O KESTENIMA I JOŠ PONEČEMU
Jeste li ikada brali kestene u šuštavoj, prohladnoj, zlatnožutim i crvenim bojama išaranoj jesenskoj šumi? Nadam se da jeste, jer ako niste, možda ste nešto važno propustili. Dobro, ne baš važno, no svakako neobično lijepo.
Današnji dan trebao je biti savršen. Ali primijetila sam da su događaji i dani od kojih mnogo očekujemo često prava katastrofa, dok neki drugi, koji započnu loše, ponekad završe iznad svih očekivanja. Takav je život, ili je to posljedica konstrukcije naše ljudske psihe, uistinu ne znam. Stara je izreka da poslije kiše dolazi sunce, no mi se nekako uvijek iznenadimo kad se to uistinu dogodi. Možda ulažemo više napora kad nešto loše krene, a onda smo zatečeni uspjehom poduzetog. Nekad sam ozbiljno planinarila i često kretala na izlete po izrazito nepovoljnom vremenu. Većinu tih izleta pamtim po lijepom – ili je nepogoda prestala i priroda nas za trud nagradila prekrasnim pogledima i doživljajima, ili je vrijeme i dalje bilo loše, ali je društvo bilo dobre volje i kompenziralo nepogodu.
Današnji dan bio je prekrasan. Ujutro se pesica vratila mokrih šapa jer je pred jutro palo nešto kiše, no već kad smo se uputili na misu oblaci su se raskinuli i nebo se zaplavilo, a jesenje boje zasjale pod kosim zrakama jutarnjeg sunca. Onda se misa prilično odužila zbog proslave zahvalnosti za plodove zemlje gdje su djeca imala priredbu, a župnik dugu propovijed u kojoj se među ostalim osvrnuo na opći zaborav državnog blagdana Dana neovisnosti.
Kad smo sat i pol kasnije autom hitali prema Samoboru, primijetila sam da zaista nijedna zgrada ni kuća nema istaknutu zastavu. Samo se na jednom prizemnom balkonu na križanju Horvaćanske i Hrgovića stidljivo i na neslužbenom mjestu pojavila trobojnica sa šahovnicom, no djelovala je nekako usamljeno, kao da se suši nakon pranja onako bez motke. Mislim da je to dokaz da neki državni praznici, pogotovo noviji, još nisu zaživjeli. Ovaj današnji se osim relativne recentnosti još i poklopio s nedjeljom, ionako se ne radi, koga još briga za blagdan. 
U tom trenutku na radiu vijest da se jutros ubio još jedan branitelj. A mi prema Samoboru u prekrasan jesenji dan. Davno sam se uvjerila da život na prvi pogled često djeluje nepravedno.
Od jučer se nekako loše osjećam, imala sam jaku glavobolju gotovo cijeli dan i na izlet sam krenula u nadi da će jesenja svježina spriječiti njen povratak. Glavobolja se nije vratila, ali pojavili su se drugi problemi. No ima li smisla spominjati ih, osim možda natučenih i malo raskrvarenih dlanova, kad sam se na strmoj asfaltiranoj cesti poskliznula na sitnom šljunku i srećom dlanovima uspjela amortizirati udarac koji bi inače pogodio leđa. Mali je problem što sad jedva mičem palcem desne ruke koji mi je i prije stvarao probleme, no nije slomljen i mogu tipkati kažiprstom bez veće smetnje, ionako ne tipkam svim prstima nego koristim uglavnom četiri, a trenutno samo dva. Može se i tako.
Sad ipak moram nešto reći i o kestenima. Volim ih oduvijek, otkad znam za sebe: pečene, kuhane, kao kesten-pire ili u kolačima. Propustila sam isprobati puricu ili neku drugu jadnu pticu nadjevenu kestenima, no zbog toga nimalo ne žalim.
Kesteni rastu na lijepim ravnim stablima velikog duguljastog lišća. Takvo lišće tražili smo nekad s tatom po šumama kako bismo otkrili blizinu kestenovih stabala i započeli berbu. Kestenje nikad ne pada najednom sa stabla. Ono dozorijeva postepeno i može se brati mjesec dana i više, ovisno o vremenu. Muž i ja smo u razdoblju hodanja otkrili mnogima poznato nalazište iznad Ruda u Samoborskom gorju. Dovoljno je prošetati nedavno asfaltiranom cestom koja spaja Rude s vikendaškim Palačnikom i marljivo se sagionjući nakupiti smeđih plodova za jedan obrok. Ako još znate gdje treba ući u šumu i kamo se najprije uputiti, nije problem nabrati i više od desetak kilograma, iako ih mnogi ondje marljivo beru.
Danas nismo došli s velikim ambicijama, a nismo bili ni prvi ni jedini. Kako već godinama u svako doba hodočastimo u ovaj kraj, dobro poznajemo mjesto, pa čak i pojedina stabla s krupnijim i ukusnijim plodovima. Neobično mi je kako i djeca uživaju u branju, iako ih ne vole jesti (za moje pojmove nezamisliv propust, no ja sam ih time hranila još u trudnoći, a i kasnije su im bili ponuđeni svake jeseni, pa ako im ne odgovaraju sad, možda će kasnije). Sat vremena uživala sam u nepomućenom miru branja, a o onome što je slijedilo neću jer prolazne gluposti se ionako zaboravljaju.
Zadržali bismo se i duže, ali puhao je sve jaći i neugodniji sjeverni vjetar koji mi je izazivao probadanje u ušima, a bila sam malo bolesna prošli tjedan, baš su me uz grlo boljele i uši, na što nekad nisam bila osjetljiva, ali sam, eto, očigledno postala. I mlađi mi je još pod antibioticima zbog angine krajem prošlog i početkom ovog tjedna i nerado sam ga gledala oznojenog od branja izloženog takvoj vjetrometini. Odlučili smo ranije se vratiti i otići u Samoboru na pizzu. Oprostili smo se od šume koja nas je ispratila šuštanjem lišća, škripom ponekog debla i zvucima padova zrelih kestenovih plodova...
Ne, nije mi bilo osobito lijepo na izletu, iako se činilo da će biti. Još mi se manje svidio povratak, lutanje po Samoboru s malo promijenjenom prometnom regulacijom (no grad je bio pun zastava, mora se priznati), zastoj kod jankomirskog mosta na ulazu u Zagreb gdje se jedna traka mosta uređuje punom parom, kao da nije nedjelja i državni blagdan. Nadam se da je radnicima na tom teškom i nezahvalnom, ali i odgovornom poslu pošteno plaćen taj cjelodnevni (valjda i prekovremeni) rad koji je zbog osjetljivosti mjesta čini se bilo teško izbjeći.
Evo, sad sam ovdje, objavljujem post dulji od planiranog, pa kome se da neka čita. Nakon kupanja djece, hranjenja i šetnje psa, spremanja školske torbe i pregledavanja zaostalih zadaća nakon jednotjednog izostanka iz škole, nakon četrdeset odrezanij noktiju i dvije oprane glave, sad sam ja na redu da stanem pod tuš i provjerim nisam li usput pokupila i nekog krpelja. Ovo mi je isprika za počinjene pogreške kojih sigurno ima, možda ih ispravim sutra. A nakon tuširanja bacit ću pogled što je novo kod vas. Ako ne zaspim, jer jako sam umorna, a noć mi je tako kratka...
08.10.2006. u 22:41 | K | 48 | P | # | ^
