrste temelje. |
srijeda, 05.01.2005.
Osmjeh ironije
Ironija… potpuno bezazlena
A opet tako smrtonosna Sve vam oduzima Bez imalo žaljenja. Ako malo promislite, Ironija nam jedina ostaje kada očajavamo Kada pokušavamo prikriti bol Kada pokušavamo… Kada samo pokušavamo. Postoji jedan glas Koji nam govori u zadnjem kutu uma Vragolaste stvari I smije se sam tebi Što činiš kada nešto činiš. Zajedljivo I budalasto. Ironija… Zadnja stvar na svijetu S kojom se želim susresti danas… Pustiti ću je na miru Neka zaspi u zadnjem kuku mojega bivanja… Možda ju probudim Kada budem spremna Na smijeh na vlastiti račun. Tada ću se obračunati sa njom. |
nedjelja, 02.01.2005.
Inventura
Početak nove godine… Stvarno se moramo osvrnuti iza ramena i pogledati što smo ostavili u staroj godini. Da riješimo dvojbe i brige koje nas more, te se prilagodimo novome svijetu.
Svatko je kovač svoje sreće.  Oduvijek sam mislila da je sreću zaista nemoguće skovati, jer nikad ne znaš koje okolnosti mogu doći i zarobiti te. Sada mislim da, ako si dovoljno hrabar i ustrajan, možeš preokrenuti okolnosti u svoju korist.Što smo radili u prošloj godini?  Bilo je u njoj svega, od zabave i veselja do boli i tuge, smrti i očaja. Mnogo je toga iza nas, a mnogo je tek ispred. No, pitam se hoću li doživjeti doček 2006. Taj broj zvuči nekako zlokobno. Stara godina… Kada je postala tako stara? Još neki dan smo čekali Novu, koja će uskoro ostati stara… Čudan osječaj… |
subota, 01.01.2005.
Još jedna godina je tu...
Pet, četiri, tri, dva, jedan… Sretna Nova godina!
 I tako smo ušli u novu 2005. godinu. Svima sam čestitala,  zaželjela sve najbolje,  izgrlila, izljubila…  Pola ljudi nikad u životu nisam vidjela, ali baš me bilo briga! Doček na otvorenom je bio o.k. Bilo je lijepo gledati vatromet kako pršti, doduše, bio je malo manji od onih kakve vidimo na TV-u ili u mašti. No to nije pokvarilo raspoloženje.  Kasnije sam napustila društvo i pobjegla sa mojima doma. Sjela sam na kompjuter i počela pisati…  Misli su mi se jednostavno slijevale na papir, rasle su i jačale, teorije su se postavljale, obrana je bila mukotrpna, ali je na kraju ipak pobijedila pusta praznina vođena glavoboljom. Što ja to filozofiram? Ponekad se uhvatim da trabunjam bez veze. Jesam li rekla ponekad??? Mislila sam na - gotovo stalno.  No, da se vratimo na stvar. Nova godina. Hmmm… Što reći o njoj? Lijepa i tužna gotovo istovremeno. Ona simbolizira neku vrst prijelaza iz tame u svjetlo. Daje nam utjehu da će se svijet popraviti. Tužna je zbog opće prolaznosti, što svima pada na um kod većih događaja, godišnjica, rođendana… Sretna zbog sveopće nade koja se tako duboko uvukla u um čovječanstva. MS mi je čestitao novu u ranim jutarnjim satima…  Uglavnom, neki dan sam saznala da upravo sada dok ovo čitate može biti i 2009 godina. U srednjem su vijeku ljudi krivo zabilježili godine, tj. svećenici koji su jedini imali mogućnost obrazovanja. Vrlo je velika vjerojatnost da smo u nekoj sasvim drugoj godini (ako računamo vrijeme po kršćanskoj eri). Kako god bilo, Sretna nova!  |