Ópusztaszer
Prilikom objavljivanja prethodnog posta primijetila sam da mi se blog nalazi na Cool listi. Bilo je to potpuno neočekivano, jednako kao što sam se neočekivano našla na Almost cool početkom jeseni 2006. Nisam očekivala, nisam čak ni razmišljala o tome, zadovoljna svojim boravkom ovdje onakvim kakav je bio i kakav će, vjerujem, biti i ubuduće, bez obzira na položaj na listama koje uglavnom koristim kao izvor informacija o zbivanjima u ovom našem dijelu blogosfere. Nadam se da sam to svojevrsno promaknuće "zaslužila“ relativno kvalitetnim pokrivanjem dijela područja za koje uredništvo blog.hr-a želi da bude pokriveno. Da ne duljim. Od srca zahvaljujem onima (onoj? onome?) koji su me dosad pratili i ocijenili da je ono što radim dostojno istaknutijeg mjesta.
Morala sam napisati gornju zahvalu jer mislim da čovjek treba zahvaliti kad mu se nešto daje, i onda kad to zapravo nije tražio niti razmišljao o tome. Nekako mi se sve poklopilo ovih dana – dobila sam novi fotoaparat, u kutu leži novi laptop i čeka da bude stavljen u pogon (te se operacije zamjene računala malo pribojavam, osobito prebacivanja interneta) i sad sam se još našla na toj lijevoj listi na kojoj se osjećam nekako neobično, kao da šećem u tuđoj odjeći. No dobro, naviknut ću se valjda na sve to, a nova oprema će mi možda (uz čitanje propisane literature) omogućiti bolju kvalitetu slika koje su postale sastavni dio mojih zapisa, ali i ulaz na neke blogove koji su mi zbog "težine“ teško dostupni ili čak nedostupni na starom računalu.
Da se vratim svom postu neobičnog naslova – on se nadovezuje na prethodne postove o Segedinu. Ópusztaszer je spomen područje tridesetak kilometara sjeverno od Segedina, a ima i svoju internetsku stranicu na kojoj se može vidjeti puno više nego što sam ja uspjela razgledati. Veći dio stranice se može čitati na engleskom jeziku ako kliknete na zastavicu iznad izbornika s lijeve strane.
Nezgodno je kad treba prebaciti dvjestotinjak ljudi na neko odredište, a autobusi se niotkud ne pojavljuju, premda nam je bilo rečeno da nas čekaju na parkiralištu uz Tisu. Uostalom, to se kašnjenje i traženje autobusa kasnije stalno ponavljalo. Tragovi istočnoblokovskog mentaliteta izluđivali su naše zapadnoeuropske organizatore. Pogled na most preko Tise iz sjenovitog parkića odudarao je od onog kišnog susreta prvoga dana našeg boravka ovdje:
Autobusi su napokon ipak stigli i odvezli nas lokalnom cestom kroz prostranu ravnicu prema sjeveru. Obrađena polja su se jednolično izmijenjivala sa zelenim vrbicima i močvarnim guštarama koje ukazuju na blizinu rijeke i obilje vode koju zemlja ne može progutati ni u najsušnijem razdoblju. Na ulazu u spomen područje dočekuju nas velike ploče s informacijama na mađarskom, ali i na engleskom jeziku. Nažalost nisam imala prilike vidjeti ništa od ovoga što se spominje na natpisu u nacionalni park - uspjeli smo obići samo mali dio spomen područja, a prirodne ljepote morat će pričekati povoljniju priliku.
Spomenik Arpadu (Árpád emlékmű) usred pažljivo održavanog vrlo čistog i urednog parka
U prolazu prema "okrugloj kući“ (Rotunda), slikala sam ovaj neobičan spomenik kojemu nisam shvatila svrhu i namjenu:
i ovog lava, životinju koja se vrlo često ukazuje na mađarskim spomenicima, vjerojatno kao simbol kraljevske kuće Arpadovića:
Rotunda je neobična građevina čiju fotografiju sam skinula s interneta. Podsjetila me na zgradu spomen-doma u Kumrovcu, iako joj, osim bojom, nije osobito slična. No zajedničko im je da poput gljive izrastaju iz prostranog travnjaka u prekrasnom prirodnom okruženju.
