Moja majka radi u jednoj državnoj firmi već jako dugo (dulje nego što sam ja živ). Prije nekoliko mjeseci smo na televiziji usred dnevnika vidjeli reportažu o nečem što se dešava u toj firmi koja je od prve do zadnje rečenice bila laž. Poanta je bila da se nahvali firmu i kako možemo biti ponosni što smo mi jedna od sedam svjetskih velesila što uopće imamo takvu firmu. Nije to bio intervju srezan na pola da bi se izvukao iz konteksta. Žena je došla u studio i od početka do kraja govorila laži. Ovo je bilo na HRT-u. Siguran sam da ni na privatnim televizijskim postajama nije ništa bolje. Novine su možda i gore. Svaki put me nanovo iznenade biser na Zločestoj stranici na Bug On-Lineu (tamo se objavi kad neka tiskovina napiše neku notornu glupost). Da je internet pun laži se uči i u školi.

Kako imam sva ta saznanja iz uvoda, promatram razgovore koji se vode na druženjima mojih prijatelja,mojih roditelja, prijatelja mojih roditelja, ljudi na tramvajskoj stanici, na kraju krajeva i ljudi u crkvi. Priča se o nečemu što su doznali iz medija. Naravno, svi su odmah stručnjaci. Trudim se ne upuštati u te razgovore o popularnim temama osim ako sam baš pobliže upoznat. Svejedno, iako ne sudjelujem, osjećam kako te prenapuhane, preistaknute informacije (koje se po važnosti i vjerodostojnosti daju usporediti sa stanjem u Big Brother kući) utječu na mene. Znam da ću radi tih informacija ja jednom negdje donijeti drugačiju odluku od one koju bi donio da te informacije nisam dobio.

Koliko je u stvari toga što mi ne znamo ili znamo krivo? Ako je tako lako izmanipulirati sa mnom koji izbjegavam takve stvari, koliko je tek onda lako izmanipulirati narodom koji živi od tračeva? Ne znam za vas, ali ja se osjećam prilično nemoćno i smeta me to. Ne bi li ja kao dijete Istine trebao biti imun na takve prijevare? Znam da će netko suditi svim ti ljudima koji manipuliraju javnošću korištenjem laži, ali nekako me to ne tješi. Većinu svijeta vidim kao zombije koji se guraju samo da bi se nahranili svojom dozom tračeva i laži koje im ljudi na položaju dobacuju. Smeta me.

Neki dan sam pročitao na jednom drugom blogu kako autor ne čita Stari zavjet jer mu je prekrvav, a i zašto bi ga čitao kad je on i onako samo temelj za Novi zavjet. To me podsjetilo na priču kako je jedna cura na jednoj Step grupi rekla da ne vjeruje u Boga Starog zavjeta. S obzirom na Sotonu, način na koji radi i na svijet u kojem živimo, to me nimalo ne čudi.

Levitski zakonik 20:1-2Levitski zakonik 20:9-15Brojevi 16:23-33Brojevi 17:6-10Jošua 11:19-20Suci 15:14-16Uznemiruju li vas ovi stihovi? Ako da, možda bi bilo dobro da ih pročitate još nekoliko puta. Ima ih na stotine u Bibliji. Ako ste kršćanin, to je Bog u kojeg vjerujete. Nije se promijenio od onda. Ovo nije izvađeno iz konteksta. Stari zavjet ne služi samo kao podloga Novom, niti kao povijesna knjiga. On služi da bi upoznali Boga kroz njegova djela i njegove izjave. Znam da se slika Boga koja vam se stvara dok čitate ovakve stihove ne slaže sa slikom Boga koju daje moderno kršćanstvo. Pitajte se koja od te dvije je bliže istini.

Moj Bog stvara, a isto tako i uništava. On je Bog i nitko mu nema pravo to uskratiti ako mu se to ne sviđa. Bog bi radije da se ubije nego da živi nepravedno. On je takav. Prihvatite to. Koja je korist danas u svijetu od npr. mafijaša? Što ako se ja odlučim ubiti nekog malo jačeg kriminalca? Činim li onda dobro? Pa, ako ga ubijem na svoju ruku, ne. Ja nemam pojma hoće li se taj čovjek ikad promijeniti. Ali, ako me Božji Duh navodi na nešto takvo, ja nemam pravo to odbiti.

