
Ljudima je donekle dana mogućnost razumijevanja beskonačnosti. Iako mogu reći da na neki način volim matematiku, na prvoj godini faksa sam shvatio da po načinu razmišljanja nisam matematičar. Ne znam kako oni, ali ja beskonačnost zamišljam kao niz stupnjeva, svaki veći od prethodnog.
Kad samo izgovorim riječ
Bog, zamišljam si nešto plinovito (recimo, neki duh) koji ispunjava najprije prostoriju u kojoj se nalazim. Ali znam da ta prostorija nije dovoljno velika da Ga zadrži, pa ipak je to Bog. Onda Ga zamislim kako ispunjava čitav grad, ali ne mogu ni ovdje stati jer je On veći i od toga. Ispunjava svemir, ali koliko je meni poznat svemir? Ja si ga ne mogu ni zamislit. Znam samo ono što vidim na nekim slikama ili u
Zvjezdanim stazama, a to je slika crnila s gomilom svijetlih točaka. Onda naš sustav planeta zamislim kao pikulu na dlanu Božje ruke (nešto kao scena iz MiB). Ovdje stanem, jer si ne znam zamisliti veće od toga. Ali Bog je veći od toga. Puno je veći. On je izvan prostora kojeg poznajemo. Sve 3 (ili 4) dimenzije koje imamo Ga ne mogu zadržati.
Sjetite se toga kad vas budu mučile vaše male brige.