DAN MRTVIH KIŠOBRANA
Bilo je uistinu svakakvih - crnih, crvenih, plavih, bijelih, žutih, šarenih; sklopivi su ležali uz one snažnije koji se sklopiti ne mogu; a drške - od običnih crnih kugli koje tako lako iskliznu iz vlažnog dlana, do čvrste kuke od lakiranog drveta koja podsjeća na pastirski štap i ne ispušta se lako. Nepromočiva raznobojna tkanina neprirodno je visjela s iskrivljenih žbica koje su podsjećale na polomljene noge velikih kukaca. Još nikad nisam vidjela toliko potrganih kišobrana u jednom danu. Sigurno ih je bilo dvadeset ili trideset, možda i više, na travnatim površinama uz gradske ulice, u kantama za smeće tramvajskih stanica i pored njih, u kutovima parkova i asfaltiranih parkirališta kamo je nanijeo vjetar one kojima je tkanina ostala djelom napeta između ne sasvim polomljenih žbica. Krivac za taj neuobičajeni pomor? Hladni sjeverac koji je u jakim i iznenadnim refulima udarao zagrebačke ulice, svijao drveće i preokretao kišobrane u rukama pješaka šibanih ne prejakom, ali zbog vjetra i hladnoće neugodnom kišom.
Pažljivo sam nosila svoj stari, prastari kišobran (VIS Varaždin, sjeća li se netko tih dobrih kišobrana koji se nisu kvarili i kidali već nakon prve ili druge uporabe kao ovi kineski koje kupujemo na kiosku za tridesetak kuna kad nas iznenadi kiša?). Unatoč oprezu iznenadni naleti vjetra preokrenuli su ga nekoliko puta i gotovo mi ga istrgnuli iz ruke. Kad sam se vraćala kući, šum velikih platana u naselju upozorio me i zatvorila sam ga prije nego što me zahvatio reful koji bi ga gotovo sigurno oteo iz ruke u vunenoj rukavici i odnio tko zna kamo.
Zašto kažemo da su kišobrani, automobili, svjetiljke i slične nežive stvari mrtve, dok nikome ne bi palo na pamet nešto slično reći o ormaru, torbi ili četkici za zube? Mislim da kišobran spada u onu skupinu stvari za koje se ponekad čini da žive vlastitim životom i mogu ga, dakle, izgubiti. Lijepa svilenkasta tkanina ni prečvrsto ni prelabavo razapeta između elastičnih žbica štiti nas od kiše ili sunca, a podsjeća i na padobran i mogućnost da, kao u pričama, poletimo s vjetrom tko zna kamo. Sjećam se mnogih svojih kišobrana, i onih koji nisu bili moji. Malog dječjeg sa slonićem Tonićem koji sam dobila za osmi rođendan i koji me vjerno pratio kad sam u gumenim čizmicama zadovoljno i sretno gacala po barama oko jedne od zgrada u kojima sam živjela. Bakinog smeđeg s nekakvom svijetlom kružnom šarom i naizgled starinskom ručkom od smeđe plastike. I jednog zelenog koji mu je prethodio, davno, dok sam bila sasvim mala. Dedinog velikog crnog. Svog svijetlo plavog koji još leži kao rezerva u ormaru nakon što je zaradio veliku mrlju od zaboravljene kemijske olovke. Jednog velikog i čvrstog, tamno plave boje kojemu nije bilo suđeno da ostane uz mene - netko ga je "zabunom" uzeo prije dvije godine u DM-u u koji sam ušla jednom i nikad više, na Trgu hrvatskih velikana tada okupanom obilnom kišom koja me oprala dok sam praćena nelagodnim osjećajem neočekivanog gubitka pretrčavala kratki razmak do stanice na početku Zvonimirove.
Kišobrani, kišobrani, umirujuće kuckanje kapi po razapetoj tkanini, miris vlažne zemlje i jesenjeg lišća, prijateljske šarene kupole iznad veselih i namrgođenih lica. Nadam se da će do sutra biti uklonjene žalosne slomljene spodobe s gradskih ulica. I da će, možda, barem potkraj dana, zasjati sunce...
22.10.2007. u 22:43 | K | 46 | P | # | ^