1.Kraljevi 20:35-37Znam da to zbunjuje. Svi govore kako je Bog ljubav, kako je dobar, kako je milostiv. Kome je On milostiv?! Milostiv je onima koji se u njega uzdaju! Ljudi se pitaju zašto je toliko zla u svijetu. Pa, jer Bog ne ubija dovoljno! Ne znam zašto zločinci prolaze nekažnjeno. Imam ideju zašto bi to moglo biti tako, ali ne znam je li to istina. To pitanje postavljaju proroci (Salomon, Jeremija, Danijel, Ezekijel...) kroz čitav Stari zavjet. Zašto On to dopušta? Možda se ljudi ne bi ni pitali to pitanje kad bi čitali (a možda i razumjeli) Stari zavjet.

Probajte bolje upoznati Boga. Čitajte Stari zavjet. To je isti Bog.
Djela 5:1-10

Iz iskustva znamo da je jako malo ljudi koji znaju prihvatiti kritiku. Bilo da je to dobra ili loša kritika, često će reakcija na kritiku biti ili usmjerena prema „ja sam najbolji“ ili „ja ništa ne valjam“. Općenito, greška može biti u nedostatku samokritike. Na faxu sam imao jedan društveni predmet koji nam je predavao jedan psiholog koji je rekao da će emotivno zrela osoba znati prihvatiti kritiku i osjećaje koje ta kritika izazove kao jedan argument. Kad malo razmislim, jako malo ljudi koje znam to tako radi.

Kritike se po netu vide svaki dan. Ništa novo. Ali postoji problem razabiranja kritika koje su valjane i koje su tu kao plod nečijih frustracija. Ja se suočavam s tim pitanjem svaki put kad mi netko komentira post na blogu. Naprosto se ne mogu složiti da je većina u pravu jer su, nažalost često, većina, budale. Opet, nisam ni ja uvijek u pravu.

Postoje nekoliko mentaliteta danas koji su zastupljeni po pitanju kritika. Postoji omalovažavanje da bi se uzdiglo sebe ili svoj rad, postoji forsirana objektivnost kad se osoba skoro pa boji iznijeti svoje mišljenje i postoji normalna kritika kad osoba navede što misli o nečemu i zašto to misli. Ovo zadnje je najzdravije i možda najrjeđe. Naravno da je tu prisutna jaka subjektivnost, ali je onda autor može vidjeti kakav je dojam ostavilo to što je napravio.

Jeste li ikad razmišljali o samoubojstvu? Ja jesam. Obitelj mi je imala (i još uvijek ima) gadne probleme. Išao sam još u osnovnu školu. U neko doba noći sam se ustao i otišao do kuhinje i uzeo nož. Htio sam osjetiti mogu li ja držati u svojim rukama odluku hoću li ili neću ugledati sutrašnji dan. Onda to još nisam znao, ali Bog je imao nešto drugo za mene. Nisam mogao držati tu odluku. Dok sam gledao taj nož, nisam se niti uspio dovesti u poziciju da trebam odlučiti. Previše sam se bojao. Ili previše se nisam bio kukavica, kako se uzme.

Ne znam kakve to veze ima sa duhovnošću ili savjesti, ali me strašno muči kad nešto zabrljam npr. izgubim neki dokument, razbijem nešto,zaboravim nešto ozbiljno ili sl. Moglo bi se reći da mi je toliki bed da poželim da me nema, ali ne u smislu da umrem. Više u svrhu toga da da nije bilo mene, moj bližnji ne bi ostao oštećen ili ja se ne bi morao nositi s posljedicama. Ne znam zašto, ja se jednostavno tako osjećam i zna biti dosta gadno. Ipak, ni blizu mi nije jasno do čega mora doći da si osoba odluči oduzeti život.

Nekad davno prije je stav katoličke crkve bio da se samoubojicama uskrati pogrebni obred, ali shvativši da osoba baš i nije ni duhovno ni psihološki najslobodnija dok donosi tu odluku, su prestali to uskraćivati.

Osobno, smatram da je to jedan strašno sebičan kukavički čin. Svaki život vrijedi previše da bi ga se samo tako odbacilo. Kao i uvijek, problem je u tome što ljudi ne znaju Boga, nego bi se radije ubili nego se okrenuli Njemu.

Ako ste mladi, željni avanture i nemate svoj auto, svakako vam preporučujem Yugo.

