PROLAZI IV – prema moru
Mogle su to biti moje noge – sasvim male, malo veće, velike, obuvene, u sandalama, u natikačama, u japankama, bose… Bose, da. Dok sam bila djevojčurak lagan kao perce, natjecala sam se s bratom, bratićem i sestričnom i ponekim prijateljem ili prijateljicom tko će brže doći do kraja stazice. Nagrada je bio pogled na more, na mali zaljev kao stvoren za kupanje, unatoč oštrom stijenju kojim je okružen i bezbrojnim crnim ježincima koji su do savršene bjeline ogoljeli priobalne stijene u tim davnim ranim sedamdesetima. Poznavala sam svaku izbočinu, svaki kamen na putu, svaki grm kupine koji je pružao svoje trnovite vitice prema mojim bosim stopalima, za uzvrat nudeći poneki sparušeni bobičasti crni plod koji je predstavljao najveće blago i bio izvor sitnog trnja koje sam ponekad vadila iz jagodica prstiju na rukama dok sam se spuštala prema plaži. Mjesto na kojem sad stoje ovelike noge mog već ovelikog sina početak je jedne otočke staze. Dvjestotinjak metara ljetnog sna praćenog gromoglasnim cvrčanjem cikada pod vrelim ljetnim suncem. Sna koji sam kao dijete budna sanjala jedanaest mjeseci u godini, da bih ga napokon živjela tri srpanjska ili kolovoska tjedna. Kasnije dva. Ponekad i manje. No ipak, san je ostao san, a miris smilja i ostalog mediteranskog bilja i pjevanje cikada još uvijek u meni budi staru, dobro poznatu čežnju.
Na pola tog začaranog puteljka koji nema ni dvije stotine metara, a doima se beskonačnim, nalazi se ovaj prolaz. Čini mi se da nije bio tako bujan i visok kad sam nekad ovuda gazila bosim nogama, birajući meka mjesta pokrivena zemljom između kamenih ploha koje izviruju pružajući uvis glatku površinu, ali i poneki oštriji rub koji je bolje izbjeći. U grmlju često šuškaju ptice i mali zeleni i smeđi gušteri. No premda u mnogim ljetnim danima koje sam ovdje provela nikad nisam vidjela zmiju, ipak se i danas oprezno zaustavim kad začujem zvuk provlačenja malenog tijela u osušenoj šikari podno grmlja ili u makiji iza mocira. Ne bojim se osobito da bi me zmija mogla napasti, ali općenito volim vidjeti stvorenje koje mi se približava, ma što to bilo.
Ovo mjesto je mjesto izbora. Može se popeti na široki suhozid i nastaviti najkraćim putem do vrletnog dijela plaže gdje nema puno mjesta za ručnike, a ulaz u more je strm i zaštićen grebenima na kojima rastu morske vlasulje i treba ih oprezno preplivati držeći se blizu površine. Ili skrenuti lijevo i spustiti se strmim dijelom puteljka kroz grmlje, a zatim kroz livade i makiju do dijela plaže na kojem je ulaz u more ljepši i kupanje ugodnije. Moje bose noge uvijek su radije birale lijevi, mekši put. Desno sam skretala samo kad bi i drugi onamo išli, da pokažem da se i ja mogu nositi s oštrim bridovima velikog naslaganog kamenja. No prije nego što krenem dalje, moram na trenutak zastati. To raskrižje nije obično raskrižje. Ono je mjesto susreta s mojim djedom. Puno puta sam ga dosad vidjela u mislima kako se približava s ležaljkom u jednoj, a novinama u drugoj ruci. Stoji i priča nam kako se u svibnju kad je bakin rođendan, a zatim i njihov vjenčani dan, verao po ovim padinama iznad zaljeva i tražio cvijeće i lijepe trave slažući buket za baku. Stajala sam tada kao dijete i čekala da krenemo dalje, a nestrpljivost da se što prije okupam miješala se sa znatiželjnim upijanjem djedovih riječi. Jer djed je bio od onih ljudi čije sam riječi uvijek mogla vidjeti u mislima dok je govorio, a i kasnije kad bih se prisjećala njegovih priča, puno češće stvarnih nego izmišljenih, iako smo ga mi djeca često gnjavili da nam ispriča neku bajku. Onda bi malo zastao, vidjela sam kako prevrće u mislima brojne događaje iz svog