MOŽE LI SE SPRIJEČITI?
Koliko je snage potrebno da se otkinu komadi tvrde i žilave plastike? Koliko agresije mora biti u nekome da sistematski iskida i uništi nešto što je postavljeno da služi svima? Što se zapravo odvija u glavama onih kojima je pravi izazov prevrnuti veliki kontejner za skupljanje stakla ili iscipelariti ni krivu ni dužnu kantu za otpatke na tramvajskoj stanici? Koliko je vremena potrebno da se s kontejnera i kanti prijeđe na žive ljude, izazovne i privlačne zbog nepredvidive reakcije? Kontejner i kanta ostaju kontejner i kanta i kad ih se prevrne ili zapali. A čovjek će se braniti ili povlačiti ili bježati ili vikati ili plakati i zvati upomoć - to su valjda bolesni užici onih naprednijih u nasilju. Vidjela sam jedne zimske večeri prije godinu-dvije i pisala već o tome kako su dvojica mladića nasrnuli na trećega nevjerojatnom brzinom i stali ga tući svom snagom. I dok sam se zgrožena povlačila tražeći u torbi mobitel da nazovem policiju, dvojica policajaca zaustavila su automobil koji se pojavio naizgled niotkuda i također nevjerojatnom brzinom, uz nekoliko meni nerazumljivih riječi, ugurali nasilnike unutra i odvezli ih. Je li blizina stana predsjednika republike bila presudna za tako brzu reakciju, ne znam, no bila sam sretna da je sve nestalo, kao nakon završnog čina kazališne predstave. Sjećam se mučnine koju je izazvao i ostavio za sobom taj nevjerojatno brz, ali brutalan događaj, kojemu je svjedočilo samo nas nekolicina slučajnih namjernika na stanici i možda poneki stanar koji je pohitao do prozora čim je čuo prve zvukove tučnjave.
Stojim dakle neki dan pred nadstrešnicom stanice Srednjaci kod Ulice braće Domany i čudim se – kako je netko ovo napravio od netom postavljenih sjedala. Ne pitam zašto, jer sam sigurna da na to pitanje zapravo nema odgovora, iako bi se o razlozima besmislenog nasilja mogla napisati i knjiga od tisuću stranica. Nisam se ni ljutila, ostalo je samo čuđenje i ona lagana mučnina. Debeli đonovi na cipelama, pravi kut udarca, dovoljna snaga. Vježbanje agresije. Za što? Možda za cipelarenje nekoga tko naizgled nije kao onaj tko je to učinio? Jer to se događa, zar ne? Danas čovjek ne mora biti homoseksualac ili stranac kako bi bio bez povoda napadnut Dovoljno je da nekoga krivo pogleda, ili da se tom nekom ne dopadne njegov stil odijevanja, kao što se dogodilo prijatelju moje mlade rođakinje. Pristojan i normalan dečko završio u bolnici. Događa se, eto, nije imao sreće.
Znamo, stričeki iz Holdinga će postaviti nova sjedala kako bi bakice i djedice i poneko mlađe ali umorno čeljade moglo sjesti, zaštićeno kućicom od pleksiglasa od vremenskih (ne)prilika i odmoriti umorne noge dok čeka najomiljenije gradsko prometalo. Ali tragovi nasilja ostaju poput engrama urezani u kolektivnu svijest i pozivaju nas da učinimo nešto. Možda nešto što neće nasiljem uzvratiti na nasilje, nego nasilje preokrenuti na dobro. Uvjerena sam da to možemo samo ukoliko uspijemo, barem ponekad, prosuditi umjesto da osudimo, samo ako pokušavamo spriječiti ili ukazati na zlo, bez bujanja vlastitih negativnih emocija. A to je teško, jako teško. Zato i dalje ima toliko zla i agresije posvuda oko nas.
21.08.2008. u 16:02 | K | 45 | P | # | ^
