Iz iskustva znamo da je jako malo ljudi koji znaju prihvatiti kritiku. Bilo da je to dobra ili loša kritika, često će reakcija na kritiku biti ili usmjerena prema „ja sam najbolji“ ili „ja ništa ne valjam“. Općenito, greška može biti u nedostatku samokritike. Na faxu sam imao jedan društveni predmet koji nam je predavao jedan psiholog koji je rekao da će emotivno zrela osoba znati prihvatiti kritiku i osjećaje koje ta kritika izazove kao jedan argument. Kad malo razmislim, jako malo ljudi koje znam to tako radi.
Kritike se po netu vide svaki dan. Ništa novo. Ali postoji problem razabiranja kritika koje su valjane i koje su tu kao plod nečijih frustracija. Ja se suočavam s tim pitanjem svaki put kad mi netko komentira post na blogu. Naprosto se ne mogu složiti da je većina u pravu jer su, nažalost često, većina, budale. Opet, nisam ni ja uvijek u pravu.
Postoje nekoliko mentaliteta danas koji su zastupljeni po pitanju kritika. Postoji omalovažavanje da bi se uzdiglo sebe ili svoj rad, postoji forsirana objektivnost kad se osoba skoro pa boji iznijeti svoje mišljenje i postoji normalna kritika kad osoba navede što misli o nečemu i zašto to misli. Ovo zadnje je najzdravije i možda najrjeđe. Naravno da je tu prisutna jaka subjektivnost, ali je onda autor može vidjeti kakav je dojam ostavilo to što je napravio.
Post je objavljen 13.11.2008. u 10:59 sati.