Kako ispeći palačinke
Palačinke. Jednostavno jelo koje se može spraviti u gotovo svim uvjetima. Dovoljna je zagrijana ploča ili plamenik. I tava. Ili neka prikladna plitka posuda. Moja svekrva peče palačinke u posudi koja me podsjeća na modl za torte – bojom, visinom ruba i nagrešpanim dnom. Treba dosta ulja, nešto su deblje, ali ukusne.
Tijesto je priča za sebe. Koliko žena, toliko varijacija na temu. Moja mama peče neutralne palačinke, bez šećera. Kaže da zbog šećera lakše zagore. To je provjereno točno, no ja volim slatke palačinke i usavršila sam postupak njihovog pečenja. Ne mogu biti pretanke, nauljena tava mora biti jako i jednakomjerno zagrijana. Ako nije, prva nesretnica se ostruže, a nakon druge je obično sve O.K. Slane radim kad ih želim nafilati mesnim ili nekim vegetarijanskim nadjevom. Onda je poželjno u tijesto dodati malo svježeg soka od češnjaka, to daje izvrsnu aromu. Čula sam nekoliko savjeta kako da tijesto bude glatko. Može se izmiksati. Može se procijediti kroz veliko cjedilo za tjesteninu da ne ostane grudičasto – to je radila moja baka, a palačinke su joj bile njam, samo štos na žalost nije bio u cijeđenju za koje je saznala od neke susjede. Nikad ih više neću jesti, jer svaka žena radi drugačije palačinke, a baka, koja je umrla prošle godine, već više od desetljeća nije pekla one svoje. Da bi bilo rahlo, u tijesto se dodaje mineralna voda, a čula sam i za malo sode bikarbone ili praška za pecivo – to nije provjereno. U nekim receptima tuku se bjelanjci i dodaju u tijesto. Ni to nisam iskušala. Brašno bi trebalo biti glatko, no ja koristim oštro koje ponekad pomiješam s glatkim – manja je šansa da ispadnu žilave. Teta, koja me je čuvala kad sam bila mala, znala je napraviti palačinke tanke kao papir. Brat i ja natjecali smo se tko će ih više pojesti. Mislim da sam ih jednom pojela deset – bez nadjeva, naravno. Sjećam se još jedne priče o papirnim palačinkama. Sestrična je među prvima u obitelji nabavila teflonsku tavu, a među gostima koji su kušali njene palačinke bili su i moji roditelji. Mama kaže da su bile dobre, ali da je tata odlučno zatražio da za njega ispeče jednu ili dvije normalne, nauljene, da lakše kliznu niz grlo. O palačinkama i zgodama vezanim uz njih mogla bih pisati do sutra. Zato samo još jedna, malo ozbiljnija priča.
Gotovo uvijek kad pečem palačinke u sjećanje dozovem kolegicu umrlu prije više od desetljeća. Bili smo na završnom izletu planinarske škole, na Dinari 1986. Bilo nas je mnogo. Zadnje večeri prije povratka iskusni planinari odlučili su nas iznenaditi palačinkama. Iz ruksaka su izvukli svježa jaja i ostale sastojke. I danas jasno vidim nju kako mi se odsutno smiješi, zarumenjenih okruglih obraza, a u svakoj ruci pažljivo drži po jedno jaje zamotano u papir. Ne želim sad razmišljati o onome što se poslije događalo. Umrla je od anoreksije nepuno desetljeće kasnije. Nisam bila na sprovodu jer sam za to saznala prekasno. A ostala mi je u najživljem sjećanju kao ljubazna osoba koja želi nahraniti gladne ljude. I često stoji uz mene kad pečem palačinke – to je uzajamni, meni dragi poklon nastao iz našeg susreta u ovom životu.
No zašto sam o svemu ovome uopće počela pisati? Kad je moj muž izašao iz stana sa psom na večernju šetnju, osjetili smo miris palačinki u hodniku zgrade. Želiš li ih jesti? upitala sam. Da, zašto ne, rekao je. Tijesto me sad čeka na kuhinjskom stolu. Recept slijedi.
Moj uobičajeni recept za četveročlanu obitelj (ostane ih nekoliko i za sutradan, osobito ako se ja, predebela, suzdržim)
3 jaja
45 dag oštrog brašna
10 dag šećera
prstovet soli
2.5dl mlijeka
2.5dl mineralne vode
4 – 5 dl hladne vode
Dobar tek!
02.05.2006. u 23:04 | K | 3 | P | # | ^
