Ovako, zujeći po blog.hr našao sam dosta zanimljivih blogova kršćanske nastrojenosti sa zrelim i nezrelim razmišljanjima i tekstovima. Sretan sam što od ovih pola milijuna blogova ih ima par stotina koji imaju nekakve veze s Bogom, ali s druge strane nisam najsretniji s tim u kakvoj su oni vezi s Bogom. Većina tih blogova su katolički nastrojena. Osobno, ja nemam ništa protiv katolika. Dapače, znam ih dosta koji zbilja imaju život posvećen Bogu, i to je super. Ovaj post je više usmjeren onima koji žele Boga i znaju da ima nešto u tome, ali usput zuje.

Želim da se zna da, kad pišem nešto na svom blogu, ne predstavljam niti jednu crkvu ili organizaciju nego Krista, zabrljao ja dok pišem ili ne. Isto tako nikog ne pozivam da se pridruži određenoj crkvi ili denominaciji. Moj cilj je da oni koji će ovo čitati budu pogurnuti da napravili korak naprijed u odnosu s Bogom.

Činjenica je da se kroz stoljeća od kršćanstva napravila religija. To se uglavnom desilo radi toga što su razni "crkveni poglavari" "dodavali" nešto kršćanstvu, a to su često bile stvari koje jednostavno ne piju vodu, a ljudi (ovce kakve jesmo) su to prihvatili. Te stvari su i danas prisutne i naučavaju se u nekim crkvama.

Činjenica je i da ja tu religiju mrzim. Žao mi je ako ste katolik ili pravoslavac ili nešto slično i uvrijede vas stvari koje ja ovdje pišem, ali sve što imam za reći je iščupano ili iz Biblije ili mog odnosa s Bogom. A religija... Religija je zlo.

Ako nakon ovog posta osjetite potrebu da se izderete na mene, slobodno mi se javite preko nekog instant messangera i možemo opušteno popričati o tome što vas muči. Molim vas da to ne radite ako niste pročitali Novi zavjet. Nažalost, većina katolika to nikad ni ne napravi. Ne znam zašto. Kad sam dobio svoju prvu Bibliju, trebalo mi je malo preko pola godine da ju "pojedem". I uživao sam u svakoj stranici. Novi zavjet netko kome treba više vremena pročita za 2 mjeseca (naravno, ako želi).

Sada slijede neke tipične brije koje ne stoje i nastojat ću ih argumentirati.

Brija broj 1: Čistilište (a može se ovdje uvrstiti i molitva za mrtve)
Na 2 mjesta u Bibliji se spominje nešto što bi moglo možda ukazati na postojanje takvog čega.
2 Mak 12:43–45
Ovo bi donekle imalo smisla da ne piše u Makabejcima. To je starozavjetna knjiga koju "Bogom danom" ne smatraju ni Židovi. Katolici su ju službeni uveli na "protureformacijskom koncilu" 1546. Nuff said.
1 Pet 3:19
Ovo je skoro dovoljno blizu da bi moglo nešto značiti... Bah... Tamnica koja se spominje je (IMO) ovaj svijet, a ne čistilište.
Na kraju krajeva, ako čistilište postoji i ja ću svejedno trpjeti za svoje grijehe, onda je Krist umro uzalud.

Brija broj 2: Istočni grijeh
Ovo, ne znam od kuda je došlo. Iz Biblije nije. Probao sam naći bar neku referencu na katoličkim site-ovima, ali jedino sam našao citate Augustina. Nisam rođen u grijehu. Na grijeh se sam odlučujem nakon što naučim razabrati dobro i zlo.

Brija broj 3: Marija
Marija se spominje na puno mjesta u Novom zavjetu. Nemam mjesta na blogu da ih sve raspišem. Uglavnom, nema ni spomena bezgrešnosti ni uznesenja na nebo. Isto tako Marija nije majka Božja nego čovječja. Bog je postojao od početka (Ivan 1:1), a Marija nije.
S druge strane, (nisam siguran u ovo) pravoslavci tvrde da Marija nije začela kao djevica (a.k.a. po Duhu Svetom). Oni su u krivu. To se zbilja desilo kao što je Izaija to prorokovao šestotinjak godina ranije (Iz 7:14).

