TAPETE
Neobično je kako neke slike ili spomen neke riječi mogu potaknuti bujicu sjećanja u nama. Gornja slika na LINKU učinila mi je upravo to. Sjećam se mnogih jutara kad sam se kao dijete budila s pogledom na nestvaran prizor rajskog vrta na zidovima. Fine tekstilne tapete tamne bordo boje svoju su dugogodišnju prisutnost na zidovima dnevnog boravka i susjedne sobice u kojoj ja sad sjedim pred ekranom mogle zahvaliti bakinoj ljubavi prema nijansama na granici ljubičaste i crvene boje. Boja ciklame bila je bez premca za ruževe, lakove za nokte, tkanine. Ove su tapete bile malo tamnije od idealnoga, mislim da bi boja na gornjoj slici savršeno odgovarala željama. Nisam ni znala kako je bilo teško doći do takvih tapeta prije trideset i sedam ili više godina. Kasnije sam čula da su bile uvoz iz Engleske, prve kvalitete. I uistinu su bile vrhunske. Gotovo savršeno spojenih rubova uvlačile su me u prašumu čudesnog bilja blago sedefastog odsjaja koje je djelovalo kao utkano srebrnastim koncem. Među elegantnim cvjetovima i lišćem osobito se veličinom i izgledom isticala paprat. Bila je uistinu ogromna. Velika gotovo kao ja, sitna četverogodišnja djevojčica koja je hodala uza zidove, penjala se na krevete gledajući i opipavajući svaku od tih čudesnih biljaka koje su izgledale kao začarana stabla posuta bezbrojnim sitnim bisernim cvjetićima.
Prije sedam godina skinuli smo te nevjerojatno otporne tapete koje su se na kraju ipak odlijepile na rubovima i djelovale poput neke zapuštene kulise za prikaz građanske kuće devetnaestog stoljeća. Bili bismo ih skinuli i ranije, no velika besparica natjerala nas je na odgodu većeg zahvata prve tri godine koliko smo tada ovdje boravili. A nismo dovoljno poduzetni i spretni da bismo se takvog posla prihvatili u kućnoj radinosti. Tako sam imala priliku gledati te iste tapete tijekom tri godine kao odrasla žena s dvoje djece. Sad se pitam jesu li ih i oni upamtili. Mlađi koji je oslanjajući se na njih prohodao možda i nije, no stariji je imao oko šest godina kad smo ih konačno uklonili. Pitat ću ih.
Dvojica ljubaznih i veselih majstora namučili su se dok su uklonili ostatke prastarog ljepila sa zidova. Rekli su da nisu očekivali toliko muke s tako starim tapetama. Dokaz je to vrhunske kvalitete koju su djed i baka svojevremeno dobro platili. Sad su nam već i oličeni zidovi zaprljani otiscima dječjih ruku, no ne želim se opterećivati novim radovima. Uskoro. Ali ne sad. Nemojte mi prestrogo suditi, vi ljubitelji brzih rješenja i akcije. Ja nisam za to, a ni moj životni suputnik. Festina lente, žuri polako naš je moto. Zato godinama rješavamo stvari koje bi netko drugi riješio za nekoliko mjeseci. Ionako rješavanje jednog zadatka povlači za sobom pojavu novog kojeg treba početi rješavati. A oko nas su tolike krasne stvari koje treba vidjeti...
Da se vratim na priču o tapetama. Ne, nisam žalila za njima. Sačuvala sam jedan neoštećeni dio kako bih se mogla prisjetiti kako su točno izgledale. Taj je komad bio tako jadan, ofucan, prekriven slojem požutjelog ljepila sa stražnje strane, da sam ga odmah ugurala u kut nekog ormara i zaboravila na njega. Ne žalim ni za prošlim vremenima koja se ne mogu vratiti. Ili možda malo žalim, a ne želim ni sama sebi priznati. U svakom slučaju sigurna sam da ne bih željela ponovo proživjeti sve što mi se dogodilo odonda do današnjeg dana. Možda bih rado otišla u prošlost, no iz iskustva znam da su pokušaji povratka na nekad draga mjesta uvijek neuspješni. I često bolni.
No postoji jedna stvar za kojom žalim, koju bih željela ponovo doživjeti. Ono najljepše što dijete posjeduje, iako je uglavnom nemoćno i ovisno o tolikim stvarima. Sposobnost doživljavanja detalja. Sjećam se osjećaja pod prstima dok sam gladila svilenkastu bordo tkaninu učvršćenu na zidove. Promjene teksture od blago hrapave do savršeno glatke i hladne kad bih došla do mjesta na kojima je utisak onih srebrnastih niti bio najizraženiji, a to su bile prugasto ispunjene kuglice koje su poput cvjetića prekrivale prekrasno lišće paprati i latice cvijeća koje su različitim smjerom veza dobivale drugačiji odsjaj od ostalih dijelova tkanja. Ta su mjesta bila i hladnija, ona druga toplija. ponekad se činilo da ću ugledati čarobnu trodimenzionalnu šumu nekog bajkovitog vilinskog svijeta crvenkasto ljubičaste boje. I dok se u potpunosti prisjećam osjeta u tada sićušnim prstićima, pokušavam dokučiti kako se ta sposobnost izgubila.
Pogled na mladu brezu pod prozorom koju je upravo počeo njihati malo jači vjetar podsjeća me da se varam. Mnoge sam stvari od onog vremena opipavala, mirisala, gledala, kušala na različite načine osjetilima koja su mi darovana. No samo se iznimno mogu tako duboko uživjeti u nešto kao što sam to mogla onda, kad sam bila u stanju gotovo ući u doduše kvalitetnu i lijepu tapetu, ali ipak samo tapetu. Moja pažnja sad obuhvaća puno veća prostranstva. Još uvijek sam sklona promatranju i uživljavanju, no da bih postigla ono što sam onda s lakoćom postizala, samo na puno većem uzorku, morala bih naučiti nešto novo. Mislim čak da znam što. Trebala bih naučiti u potpunosti proživljavati sadašnji trenutak, živjeti trenutak po trenutak, živjeti uvijek ovdje i sada, živjeti u sadašnjosti. Je li izvedivo? Ne znam. Evo kamo me je dovelo prisjećanje na stare tapete...
29.04.2007. u 16:30 | K | 80 | P | # | ^