dugog i bogatog života za koje je smatrao da bismo ih mi unuci trebali čuti. Onda bi nam pričao o svojim putovanjima, o teškim ratnim godinama, o svojim roditeljima i ostaloj velikoj obitelji, a priča bi uvijek imala glavu i rep i stanovitu pouku koja mi nikad nije zasmetala. U onih nekoliko navrata kad bi nam ispričao neku od poznatih priča iz knjiga, neku bajku, one nisu zaživjele, nisam ih mogla vidjeti i doživjeti i ubrzo su potpuno nestale iz mojih sjećanja. Upravo zbog te životnosti kojom nam je pričao o svom svibanjskom branju cvijeća, na tom posebnom mjestu gdje se meka stazica razdvaja od tvrde, ostao mi je zauvijek trag mojih sjećanja koja su se stopila s njegovima u jedno, zajedno s osušenim buketom koji je baka običavala čuvati cijeloga ljeta i pokazivala nam ga i pričala nam kako je bio lijep dok je bio svjež, i kako ga je djed nabrao na padinama iznad plaže upravo za nju, i ono što nitko od njih nikad nije spomenuo, ono što je ostalo utkano u buketu, svježem i suhom, u vazi i uz stazice gdje je sakupljen, u nama koji se i dalje toga sjećamo, u neponovljivom tkanju života koji teče i ne prestaje ni s nama ni nakon nas.
A mekana stazica posuta vlatima osušene trave tiho vijuga kroz rijetko grmlje i čini se da nikad neće stati i da ostaje uvijek ista, poput sjećanja na pritajenu snagu bogate crvene zemlje i na vlati osušene trave koje tako meko i nježno dodiruju bosa stopala da bih mogla, čini se, zauvijek prolaziti i nikada ne doći do kraja, do cilja koji se gubi u maslinastom zelenilu ljetne makije ostavljajući samo nejasan nagovještaj svoga postojanja.
Uostalom, što je cilj? Doći na bijelu kamenu obalu pored prekrasnog, čistog, tirkizno plavog mora nadsvođenog nebom sličnih umirujućih nijansi? Uroniti tijelo u zagrljaj slanih valića koji nas miluju i govore nam kako nismo sami, kako nismo odvojeni, kako smo njihovim kapima povezani sa svakom točkom na kugli zemaljskoj koju oplakuje slana morska voda? Je li cilj sjediti na obali i razgovarati s ljudima koje često susrećemo samo jednom godišnje, a čini nam se da ih poznajemo oduvijek i zauvijek i da vrijeme između tih susreta nije ni postojalo? Sjediti zamotan u ručnik s gorkastim okusom soli u ustima i promatrati rakove kako šeću od pukotine do pukotine tražeći hranu i povremeno znatiželjno promatrajući nas, uljeze u njihovom algama obraslom svijetu? Nježno odvojiti usamljenog ježinca sa stijene i zadržati ga na dlanu kako bismo bolje promotrili ili pokazali djeci plavičastocrnu ljepotu koja se presijava na živim bodljama u laganom pokretu, okrenuli ga na leđa kako bi maleni mogli vidjeti usta kojima zahvaća i guli sloj algi prirastao na stijene hraneći se njima, a zatim ga oprezno vratiti u njegov dom, ili ga zavitlati mao dalje od obale kako ne bi postao žrtvom prestrašenih namjernika? Ili je cilj naprosto biti, postojati ovdje i sada, u trenucima kad ne hitamo bezglavo kroz život tjerani obvezama koje smo si sami nametnuli? Ili sve to, i još puno toga? Ne znam, možda. Volim sve to gledati, volim slušati, mirisati, osjećati svakim dijelom svoga duha i tijela. To su moji morski prolazi.
Danas zapravo i nije dan za ovakav moj zakašnjeli ljetni post. Dogodile su se strašne stvari, ali o njima ionako ne bih mogla pisati. Pomisao da djevojka koju sam nekad poznavala, makar i ne prisno, više ne živi, ne diše, i da je povrh toga posljednje što je pred sobom u životu vidjela bila cijev pištolja i, možda, lice nepoznatog ubojice za kojeg bih željela da bude uhvaćen i izručen pravdi ma kakva ona bila, prilično mi je teško podnošljiva, previše da bih poželjela o tome pisati. Zato ću šutjeti o tome.
06.10.2008. u 21:18 | K | 33 | P | # | ^