Brija broj 4: Isusova braća
Isus je zbilja imao tjelesnu braću. Marija i njen muž Josip su imali djece nakon što se Isus rodio, kao i svaki normalni supružnici. Piše u Bibliji:
Marko 6:3
Matej 12:46
Ivan 2:12
Galaćani 1:19

Brija broj 5: Zabrana ženidbe svećenicima
Ne znam primjećujete koliko ima vijesti o raznoj "filiji" među svećeničkim redovima. Meni je žao što je tako, ali Bog to nikad nije tako zamišljao. Leviti (židovski svećenici) su najnormalnije imali žene. Apostol Petar je imao punicu (a onda valjda i ženu), a Pavao je Timoteju davao upute o crkvenim poglavarima i đakonima (u katoličkom prijevodu biskupi) da trebaju biti jednom ženjeni. (1. Tim 3:1-13)
Istina je da su i Isus i Pavao rekli da tko može bez toga, da mu je bolje ovako, ali nigdje uputa da tako treba. Pogotovo ne za crkvene poglavare/nadglednike/biskupe (različiti prijevodi).
Dodatno, Pavao piše protiv zabranjivanja ženidbe (1. Tim 4:2-3)

Brija broj 6: Papa savršen
Katolički katekizmi su do sada izmjenjivani toliko puta da mi zbilja ne treba argumenata za ovo. Jedan papa je rekao/napisao glupost, a drugi se radi nje ispričavao.
Ovo nije kritika papi jer ne poznam dovoljno ni jednoga da bi mogao nešto konkretno reći o njemu. Ovo je kritika religijskoj ideji koja se pokazala nevažećom previše puta.

S druge strane ima "katoličkih brija" koje su donekle pozitivne ili mi bar ne smetaju, premda se ne slažem 100% s njima. Ispovijed, na primjer, je jedna pozitivna stvar koja nije isfurana u Bibliji. Tumačenje večere gospodnje (kruh i vino) se također ne slaže s mojim shvaćanjem tog čina, ali nipošto to ne bi kritizirao.

Ako ste još uvijek bijesni, molim vas, pročitajte još jednom ovaj post. Barem pokušajte proviriti iz svoje religije i prepoznati da ima istine u tome što sam napisao.

Znaš li ti zašto ti sada ovo čitaš?
Zato što je Bog postao čovjek. Odradio je životni vijek, kao čovjek, imao je borbe, kao čovjek, trpio je, kao čovjek i umro (točnije, bio ubijen), kao čovjek. Samo nije griješio kao čovjek. Zašto je umro netko tko nikad nije griješio? Jer ti jesi. Toliko te voli da je umro kako ti ne bi morao/morala. To je evanđelje.
(Ivan 3:16)

Izvor: Korak, broj 1
http://www.step.hr/korak.shtml
Možda jedan od najgorih stavova srca je "Svi to rade". Jako je otrovan i jako lako se prima za ljude koji ne žele pretrpjeti ni najmanju nepravdu, ali nemaju problema s tim da ju nanesu drugima.

Svjedok sam ovakvog nečeg svaki put kad se stanem u red na FER-ovoj menzi. Ljudi koji poznaju ikoga u redu će se stat s njim (makar mu ne zna ni ime, niti će jesti s njim) kako bi prije stigli na red.
Teorija: u redu se čeka maximalno 15 minuta (pod uvjetom da se nitko ne pregurava)
Realnost: u redu se čeka i po sat vremena (ako se pošteno stane na kraj reda)

Više puta mi se desilo da me netko od mojih kolega iz grupe zvao da odem naprijed s njima (oni su se pregurali), ali sam odbio jer mi je neugodno. Ako se čekanje produljilo sa 15 na 60 minuta, to znači da je za svaku osobu koja stoji ispred tebe, stalo još njih troje.

