DVIJE SVJETILJKE
Bio jednom jedan kralj. Mlad, lijep i dobar kao kruh. Oženio se djevojkom koju je ljubio svim žarom svog plemenitog srca. Nakon raskošnog vjenčanja razmišljali su o budućnosti, o djeci, o mnogim godinama zajedničkog života koje su očekivali. No kako u životu često biva, dogodilo se drugačije. Prelijepa mlada kraljica oboljela je od neke nepoznate bolesti i svakim je danom bivala sve slabija i slabija. Mladi je kralj zdvojno kršio ruke nad njenim bolesničkim ležajem. Nije bilo glasovitijeg liječnika u kraljevstvu i u susjednjim zemljama koji nije bio pozvan na dvor uz obećanje velike nagrade ako uspije pomoći umirućoj kraljici. No pomoći nije bilo. Mudri i iskusni liječnici žalosno su klimali glavama priznajući sebi i drugima da u ovom slučaju ne znaju pomoći.
U jednom je času mladi kralj donio odluku. Sam će otići i potražiti lijek za svoju voljenu. Njegova će ga ljubav voditi, u to je bio siguran. Obukao je obično odijelo, oprostio se od blijedog lika svoje voljene družice i krenuo na put. Hodao je prostranstvima svoga kraljevstva i molio da njegova želja bude uslišana. Dugo je tako hodao i došao na rub nepregledne šume. Ne razmišljajući o opasnostima uputio se u zeleno bespuće. Hodao je cijeli dan, nigdje nije naišao na trag ljudskog stopala, na miris dima ili bilo koji drugi znak ljudske prisutnosti. Kad je pala noć nije stao i ulogorio se, nego teturao dalje moleći za život svoje najdraže. Iznenada je u daljini ugledao svjetlo. Pomislio je da je to ljudska nastamba i uputio se prema njemu. Dugo je trajao put kroz trnje i šikaru dok nije izbio na vrh susjednjeg brda. Na istoku je već počela rudjeti zora kad se našao na rubu proplanka. Na sredini proplanka nalazile su se jedna uz drugu dvije svjetiljke. Jedna je gorjela snažnim, stabilnim plamenom koji nije nimalo podrhtavao, dok je druga slabašno tinjala i činilo se da će svaki njen titraj biti posljednji.
Kralj nije gubio ni časa. Ulje iz svjetiljke koja je gorjela snažnim i postojanim plamenom dijelom je prelio u onu drugu svjetiljku koja se već gotovo bila ugasila. Dok je prelijevao, pazio je da u obje svjetiljke bude jednaka količina ulja. Sad su obje svjetiljke zasjale snažnim i postojanim sjajem.
Kralj je pohitao natrag u svoju palaču. Ondje je zatekao veliko slavlje, jer umjesto da umre kako su svi očekivali, kraljica je ustala iz kreveta zdravija nego što je ikad bila. I kralj i kraljica bili su dobri i pravedni vladari svojoj zemlji, a kad je došlo vrijeme da napuste ovaj svijet, umrli su oboje u istom trenutku, spokojni i okruženi djecom i unucima.
Ovako sam prepričala priču koju sam pročitala prije tridesetak godina. Bila je u jednoj od mnogih zbirki priča i bajki koje sam posuđivala u obližnjoj knjižnici. Ne znam više kojem narodu pripada, možda prebogatoj indijskoj mitologiji, no zaista nisam sigurna. Možda se u priči pojavio još neki lik koji je kralja uputio, no ja ga se ne sjećam. Znam da sam onda kao dijete razmišljala kako je kralj uspio podijeliti ulje tako da ga bude jednaka količina u dvije svjetiljke. No očito je uspio, priča je priča. Eto, kad bismo bar ponekad mogli prelijevati ulje života kao mladi kralj iz naše priče, bilo bi manje bolnih i teških rastanaka u ovozemaljskom životu. Ja vjerujem da je naš život u Božjim rukama, da mu samo On može odrediti duljinu ovozemaljskog trajanja. Ipak, kad se upoznaju lijepi i dugotrajni odnosi s nekim tko vam je najdraži na svijetu, u molitvama se pojavi želja za zajedničkim odlaskom. Ili ona, malo sebičnija, da odemo prije drugoga, da budemo pošteđeni boli zbog gubitka koja se uza svu vjeru ne može u potpunosti izbjeći.
09.07.2006. u 17:28 | K | 22 | P | # | ^