Nakon što sam položio vozački ispit, stari mi je predložio da nabavimo nekakav polovni auto za mene da bi se naučio voziti. Kako većina nas zna, nakon što završiš tih bijednih 35 sati (ili koliko već sad je) u autoškoli, još uvijek si zbunjola. Vjenčanoj kumi mojih roditelja je preminuo otac, te joj je u nasljedstvu ostao njegov (tada) 18 godina star Yugo. Srećom, taj čovjek se rijetko vozio i auto je stajao u garaži, pa je bio dosta uščuvan (imao je svega 75000km). Već bi vam do sada trebalo biti jasno što se desilo.

I tako, dobio (bolje rečeno dobili, ali to je isto tema za neki drugi post) sam Yugo 60 iz '89. Prvih tjedan dana mi se redovito gasio. Ipak, uspio sam u prva dva mjeseca (doslovno) skuriti dobar dio svoje ušteđevine. Nije mi žao. Naučio sam voziti. Osim toga, iako zbilja nisam neka materijalna osoba i potrebno je jako malo materijalnog da me usreći, bio je jako poseban osjećaj kada sam prvi puta sam sjeo, u svoj auto, i okrenuo ključ. Vjerojatno slično kao kad ću jedan dan preuzeti ključeve svog stana i k'o car se ušetati unutra,no, natrag na temu...

Kasnije su se počeli pojavljivati problemi. Iako se meni (koji nisam imao pojma o autima i vožnji) činio auto k'o auto, neke stvari je trebalo sređivati. Da vam sad ne nabrajam sve kvarove koji s do danas nastali (a prošlo je više od godinu dana), reći ću samo da ako kupite Yugo, Stojku, Renault 4 ili 5, Fiću ili neki auto sa sličnim karakteristikama, imat ćete:
Generalke na prvoj trafici za sto kuna
Višestruko brže prijevozno sredstvo od tramvaja koje se da uparkirati malo teže od Smarta
Makar se i samo vozili po gradu, zagarantiranu zabavu i avanture.

P.S. Ovo nije sprdnja iz starih autiju. Da sam onda znao što me sve čeka, sigurno se ne bi ni premišljao da li da ga uzmem. Samo, možda bi ga malo više pazio.

Neki dan smo sjedili u knjižnici na faxu i (preglasno) se smijali biserima na nekim katoličkim blogovima. Ključna riječ u toj rečenici je "nekim". Ne, neću vam dati linkove na te blogove jer bi to bilo zločesto, ali ima nekih stvari koje nisam mogao vjerovati da je čovjek napisao. To je valjda tako kad je religija sto puta važnija od razuma koji nam je Bog valjda dao da nam smeta dok svoju religiju provodimo do zadnjeg slova. Evo dva od tih bisera, čisto da dobijete osjećaj o čemu pričam.

1. Gradnja kipova
Autor jednog bloga tvrdi da treba graditi kipove jer je Bog tako naredio (!!!). Navodi i stihove (iz Izlaska čini mi se) kad Bog daje upute kako hram treba izgledati (2 kipa kerubina iznad kovčega) i stih kako je Mojsije napravio bakrenu zmiju. On, tvrdi, samo slijedi Božje naredbe.

2. Kršćanske sekte koje odbacuju predaju i čiji su članovi međusobno povezani i imaju bliskost i solidarnost
Zamislite da dođete u nedjelju u crkvu i poznate sve ljude. Užas, morali bi se svi ispozdravljati i što ja znam što još. Sav sam se naježio. Blago nama što mi imamo svoju predaju, pa se ne moramo biti bliski.

Pročitao sam svakakve bedastoće koje svaku katoličku briju tumače na drugačiji način. Na jednom mjestu je nabacano 25 stihove koji bi trebali nešto pojasniti (makar ih se uopće ne može povezati s tim), a na drugom mjestu piše da to ne piše u Bibliji. Fakat ima svačega. Svađanje ili bilo koji oblik ne slaganja s većinom autorima je više uzaludno nego razbijanje kamenja četkom za wc. Univerzalan odgovor je: Ako Isus to nije radio, ne moram ni ja.

Morat ću nabaciti neki pro-katolički post, samo da pokažem da nisam protiv katolika, ali ovi neki ljudi rade budale od sebe. Ne uzrujavam se ja time, samo mi je smješno.