KAO MI?
Posjet Hušnjakovu, brdu iznad Krapine gdje su pronađeni ostaci neandertalskog čovjeka, ponukao me je na razmišljanje. Nisam bila ondje prvi, pa ni treći ili četvrti put. Nikad mi nije bilo teško zastati i zamisliti se nad tim mjestom koje čuva drevna sjećanja. Sjećam se čak i prvog posjeta u petom osnovne, sedamdesetih godina prošlog stoljeća (kako mi još uvijek neobično zvuči to – prošlog stoljeća...). 
Zadivljena starošću onoga što se tamo moglo vidjeti gledala sam prastare kosti i ostatke oruđa s istom fascinacijom s kojom sam brojala kukcima noge i bez gađenja pokušavala uhvatiti guštere i žabe, ne da ih ubijem nego da ih pogledam izbliza. Brat i ja s promatračnice na visokom toboganu gledali smo pretrčavanje poljskih miševa ugaženim kanalima kroz nisku travu od rupe do rupe u velikom parku koje su izvodili čim bi se uvjerili da nema nikog u blizini, a nas nepomične visoko gore nisu mogli vidjeti. S velikim interesom i bez gađenja proučavala sam unutrašnjost i funkcioniranje ljudskog tijela u raznim knjigama, gledala sve dokumentarce koji su se pojavili na televiziji, oduševljavala se putopisima i otkrićima na svim područjima... To je tema o kojoj bih mogla pisati danima pokušavajući sebi pojasniti Veliko Jedinstvo koje se na čudesan način iskazuje kroz bezbrojne manifestacije.
Zašto sve to pišem? Zbog tobože šaljivih komentara koje sam usput čula od ljudi koji se po svim pravilima smatraju odraslima. «Jesu li to bili ljudi ili majmuni? Gle lukove iznad očiju! Koža im je bila tamna jer su živjeli u toplom razdoblju između ledenih doba, bili su cijeli pokriveni dlakom. Onda majmuni, glupi dlakavi majmuni, zamisli dlake na leđima, fuj...»
«Kako glupi, otkad su majmuni glupi?» gotovo sam provalila u tuđi privatni prostor, ali sam se suzdržala. Očito njihov doživljaj svijeta nije jednak mome. Ta stvorenja rutavih leđa možda su bila intelektualno i obrazovno ograničena samom situacijom u kojoj su se nalazili. Život im je bio težak, samo su rijetki doživjeli starost blizu četrdesete kad su umirali ograničeni vijekom trajanja zubi, u nemogućnosti kuhanja hrane, iako su se već služili vatrom koju su najvjerojatnije čuvali nakon što bi munja udarila i zapalila drvo. Vlaga i hladnoća uvukle su se u njihove kosti i oni su bili krezubi starci u dobi kad smo mi u svojim najboljim godinama. A da su bili glupi – to ne vjerujem. Ni inače ne vjerujem u glupost kao kvalitetu živog bića.
Sjećam se srednje velikog frankula, ribe koja me je jednog ljeta stalno pratila dok sam ronila i gledala me nimalo glupim očima. Znam da se i gmazovi mogu pripitomiti, ne samo sisavci i ptice. Mala vodena kornjača bez problema komunicira s vama. Poznaje vas, a kad se pojavi netko nepoznat pritaji se i onda, ako joj se sviđa, počne muse umiljavati. Pritom odlično razlikuje one kojima se sviđa od onih kojima se gadi njen izgled ili miris ili su ravnodušni... I biljke ljepše rastu ako se njima bavite.
Sposobnost verbalnog komuniciranja i shvaćanja apstrakcija je dar koji je dan našoj vrsti da ga razvija i koristi na sveopću dobrobit. On nam ne daje pravo da preziremo stvorenja koja su drugačija od nas. Na svijetu ima puno vrsta inteligencije, o emocionalnoj se tek nedavno počelo više pisati i govoriti, iako nije otprije nepoznata. No to je druga tema. Ne mogu zamisliti kako su psiholozi behavioristi uspjeli uvjeriti sebe i neke druge da je dijete kad se rodi tabula rasa, prazna ploča. Zar nisu nikad držali novorođenče na svojim rukama? Uvjeravali su nas i pokušavaju nas uvjeriti da postoji projekcija, da mi drugim bićima, ali i maloj djeci, pripisujemo osjećaje koji su naši i projiciramo ih na njih u najboljoj namjeri. Ja te tvrdnje smatram nehotičnim pokušajem manipulacije. Ljudi koji u to vjeruju sami su sebe zakinuli za neizmjerna bogatstva koja pruža druženje sa sve širim krugom prekrasnih stvorenja. Za mene se taj krug neprestano širio tijekom života, kao da su u stupnjevima spadali velovi s mojih očiju. Kad bi mi danas ponudili da biram – život u naizgled savršeno zdravom i uređenom, ali emocionalno hladnom i samodostatnom svijetu, ili boravak u svijetu kakav je ovaj naš, ne bih se nimalo dvoumila. Odmah bih izabrala mukotrpno probijanje kroz zamršeno klupko svojih i tuđih osjećaja, zbunjenih i često bolnih ili neugodnih, ali sveprisutnih putokaza kroz čudesnu šumu života.
Vjerujem da su riječi koje su me potaknule na ova razmišljanja bile izrečene u šali i da ljudi koji su se šalili zapravo ne misle tako. Bolje je ironizirati ili gajiti pomalo negativne emocije nego biti ravnodušan prema nečemu. Ravnodušnost umrtvljuje dušu.
Jesu li bili kao mi, ti ljudi koji su živjeli i umrli prije nekoliko desetaka tisuća godina. Ne znam, imali su svoj život, svoje vrijeme i prostor i ulogu o kojoj ne možemo suditi, jer je ne poznajemo. Bili su Božja stvorenja gotovo nepoznate sudbine s kojima nas povezuje prostor, ali ne i vrijeme.
Ne uklapa mi se u tekst posta, ali ne mogu ne spomenuti roman u šest knjiga spisateljice Jean Auel (nadam se da sam ispravno napisala ime), u kojem vrlo detaljno i za nas laike dovoljno kompetentno opisuje život potkraj zadnjeg ledenog doba, kad je naša vrsta prevladala, a neandertalci su počeli nestajati. Najljepši mi je prvi dio Pleme špiljskog medvjeda gdje opisuje život djevojčice suvremenih ljudi koju su nakon katastrofalnog potresa pronašli i usvojili neandertalci. Na mnogo stotina stranica možemo pratiti životni put Ejle i Đondalara, glavnih junaka te neobične Odiseje. Znam da knjiga nema visoku literarnu vrijednost, no isplati je se pročitati, zabaviti se i ponešto naučiti o tim vremenima.
05.10.2006. u 22:03 | K | 38 | P | # | ^
