AUKCIJA ZA POMOĆ MALOJ ANJI
Jučer sam se, ne pitajte kako, našla na humanitarnoj aukciji za malu Anju. To je bilo veliko finale akcije (i aukcije, naravno) koju su pokrenule naše blogerice Choco i Slatka žvakica. Svaka im čast na originalnoj ideji i vrlo uspješnoj provedbi. Online aukcija odvijala se na posebno za to otvorenom blogu, a veći su se prilozi čuvali za ovu aukciju uživo.
U restoranu Lenuci (bivši Splendid) na Zrinjevcu vladala je tako živa atmosfera, da bih se sigurno bila okrenula i pobjegla da sam bila sama. No kako su prijateljice iz udruge Ekoplanet hrabro zakoračile kroz šarenim balonima ukrašeni ulaz, ušla sam i ja. Uz pomoć Anjinog oca i ljubaznog osoblja uspjele smo se smjestiti za jedan stol u već gotovo popunjenoj sali. Uz bend koji je svirao uživo nije se moglo puno razgovarati, ali smo uspjele naručiti piće znajući da 30% utrška ide na račun male Anje.
Ubrzo je počela aukcija koju je u početku malo omelo loše ozvučenje
Slika supruge gospodina Maria Hermana iz Amsterdama:
Najveća atrakcija bio je dres koji Dinamovi igrači nose u gostima, potpisan od svih igrača i uokviren. Nakon licitacije prodan je za 3800 kn.
Licitiralo se najviše za slike, a našli su se ovdje i predmeti od kristala, nakit, čak i jedna antikna stolna lampa.
Na blogu za aukciju objavljeno je da je u cijeloj akciji ukupno sakupljeno 30.500 kn. Od aukcije doniranih predmeta na blogu 16.000 kn, od jučerašnje aukcije u Lenuciju 9.000 kn, a 4.000 kn je bio postotak od konzumacije za vrijeme aukcije i k tome je bend koji je svirao uživo darovao 1500kn.
Za one koji ne znaju, a ne da im se pratiti gornje linkove, ukratko priča o maloj Anji koju možete pročitati na blogu koji su otvorili njeni roditelji. Anja Kostanjevečki rođena je prije četiri godine u Zagrebu. Tijekom poroda došlo je do krvarenja na mozgu i odmah nakon poroda zbog jakih konvulzija koje u rodilištu nisu mogli zaustaviti prebačena je na Rebro gdje je pala u komu i mislilo se da neće preživjeti. No Anja je ipak ostala na životu, ali s teškim oštećenjima od kojih se velika većina ne može zaliječiti. Anja ne govori, ne hoda, ne služi se rukama. Boluje od cerebralne paralize i epilepsije. Nema one tipične napade padavice, no bolest se manifestira pokretima koji djeluju poput tikova i izvijanjem tijela. Ti se napadaji događaju više puta na dan, bez obzira na terapiju antiepilepticima koje stalno uzima. Uskoro je očekuje i operacija kukova.
No Anja i njeni roditelji imali su i sreće. Anja je toplo dijete koje reagira kad joj se govori, pjeva ili je se dodiruje. Smiješak i sjaj u velikim plavim očima, radosni premda neartikulirani glas koji ispušta kad joj se obratite dokazuju da reagira na svoju okolinu. Anja voli ljude. Anja je jedan od anđela koji dolaze kako bi nas poučili da razum nije jedino što vrijedi na ovome svijetu.
Anjini roditelji već četiri godine vode bitku za svoju kćer uz svesrdnu pomoć svojih vlastitih roditelja, rodbine, prijatelja, kolega... Kad su nedavno iscrpili sve moguće i nemoguće izvore financiranja koje traži Anjino stanje i pokušaji da se nešto pomakne na bolje, savjetovali su im da se obrate ljudima putem interneta. I tako je počela ova priča. Otvorili su blog i počeli pisati o svemu što im se događa. Poruka i zamolba se počela širiti internetskim prostranstvima.