U Rotundi se nalaze izložbe u stalnom postavu, a postoji i prostor namijenjen povremenim izložbama i manifestacijama, te kongresna dvorana na samom vrhu zgrade do koje se dolazi uskim zavojitim stepeništem u kojem se osjeća manjak dotoka svježeg zraka. No "okrugla kuća“ namijenjena je prije svega jednom impozantnom slikarskom djelu – panoramskoj slici povijesne tematike koju je mađarski slikar Árpád Feszty naslikao uz pomoć brojnih drugih slikara svog vremena. Djelo je započeto 1892 i dovršeno dvije godine kasnije. Platno na kojem je slika naslikana nevjerojatnih je dimenzija – 120 m duljine, 15 m širine, a promjer kružne panorame iznosi 38 metara. O peripetijama oko nastanka i očuvanja platna može se pročitati na gore spomenutoj stranici. Do povišene platforme središtu dvorane gdje se slika nalazi ulazi se zavojitom rampom u gotovo potpunom mraku. Kad se nađete na tamnom platou koji kao da visi usred golemog prizora, upale se svjetla i pokrene zvučna snimka. Vraćamo se dvanaest stoljeća u prošlost, u vrijeme kad je vojvoda Arpad, utemeljitelj dinastije Arpadovića, došao do Panonske nizine gdje su se njegfovi nasljednici trajno naselili (VIDI).
Arpad, vojskovođa na bijelom konju, predvodi skupinu svojih ratnika. Bojni pokliči miješaju se sa zvukom odapinjanja strijela i njihovim siktanjem dok lete zrakom kako bi doprle do neprijatelja (slika skinuta s interneta):
Kad se pomaknete malo dalje, začuje se škripa golemih kola, udarci biča, stenjanje ranjenih i umirućih. Na trenutak mi se učinilo da se kola uistinu polako kreću prema meni, obasjana nestvarnom svjetlošću, dok ogromna goveda teško sopćući vuku dragocjen teret – ženu velikoga ratnika – vojvode osvajača. Zastrašujuće lubanje rogate marve u pratnji trebale su uplašiti i otjerati od kola one teže savladive, nevidljive neprijatelje - zle duhove. (slika skinuta s interneta)
Nevjerojatnom dojmu cijelog djela doprinosili su, osim zvukova koji su dopirali točno sa strana gdje se nalazio naslikan izvor zvuka te pažljivo osmišljenog osvjetljenja, i vrlo domišljato raspoređeni materijalni dodaci – trodimenzionalni predmeti koji su se stapali s prizorom naslikanim u dvije dimenzije. Tlo koje se nalazi dosta ispod platforme s koje se razgleda panorama obilno je nasipano pijeskom u koji je usađeno granje, spaljeni kosturi kuća, razbacano oružje, čak i preparirane vrane koje kao da čekaju svoj obrok pored nasilnih prizora osvajanja – napadači izvlače djevojku iz zapaljene i napola srušene kolibe i dižu je na kola gdje se već nalaze druge nesretnice; Malo dalje čuje se oduševljena pjesma i skladno udaranje i zveckanje bubnjeva i udaraljki, no usred prizora rasplesanih djevojaka stoji zastrašujuća figura smrti – vrač koji čeka uz žrtvenik kako bi žrtvovao prekrasnog bijelog konja koji uznemireno njišti i otima se svom vodiču.
Nakon dvadesetak minuta razgledavanja potpuno nepomičnog prizora osjećala sam se kao da sam odgledala cjelovečernji povijesni spektakl u klimatiziranom kinu s dobrim ozvučenjem. Sa žaljenjem sam se među posljednjima otrgnula od nevjerojatnog prizora i omamljena izašla u srpanjsko predvečerje.