Najgore od svega nije to što se u njihovim srcima ne odvija sve kako bi trebalo. Oni misle da svi to rade. Nikad to ne rade svi. A, kad ne radi svi, onda svi koji to ne rade ostaju oštećeni (!!!). Razmislite o tome sljedeći put kad svi to budu radili.

Na jednoj propovijedi koju sam slušao, propovjednik je rekao da grijeh nije djelo, nego odnos. Ne mogu reći da me baš to promijenilo, ali od onda sam počeo razmišljati o nečemu što me mijenjalo (i još me mijenja). Meni nema smisla da je grijeh odnos jer bi to značilo da je i odsustvo odnosa (ako pretpostavimo da je grijeh obiti imati odnos s nekim), odnos. Ali definitivno, ta propovijed me je (za razliku od nekih) potakla na razmišljanje (a ne na sanjanje). Meni (koji bježim od religije) je jasno da grijeh nije djelo, da je više od toga. Zapovijedi mogu poticati religiju, ali u Mateju 5-6 čitamo o tome kako Isus ljudima pokušava objasniti da se ne radi o slijepom držanju zapovijedi, da je nešto više u igri.

Tako sam, razmišljajući, došao do ideje da je grijeh kada ti nije stalo. Npr. može ti ne biti stalo do osobe ili do odnosa s tom osobom. To nije baš bila definicija grijeha, ali sam bio bliže. Nakon što sam još malo molio/čitao/promišljao o tome počeo sam razumijevati da je grijeh stanje. To je stanje ili stav srca. Grijeh je jedan određen stav srca. Jedan veoma loš stav, koji liči na ono što sam ranije spomenuo. Nije mi stalo (eng. don't care). Ne mogu baš reći da sam našao potpunu potvrdu toga u Novom zavjetu, ali svo moje razumijevanje i sva moja iskustva s ičim duhovnim su mi to govorili.

Stav je bitniji od samog djela. Ako se ja s nekim potučem, oni religioznije će odmah pomisliti da radi o grijehu, ali zamislio ova dva scenarija:
1. Vidim nekog kog poznajem i razbijem ga jer sam ljut na njega.
2. Vidim nekog kog poznajem i razbijem ga kako bi ga spriječio da ne učini neku glupost.
Isto dijelo, s 2 bitno različita stava.

P.S. Znam da mi primjer nije baš neki.

Ivan 3:30-34
Trudim se raditi i govoriti za Boga, ali često zabrijem. Još uvijek mu se ne znam potpuno prepustiti i vjerovat da će sve biti u redu. Na kraju krajeva, sve što ne ispadne dobro je zbog mene. Ovaj blog sam započeo radi Njega i radim na tome da što više toga što pišem bude od Njega, a što manje od mene. Kvaliteta ovog bloga (ili barem njegovog "duhovnog" dijela) ovisi samo o tome koliko ću Njemu mjesta dati. Znam da nije sve što napišem "na mjestu". Nekad nemam ni inspiraciju nego samo pišem da bi pisao i da bi to bilo privlačno za čitati. Onda se približavam nekakvim granicama toga što bi kao kršćanin "smio" (koliko god to glupo bilo) ili trebao reći.

Činilo se to tako vama ili ne, ja sam još uvijek vruć, ali i još uvijek "zelen".

Termin "strah Božji" se vuče po cijeloj Bibliji, a vjerojatno najviše u Izrekama. Način na koji si ja zamišljam "strah Božji" je npr. kad se nađeš u situaciji da možeš nešto ukrasti, a da te nitko ne uhvati i ti odbiješ (jer se bojiš Boga). Taj osjećaj. Super je kad te to cijelo vrijeme prati i Bog ti je u glavi i osjećaš se odlično ti je.

Postoji jedna situacija koje kad se desi, zastaneš i malo se protreseš od straha i shvatiš koliko je Bog velik. To je kad Bog učini nešto famozno i tebe iskoristi kao lutku. Onda potpuno skužiš kaj se desilo, a znaš da s tim nisi u stvari imao veze. Sve je učinio On!