Među mnogima koji su priču pročitali i sa žaljenjem otišli ostavivši možda sućutni komentar – jer što se može drugo učiniti kad se sretne tako velika nevolja – bile su i dvije djevojke koje su odlučile pokušati napraviti nešto više. Tako je krenula ova gore opisana priča. Postepeno se akcija širila, u prikupljanju donacija pridružila se i udruga Ekoplanet i vjerojatno neki drugi o kojima ne mogu pisati jer ih ne poznajem. Ljudi su povukli svoje veze, aktivirali poznanstva i prijateljstva, priča se našla u Jutarnjem listu, u jednosatnoj emisiji Radia 101, u vijestima Nove TV. Aukcija u Lenuciju nije posljednji čin potpore Anji i njenim roditeljima. Ako budem upoznata s daljnjim događanjima, rado ću pisati o tome. Vjerujem da Anjinim roditeljima pažnja i susretljivost ljudi znači i više od materijalne pomoći koju su dobili. Svijest da u nevolji niste sami ne može se platiti novcem.
Prepustit ću sad obitelj Kostanjevečki njihovoj beskonačnoj priči i nadovezati se s nekoliko misli. Svjesna sam da postoji puno djece i puno ljudi s posebnim potrebama. Oni su posvuda oko nas, sklupčani u svojoj nevolji preživljavaju od milostinje na koju ih osuđuje društveni sistem. Anjina mama je nedavno dobila potvrdu o produženom porodiljnom dopustu do desete godine Anjinog života. Zaboravila sam prije napisati da roditelji male Anje nisu nikad ni na trenutak pomišljali da kćer smjeste u neku ustanovu koja bi skrbila o njoj. To znači majčino dvadesetčetverosatno dežurstvo uz dijete. Zašto država još uvijek nije omogućila majkama djece s teškim oštećenjima status majke njegovateljice o kojemu se nedavno ponovo raspravljalo? Zašto takve obitelji automatski postaju socijalni slučaj, umjesto da se sve sistemski riješi i uvede se nadzor nad provedbom kako bi se spriječile eventualne zloporabe kojih se valjda boje? Zašto se za posebna kolica kakva su potrebna djetetu s tako teškim oštećenjima i koja koštaju, ako sam dobro upamtila, 17 tisuća kuna, isplaćuje iznos za najobičnija kolica (koja u ovom slučaju ne mogu poslužiti) od oko 7.000 kn? Zašto se sva ostala pomagala moraju kupovati o vlastitom trošku?
Mediji su nam toliko puni raznih zamolbi za pomoć, da smo posustali izgubivši orijentaciju u tom moru nevolje. Da, ima zloporaba u apelima za pomoć. No većina je onih pravih, iskrenih, kad ljudi uistinu više ne znaju što bi učinili i odlučuju se svu svoju privatnost izložiti zastrašujućem oku javnosti ne bi li nekako našli spas. Mora li uistinu tako biti i ostati? Razmišljam o onoj prastaroj ideji, o osnovnoj solidarnosti. Kad bi svatko izdvojio jednu kunu, ili deset, ili sto, koliko može, kad bi taj novac mogao uložiti u neoporezivi fond bez naknade koju uzimaju razne tvrtke za prijenos novca, kad bi čovjek mogao biti siguran da će se novac iz tako sakupljenog fonda davati samo osobama s posebnim potrebama prema nekom pravednom ključu, kad bi, kad bi... Zatim bismo morali isto učiniti za osobe oboljele od raka, za pojedince s rijetkim ali po život opasnim bolestima i degenerativnim promjenama, pa za one koji nemaju dovoljno za jesti i piti (među njima ima umirovljenika koji su čitav radni vijek izdvajali u mirovinski fonda kako bi pod stare dane pokušavali preživjeti s čovjeka nedostojnom crkavicom), za one koji žive kao beskućnici i prehranjuju se po kantama za smeće i još i još i ne preostaje mi drugo nego da zaurlam:
POSTOJE LI NEGDJE U OVOJ ZEMLJI INSTITUCIJE KOJE BI O SVEMU TOME TREBALE BRINUTI????!!!!!
19.04.2007. u 23:14 | K | 38 | P | # | ^
