VEČER NA JARUNU
Nisam baš od pisanja ovih dana. No imam nekoliko slika koje sam željela podijeliti s vama. Bila je to večernja šetnja krajem siječnja, u kratkim trenucima u kojima smo se uspjeli otrgnuti od kuće i krenuti svojim putem. A na kraju smo si uspjeli priuštiti čak i zalazak sunca na otvorenom – dragocjeno blago za dvoje zaposlenih roditelja dvoje djece školske dobi. Zapravo, na kraju dana zaključili smo da bismo to trebali raditi češće – šetati, mislim. No i to je lakše reći nego učiniti, a ne pruža se svakoga dana ni prilika da se vidi tako lijep zalazak sunca. Eh, da smo na planeti Maloga princa, gdje bi nam bio kraj. A ovako - dobro je i jednom u mjesec – dva uhvatiti svu puninu zapadnog crvenila.
Počeli smo tamo gdje završavaju Hrgovići – na jednom od ulaza u ŠRC Jarun. Sunce na zalasku pozlatilo je zgrade kojih ne tako davno nije bilo uz Jarunsku cestu, a sad je izniknula i ponarasla cijela šuma tih toliko poželjnih stambenih objekata.
Jarunski dječji vrtić neobičnih boja dominira livadom koja se naširoko proteže uz cestu koja prati ravnu jezersku obalu u dijelu koji služi kao veslačka staza.
Na toj sam livadi već slikala izdužene zimske sjene, no ove naše na slici bile su puno dulje od prošlogodišnjih, zbog niskog sunca čije zrake ni u jednom trenutku nije zaustavila magla.
Sunce se oprašta dopuštajući nam da se na trenutak zagledamo u njegovo žarko lice dok se spušta među granama jezerskog drveća i grmlja.
Zujanje propelera motornog jedra prekida na nekoliko minuta večernji mir uz veslačku stazu pored tribina.
A na stazi uz jezero kojom šeću brojni posjetitelji među kojima se nađe i poneki biciklist i roler nalazi se i natpis kojim se pokazuje prava svrha staze.
Zlatni oblačići na još uvijek modrom nebu savršeno se odražavaju na glatkoj površini jezera.
Prohladni povjetarac donosi slab miris istrunulog bilja i vode ustajale nakon nedavnog zaleđivanja površine na koju je moj mali samo nekoliko dana ranije bacao kamenčiće da provjeri na kojim je dijelovima voda zamrznuta, a na kojima kamen s posebnim štropotom prolazi kroz potpuno razmekšanu površinu.
Dok gledam tu smirenu ravninu koja zrcali nebo i drveće sa suprotne strane obale prisjećam se kako sam u više knjiga čitala o smirujućem utjecaju vodene površine na ljudski um. Uostalom, nije slučajnost da ljudi svoje vrtove i perivoje oduvijek ukrašavaju bazenima, ribnjacima, fontanama, vodoskocima, kaskadama… Junak jedne od meni najdražih knjiga, Egipćanin Sinuhe, osjećao je smirenost kad bi promatrao ukrasne ribe u malom bazenu ispred svoje kuće. A ja sam osjećala kako se stapam s jezerom dok gledam njegovo savršenstvo.
Mnogi gradovi u kojima sam bila imaju svoja jezera za opuštanje, zabavu i rekreaciju. Jarunu možda nedostaje šuma kakva je Maksimirska, no jezero se može mjeriti sa svakim koje sam dosad vidjela. Možda ne u veličini, u ostalom da. Na drveću koje se vidi s druge strane staze gnijezde se ptice, a pod njima se skrivaju labirint i solarni pleksus Europe koje ću predstaviti nekom drugom prilikom. Zasad samo drveće i njihov savršeni odraz u sve gušćem večernjem mraku.
I posljednji pogled prema mjestu na kojem se sunce oprostilo od nas. Zlatilo sumraka skriva u sebi obećanje sutrašnje zore, ali i poziv da se vratimo, da na trenutak uteknemo iz svakodnevice kamo smo i te večeri ponijeli njegov dar.
13.02.2008. u 22:39 | K | 45 | P | # | ^