Ljudima je donekle dana mogućnost razumijevanja beskonačnosti. Iako mogu reći da na neki način volim matematiku, na prvoj godini faksa sam shvatio da po načinu razmišljanja nisam matematičar. Ne znam kako oni, ali ja beskonačnost zamišljam kao niz stupnjeva, svaki veći od prethodnog.

Kad samo izgovorim riječ Bog, zamišljam si nešto plinovito (recimo, neki duh) koji ispunjava najprije prostoriju u kojoj se nalazim. Ali znam da ta prostorija nije dovoljno velika da Ga zadrži, pa ipak je to Bog. Onda Ga zamislim kako ispunjava čitav grad, ali ne mogu ni ovdje stati jer je On veći i od toga. Ispunjava svemir, ali koliko je meni poznat svemir? Ja si ga ne mogu ni zamislit. Znam samo ono što vidim na nekim slikama ili u Zvjezdanim stazama, a to je slika crnila s gomilom svijetlih točaka. Onda naš sustav planeta zamislim kao pikulu na dlanu Božje ruke (nešto kao scena iz MiB). Ovdje stanem, jer si ne znam zamisliti veće od toga. Ali Bog je veći od toga. Puno je veći. On je izvan prostora kojeg poznajemo. Sve 3 (ili 4) dimenzije koje imamo Ga ne mogu zadržati.

Sjetite se toga kad vas budu mučile vaše male brige.

Znam većinu ljudi koji čitaju moj blog ne interesira fotografija, ali pogledajte ovu sliku!
Dobio sam mail od jedne cure koja ga je vjerojatno poslala svima koji su bili na Srcokretu. U njemu su bile neke fotke. Jednu sam morao objaviti jer pretužna.

Fotka se nadovezuje na neke od mojih zadnjih 10 postova.

Ako to još niste shvatili, ovo je loša fotka. Jasno je kao dan da je osoba koja je to uslikala stavila na "AUTO" i upalila blic. Rezultat: Pozadina je crvena, ljudi su plavi. Ljudi koji su plavi jesu osvjetljeni, a pozadina nije.
Razlog: Fotić ne zna u kakvim se uvjetima slika. On traži sredinu, pa stavi malo prema plavom, tako da ono osvjetljeni blicom (koji su trebali biti normalni) su preplavi, ali nije stavio dosta plavog da makne crvenu pozadinu, tako da sve skupa ne valja.

Ja razumijem da su uvijeti prilično loši, ali je zato aparat prilično dobar (Nikon D100).

Slika ima ove podatke:
1/50 expozicije
F2.8
ISO 800
White balance: AUTO

Samo kad pogledam ISO 800 i sjetim se daj kako moj fotić radi, sježim se. Dakle, ovaj je znatno bolji od mojeg i mogla se napravini lijepa slika.
Trebalo je:
1. ne blicnut
2. Podići ISO
3. Malo povećat ekspoziciju (najviše do 1/20)
4. Ručno namjestiti White Balance

Ovo mi je vjerojatno najosobniji post do sada. Radi se o mojoj vjeri u djelovanje Boga što se tiče fizičkog iscjeljivanja. Daleko od toga da Bog to može. Ni malo ne sumnjam u to. Doživio sam Boga i od tada ja ne sumnjam u Njega uopće. Problem je u tome što nisam nikad doživio da ja ili netko meni blizak ozdravi, a da to bude jasno. Ne mogu ni svjedočiti ljudima da Isus liječi kad takvo što nisam doživio. I ovako mi neće vjerovati, a još kad kažem "Ne, nisam vidio, ali su mi rekli...". Nema smisla.

Na pozivu za iscjeljenje na Srcokretu sam osjetio jednu nelagodu i počeo sam moliti jer mi nije baš bilo jasno. Nisam vjerovao da će sve to što se dešava završiti time da će netko ozdraviti, a kamo li svi ti ljudi. Možda je moja vjera malo poljuljana.

