Ovo je moj jedanaesti pokušaj da vam napišem pismo. Svaki je od njih počinjao s te tri riječi, čak i grozna verzija u stihovima, pa pretpostavljam da one moraju ostati.
Jednom ste me zamolili da vam nikad ne lažem. Onda dobro. Sad ću vam reći istinu, iako to nije ni najbolje ni najpametnije što bih mogao učiniti, a ni dovoljno ponizno.
Pokušao sam vas ukrasti, kao lopov, postaviti vam zasjedu i zarobiti ono što nisam vjerovao da mogu pošteno osvojiti, ono za što nisam vjerovao da bi mi se svojevoljno dalo. Vi niste skočni brod koji se može oteti, ali nisam mogao smisliti ništa bolje od smicalice i iznenađenja. Iako, nisam baš želio iznenađenje kakvo je bilo ono koje se dogodilo za večerom. Revolucija je započela prerano, zato što je glupi urotnik neočekivano ispalio svoju tajnu municiju i rasvijetlio cijelo nebo svojim namjerama. Ponekad takve nezgode posljeduju stvaranjem novih naroda, ali češće završavaju vješanjem i odrubljenim glavama. I ljudima koji bježe u noć. Ne mogu požaliti zbog toga što sam vas zamolio da se udate za mene, jer to je u čitavom onom smeču i dimu bio jedini istiniti dio, ali prokleto mi je zlo od pomisli na to kako sam to loše izveo.
Iako sam svoje namjere zatajio pred vama, trebao sam biti toliko pametan da ih zatajim i pred drugima, barem dok ne prođe godina žalosti koju ste zatražili kako bi se oporavili. Ali strahovito sam se bojao da čete umjesto mene odabrati nekoga drugoga.
I tako sam se poslužio vrtom kao razlogom da vam se približim. Namjerno sam i svjesno ono za čim je žudjelo vaše srce pretvorio u klopku. I zbog toga mi nije samo žao, nego se toga i duboko stidim.
Zaslužili ste svaku priliku da se razvijate. Volio bih se pretvarati da nisam vidio da ću, budem li ja taj koji će vam pružiti priliku, izazvati sam u sebi sukob interesa, ali to bi bila još jedna laž. Ali izluđivala bi me pomisao na to da vas promatram osuđenu na sitne korake, kad biste mogli juriti brzinom svjetlosti. Većina ljudi u svom životu doživljava tek kratke takve trenutke u kojima može stići do najudaljenije točke orbite.
Ja vas volim. Ali ono za čim žudim i čeznem, mnogo je više od vašega tijela. Želio sam posjedovati snagu vaših očiju, način na koje one vide i oblikuju ljepotu koje još čak i nema i ni iz čega je izvlače u stvarni svijet. Želio sam posjedovati čast vašeg srca, koje se ni u najstrašnijim trenucima one sumorne noći na Komarru nije pokolebalo. Želio sam imati vašu hrabrost i snagu vaše volje, vaš oprez i vašu smirenost. Želio sam, pretpostavljam, vašu dušu, a to je bilo previše željeti.
Htio sam vam darovati pobjedu. Ali u samoj je prirodi pobjede to da je se ne može darovati. Pobjeda se mora osvojiti, a što su šanse manje, a otpor žešći, to je veća čast. Pobjede ne mogu biti darovi.
Ali darovi mogu biti pobjede, nije li tako? Sami ste to rekli. Vrt je mogao biti vaš dar, miraz darovitosti, vještine i vizije.
Svjestan sam da je sad prekasno, ali svejedno želim reći – bila bi to pobjeda u svakom smislu dostojna naše Kuće.