Dok sam čekala da i drugi razgledaju panoramu, iskoristila sam priliku i obišla ostale izložbe. Najzanimljivije su bile voštane figure u prirodnoj veličini, no nakon doživljenog prizora u središtu slike djelovale su umjetno i beživotno. Jedan od Arpadovića u voštanom izdanju:
Kad smo se konačno svi okupili ispred Rotunde, očito omamljeni dojmovima, a možda i umorni nakon cjelodnevnog "štrapaciranja“ (zbog kojeg nitko, vjerujem, nije zažalio), krenuli smo preko prostrane, uredno pokošene livade na konjički spektakl. Bila sam shvatila da ćemo gledati dresuru konja i u sebi sam poželjela izbjeći nešto što bi moglo pokvariti snažan utisak prethodnih doživljaja. No dok sam polako šećući promatrala kako sjene postaju sve duže i duže, začulo se rzanje i topot kopita odnekud iza nas. Ubrzo smo ugledali svoje pratioce – jahače obučene u tradicionalne nomadske nošnje. Nije se činilo da će nam servirati dresuru kakvu sam davno vidjela u Lipici i nije mi se nimalo dopala – konji koji u ritmu koračnice hodaju, propinju se, trče, uvijek ukočeni u pokretima, sputani disciplinom, s još uštogljenijim jahačima koji su mi izgledali poput nasmiješenih lutaka u izlogu.
Bio je to prizor divljih jahača, onoliko divljih koliko to mogu biti ljudi koji vole konje i vole ono što rade u vješto režiranoj predstavi.
Konji su smjeli juriti punom brzinom i micati nogama kako su htjeli i kako im je prirodom bilo dano. A jahači, oni su se prilagođavali konjima koliko i konji njima
No ipak su nama, običnim turistima, dopustili da ih pomilujemo po lijepim glavama. Sjećam se da sam gladila ponija u zoološkom vrtu, ali se ne sjećam da sam ikad dodirnula pravog velikog konja. Ovaj mi je bio prvi, i bio je to neobičan osjećaj, osobito kad me s razumijevanjem pogledao velikim tamnim očima. Pitom konj, naučen na ljude.
Snimila sam nekoliko nekvalitetnih kratkih videa svojim fotoaparatom koje neću stavljati, ali meni služe kao podsjetnik. Na njima se vide konji u trku, jahači koji mačevima presijecaju glavice zelja nabodene na kolce, konji koji se utrkuju dok jahači jedni drugima pokušavaju preoteti dlakavu mješinu, gađanje lukom i strijelom u metu, udaranje mačem u bačenu metu s jurećeg konja, simulacija borbe do smrti i još ponešto, tko bi sve to upamtio. Među jahačima je bila i jedna djevojka koja se nije ništa slabije držala od svojih muških kolega, iako je u nekim "disciplinama“ ipak bila više pomoćnica nego sudionica. Bio je to još jedan nezaboravan doživljaj u nizu sličnih.
Sasvim na kraju dana, u već prohladnim večernjim satima dočekali smo i koncert srednjevjekovne (i nešto mlađe) glazbe na otvorenom – na pozornici na ruševinama benediktinskog samostana u blizini Rotunde.
I ono najljepše, što se ne može slikati niti prenijeti drugima ako sami nisu nikad doživjeli – na povratku kroz gotovo neosvijetljeni park do autobusa – prizor kristalno čistog zvjezdanog neba – crni svod prekriven zvijezdama i mutnim kovitlacem mliječnog puta treperio je nad nama tako stvaran, tako veličanstven i tako prijateljski blizak kakvim sam ga već godinama nisam vidjela. Stara čežnja za životom negdje izvan grada u prirodi bljesnula je u meni poput meteora u vedroj ljetnoj noći. Možda jednom, u budućnosti. Sad sam ovdje gdje jesam. Riječi mudrosti koju sam uspjela savladati pratile su me na puteljku pod zvijezdama i dopustile da uživam u njihovoj ljepoti, i onda kad sam već pomalo snena ulazila u autobus na kraju jednog uistinu lijepog dana.
18.01.2009. u 13:13 | K | 26 | P | # | ^
