Sursum corda

TKO SE BOJI ŠIŠMIŠA?

Nekako mi mozak baš ne radi. Razmišljala sam o mnogim značajnim stvarima, privukle su me mnoge velike teme, no nijedna dovoljno da se uhvatim tipkovnice. Sve dok nije proletio pored našeg balkona na kojem sam malo prije sakupljala rublje osušeno poslijepodnevnim suncem.

Šišmiš! Nikad se nisam bojala tih životinjica koje poput neobično brzih ptica šaraju večernjim i noćnim nebom u potrazi za bubama. Mama mi je davno, u vrijeme kad je strah mogao biti začet, objasnila da se šišmiš nikako ne može zaletjeti u nekoga ili zaplesti u nečiju kosu, čega se mnoge djevojčice i poneka žena panično boje. Njihov radarski vid u stanju je razaznati pojedine vlasi na našoj glavi i svaka slučajnost te vrste kod zdravog šišmiša potpuno je isključena. Prisjetila sam se te korisne informacije kad su nas u jednoj maloj i rijetko posjećenoj špilji blizu Tounja počeli salijetati šišmiši braneći svoj teritorij od nas napasnika. Bijesno su lepetali prema nama i u posljednji se tren okretali i letjeli natrag dublje u špilju. Umjesto straha uživala sam u njihovim vratolomijama jer sam ih dotad samo nekoliko puta u životu vidjela kako nepomično vise sa stropa s glavom nadolje.

Osim tog ranog shvaćanja šišmišjeg neobično oštrog vida posebne vrste, sjećam se i priče o jednom maminom doživljaju u djetinjstvu, jedino ne znam je li njezina priča prethodila ili došla nakon mog vlastitog doživljaja. Mama je naime i kasnije često pričala o malom šišmišu kojeg su dvojica dječaka donijeli u školu u kutiji od šibica. Mama ga je malo pogladila i zauvijek joj se usjekla u pamćenje mekoća i toplina krasnog svilenog krzna koje je dodirnula.

I ja sam svojim desnim kažiprstom dodirnula šišmiša sklupčanog na parketu u sjeni svog kreveta. Imala sam oko četiri godine i ušla sam u sobicu po nešto, a nije mi se dalo paliti svjetlo. Iznenada sam na parketu malo ispod kreveta ugledala nešto što mi je sličilo na neobično veliku hrpicu prašine kakva se ponekad nakuplja u kutovima i uz rubove soba. No bilo je preveliko. Znatiželjno sam se sagnula i dotaknula tu crnu grudicu. Bila je jako topla i mekana i ja sam iznenađeno odskočila i otrčala tati i mami u susjednu sobu. Tata je životinjicu uhvatio starom krpom, a ja još i danas žalim što nisam vidjela trenutak kad je mali šišmiš raširio krila i poletio.

Tako me danas jedan malo veći šišmiš živo podsjetio na taj davni doživljaj. I molim vas, ako se netko još uvijek boji šišmiša, neka pod hitno prestane. To su vrlo zanimljive i potpuno bezopasne životinjice. No nije ih dobro dirati jer mogu na čovjeka prenijeti neke infekcije, u nekoliko slučajeva dokazano je da su prenositelji bjesnoće koja je vrlo opasna i smrtonosna bolest. Ne treba zaboraviti da su oni sisavci a ne ptice, iako lete. Na to me podsjetila fotografija šišmiša koji visi sa stropa špilje i ima neobično veliko spolovilo na koju sam naišla tražeći ilustraciju za ovaj post. Ne želim je ovamo staviti jer se bojim da bi mi je Photobucket mogao cenzurirati. Na moje veliko čuđenje maknuli su mi uz opomenu dvije slike na kojima nije bilo ničeg prostačkog ni opscenog, u oba slučaja se radilo o djelomično obnaženim ljudskim tijelima kojima se spolovilo nije vidjelo, a bila su vrlo lijepa, stavila sam ih onamo upravo iz estetskih razloga. Fotografije su bile na određeni način i obrađene i nisu prikazivale neku određenu osobu u izazovnom položaju nego više nekakve polu-aktove. E sad, stvarno ne znam što bi njihovi cenzori učinili da naiđu na mog šišmiša s velikim spolovilom.Možda bi me banirali zbog trećeg prekršaja. Zato ga radije pogledajte na LINKU