Sve je počelo negdje kad sam prvi put bio na sastanku kod borongajaca u Gapu. Na kraju svega su pozvali bolesne da se mole za njih. Dofurali su i nekog lika u kolicima. Molili su za njega. Molio sam i ja. Tada sam još bio friško obraćen i zbilja nije bilo da mi je falilo vjere ili tak nešto. Moleći ja sam proplakao i nije bilo teorije da on ne prohoda. Bilo je pitanje sekundi. Ali on nije prohodao. Zašto?! Još uvijek mi nije jasno zašto taj čovjek ne hoda. Ne znam kako je namjera mog srca ili iskrenost mojih riječi ili moja vjera ili čistoća ili išta drugo moglo biti u boljem stanju nego što je bilo. Ali ja sam molio i on nije prohodao. I bilo mi je teško. Mislio sam, možda Bog želi nešto drugo, nešto bolje. Ok. Bog želi neke ljude izliječiti na taj način, neke ne. Kad sam ja slomio ruku, Bog je iz toga izvukao fenomenalan blagoslov. Možda tak nešto želi s njim.

Znam da u svijetu postoji gro ljudi koji foliraju s tim liječenjem i na tu foru samo ubiru lovu. Ali nema teorije da se to desilo kod borongajaca. Nisu oni prevaranti. Kad sam među njima, osjetim toliko jaku prisutnost Duha, toliko vidim da njima kuca srce za Boga da mi ni ne pada na pamet da je to lažno.

Moj problem je, kao što sam već spomenuo, to što niti sam ja ikad tako ozdravio, niti znam da je netko bio bolestan, molio, pa sada više nije, niti sam prisustvovao takvom izlječenju. Zato, kad se desi ovako nešto, koliko god mi bilo neugodno radi toga, ja ne vjerujem da će netko ozdraviti. A ne mogu se natjerati da u nešto povjerujem. Bojim se da je jedini način da me ovo prođe da nešto takvo doživim.

Zadnji dan Srcokreta su slavljenje vodili uglavnom borongajci. Meni su oni pojam što se tiče slavljenja. Bilo je zbilja godlike.
Propovijed sam ovaj puta čak i odslušao, premda nije bila nešto osobito zanimljiva, a da ne bi bilo da izmišljam, jedna osoba koja je sjedila veoma blizu meni je doslovce zaspala na par minuta.

Tema koju u sljedećem postu želim dotaknuti vezana je uz poziv ljudi na iscjeljenje na kraju čitave konfe. Nisam siguran kako da se izrazim. Ja Ingolfa (osobu koja je propovijedala i pozvala ljude naprijed) ne doživljavam kao nekakav duhovni autoritet. Ustvari, uopće ga ne doživljavam osobito duhovnim. Ne želim ja njega time popljuvati. Radi se o načinu na koji on obavlja stvari. Kad propovijeda, zapitam se živi li on u istom svijetu kao i ja. On se čudi nekim stvarima koje su meni uobičajene (mislim na ponašanje svijeta, nasilje, nemoral i to).
Druga meni čudna stvar su ti pozivi. Prvi dan je pozvao naprijed ako netko želi predati svoj život Bogu. To mi je full čudno jer znam da su tamo došli neki ljudi koji još ne znaju Boga. Onda si mislim: Dođeš na ovak' nešto i sve ti je to novo, i ni ne čuješ evanđelje kak treba i već te zovu da predaš svoj život nečemu, a još ni ne znaš što je to. Drugi poziv bio je na iscjeljenje. Pozvao je najprije pastore naprijed, a onda ljude koji imaju neku potrebu za iscjeljenjem da prolaze između njih. Nisam na mjestu da sudim, ali ja mislm da je to napravio reda radi. Ne mogu baš reći da me to što je tako pozvao ljude smeta, ali mi je full čudno. Naravno da Bog može izvući nešto iz toga. Ne ovisi Bog o Ingolfu.

Znam da ispada kao da sam lika uzeo "pod zub". Zbilja nije tako. Radi se samo o tome što ga doživljavam kao tipičnog religioznog protestanta. Tip kršćana koji ne radi nešto potaknut od Boga, nego radi ono što je vidio kod drugih. Konkretnom, mislim na ono što je rekao za propovjedaonicom i na te pozive. Bio bi sretan kad bi saznao da sam u krivu i da ustvari on ima Bogom vođen život, samo da mi je čudan jer je njegov odnos drugačiji od mog.

