Marketing
Aleksandar Makedonski
Pitam se koliko je velik zapravo bio? 
No dobro, da prijeđem na stvar…
Bila sam u kinu, i film je bio ok, samo je bio mali problem u dosadi. Najviše me se dojmila prva bitka sa Perzijom. Darije III. je bio baš slatki, mucica! 
Kada je (nakon bitke) Aleksandar morao ubiti svojega čovjeka, i tada, nakon mnogo gubitaka, sekica me pitala: "A zašto plaće? Nije li upravo dobio rat?"
Nisam joj odgovorila. Bila sam u raspoloženju NBA (osobno ludilo koje se ne može opisati ni kao bol, ni kao radost, ali je čvrsto povezana sa navalom osjećaja koji pršte na sve strane, a može se prevesti i kao – navala besmislenog adrenalina).
To me opčinilo. Kako ne shvaća? Ja bih se slomila da sam bila na Aleksandrovom mjestu…
Potpuno bi me samljelo. Ne mislim na fizičku bol, to nije ono čega se zapravo bojim. Mislila sam na psihu. Ona je nešto najjače na svijetu. I najhrabriji padaju pod pravilnom uporabom, a samo rijetki ostanu onakvi kakvi su bili.
Tih par suza su za mene nadmašile čitav film, sve specijalne efekte. One su bile najveći teret. Teret života za koje si odgovoran. Teret ljudske boli. Samo nekolicina preživi. Mnogi umiru.
Post je objavljen 07.01.2005. u 21:08 sati.