Gotov je i drugi dan Srcokreta. Propovijed/predavanje nije ništa bolja/e. Slavljenje je bilo jednake kvalitete uz drugi bend. Za radionice ne mogu reći kakve su jer nisam prisustvovao zbog organizacije koju ću sada oštro kritizirati.
Jučer sam ju prilično pohvalio, danas neću. Organizacija je znatno lošija nego što sam mislio. Trebao sam za vrijeme ručka donijeti bubnjeve iz Radićeve do Cvjetnog trg. Užico sam dva dečka da idu sa mnom i spustili smo sve u dvije ture. Sve se obavilo prije ručka. Nakon ručka sam otišao na Cvjetni gdje sam (kao) trebao biti pomoćni tehničar kojem nije definirano što radi. Nisam imao pojma da su se unajmili ljudi za rad s opremom. Po mom mišljenju, bilo je više nego dovoljno tehničara među nama, ali nema veze. Još gore, nakon ručka, kad su radionice započinjale, ja sam, po dogovoru, došao na Cvjetni i čekao ekipu za dalje. Barem pola sata nije bilo nikog osim djece koja su tračala po bini. Hoću reći, mogao sam uredno prisustvovati na radionici jer na Cvjetnom, niti sam bio koristan, niti sam znao što sam trebao. S obzirom da se dobar dio planiranja obavio noć prije, pola instrumenata su došli u zadnji tren (čitaj: prekasno).

Zbog određenog slijeda okolnosti, nisam prisustvovao na koncertu na Jelačić placu, tako da nemam ni informaciju o tome. Možda čujem nešto pa napišem u sljedećem postu.
U subotu vjerojatno neću sudjelovati na Srcokretu jer moram učiti za ispite (tri komada sljedeći tjedan).

Svaki zdravi kršćanin se u svom životu nasluša brdo različitih ljudi koji misle da bi trebali propovijedati. Dok su jedni zbilja pozvani na to (fakat mislim pozvani, od Boga), drugi definitivno nisu. Kao beba kršćanin, odrastao sam na mlijeku (1. Kor 3:2) Petera MacKenzieja. Njegove propovijedi me možda nisu doticale tako jako kao propovijedi nekih drugih ljudi, ali Pero je znao kako treba propovijedati.

Poznato je da na 20-25 minuta javnog govora koncentracija slušatelja naglo padne (ja sam to naučio na faxu u predmetu "Vještine komuniciranja"). Ne znam je li Pero to znao, ali je on tvrdio da propovijed ne bi smjela trajati više od pola sata. Meni je to jako bitno jer sam nekada bio prislijen slušati neke "propovjednike" i dulje od sat vremena i nikad nisam imao koristi od takve propovijedi.

Kada slušam propovijed, ne želim da mi netko čita Bibliju umjesto mene. Nije potreban neki poseban dar da bi se pročitao stih i ponovilo ga se nekoliko puta svojim riječima, ali na različite načine. To nije propovijed, to je uspavanka. Pero je propovijedao po knjigama iz Biblije (stih po stih), ali nikada nije taj stih ponavljao. Uvijek je davao primjere iz vlastitog života (to je jako bitno, jer mi ne treba propovijedati netko tko ne živi kršćanskim životom i nema mi kaj za ispričati). Davao je desetke referenci na te stihove, teološki ih potkrijepljivao, ali ne ih ponavljao.

Dobar propovijednik mora doprijeti do publike. Džabe ti i prilika i pozvanost na tu službu i to što imaš poruku koju si dobio od Boga ako te nitko ne sluša. Rekviziti na propovijedi? Slike? Geste? Sketchevi? Super! Ako te nitko ne sluša, zašto ne ostati doma i propovijedati psu? On barem neće zaspati.

The Bible does not say. Ima dosta propovjednika koji spadaju u ove ponavljače stihova i redovito ponavljaju Biblija kaže..., Biblija govori..., Biblija nas poziva... Ja zbilja volim čitat Bibliju. I puno mi znači to što ju imam i mogu ju koristiti za poboljšanje odnosa s Bogom i sve, ali... Biblija nije Bog! Ne volim ni izraz "Božja riječ". Božja riječ je mnogo više nego što se može zapisati na papiru. Ako je netko ograničen samo na ono što "Biblija govori", a nema nešto iz svog života iz čega može izvući "Isus kaže...", onda bolje da ne propovijeda. Pero je stalno govorio "Isus veli..." i "Isus te poziva..."

Možda jesam malo bahat s ovim i može mi netko reći da nek ja onda to izvedem bolje. Pa, nadam se da budem. Ja osjećam pozvanost na službu propovijedanja, ali još ne osjećam spremnost. Upravo to i je razlog zašto promatram kakav utjecaj imaju ljudi koji se popnu iza propovjedaonice. Peru sam uzeo samo za primjer. Iako on nije možda bio najbolji propovjednik, trudio se dati svoje najbolje Bogu. Nadam se da ću i ja tako jednog dana.

Link na članak o Peteru

U Zagrebu se od 1. do 4. svibnja 2008. održava konferencija Srcokret. Radi se o kršćanskoj međunarodnoj kršćanskoj konferenciji za mlade koju organizira Evanđeoska pentekosna crkva u Republici Hrvatskoj. Konferencija je skupila preko 1000 ljudi (ne sjećam se brojke, ali došlo je 100 ljudi iznad očekivanog) iz područja bivše Jugoslavije. Konfa se sastoji od (redom) obroka, slavljenja, propovijedi (sve na temu srce), radionica i događaja na punktovima (za koje većina nas još uvijek ne zna na što liče). Sudionici su zauzeti cijeli dan. Mjesto zbivanja obuhvaća područje Zagreba od Kvatrića do Avenue Malla.

Sve što od sada piše je moj osobno mišljenje. Nisam ja nitko tko bi trebao govoriti što Bog treba s nečim raditi ili u kojem smjeru Bog treba nešto furati, ali neko mišljenje o svemu ovom imam i ne smatram da kritiziram Boga time nego ljude koji to sve provode. Organizacija Srcokreta je na mjestu. Zoki si je dao truda, obavi milijunčić telefonskih poziva i svašta sredio. Resursi iz raznih crkava (uglavnom po Zagrebu) su iskorišteni koliko god je to bilo moguće (pod resursi mislim ljudi i oprema). Tehnički dio je također za pohvalit uzevši u obzir prethodnu izjavu vezanu za resurse.
Čitav događaj je započeo slavljenjem vođenim bandom iz EPC-a. Slavljenje je bilo zakon. Takvo što mi je falilo jer obično pri ovakvim događajima sam zauzet nekim tehnikalijama i ne mogu ostati koncentriran na Boga i onda slavljenje samo po sebi pada u vodu. Ovaj put sam podijelio slušalice za prijevod i bio miran.
Vjerojatno jedini dio koji neću pohvaliti je dio s propovijedi. Na to imam nekoliko zamjerki. Kao prvo, ovo je već ne znam koja konferencija za mlade u kojoj sudjelujem, a da je govornik stariji od 40 godina. Ne bi ništa rekao da ne znam da u Zagrebu postoji desetak propovjednika čija je dob ispod 30 (i uglavnom sam ih slušao na sastancima kod borongajaca). Ne vidim zašto se nekog od njih nije moglo zvati, ali dobro. Možda je fakat bio neki razlog. Druga zamjerka na način propovijedanja. Možda mu Bog zbilja je stavio ovako nešto na srce, ali dosta mi je propovijedi tipa one u sljedećem postu. Sve u svemu nije bilo ugodno slušati ni propovjednika (na njemačkom) ni prevoditelja (na nečem između hrvatskog i srpskog).
Bez obzira na to, ja vjerujem da će ovo biti i da već je jedan jako blagoslovljen događaj.