Dobrovanje
| < | siječanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
"Ako povrijeđeni može da hoda, to još ne znači da kralježnica nije slomljena."
Nije po Bertoltu Brechtu, nego priručniku za lijekove i prvu pomoć " Vademekum", KRKA, Novo Mesto, 1991.
Linkovi
Blog.hr
Blogger.ba
Dr. Jabuka
Opaske
Lav afrički
Moodswinger
Udo čoroje
Corto
Drinski
Seamanteinz
Blog.hr
Blogger.ba
Dr. Jabuka
Opaske
Lav afrički
Moodswinger
Udo čoroje
Corto
Drinski
Seamanteinz
kumstvo@gmail.com
24.01.2006., utorak
Kumova grana ili kumova kita*
Kao da (…) osjećamo stanovitu odvratnost prema promišljanju različitosti, prema ocrtavanju pomaka i disperzija, prema razdvajanju umirujućeg oblika istovjetnosti (…). Kao da se bojimo promišljati drugoga u vremenu naše vlastite misli.Michel Foucalut, 1969. Al' je lipa našeg kuma grana, A i kuma k'o namolovana! Stari svate, vo je kita za te, Ti je plati, pa se ne inati! Po povratku iz Novega Sadja, svrnusmo S. i ja na svadbu u Gundince. Dođosmo upravo kada je kum granu prikazivao. U ovim krajevima, kada se kumova čast momkovoj kući nosi, nosi se i kumova grana. Kumva kita isto se kaže. Debeli kumovi na čast nose: pečenku na ražnju, kolače otkrite - torte Šamac-Sarajevo, jastuk, panj, labud od 100 jaja - sve na tacnama, da se vidi, nosi se piće, a pred svima ide muško dijete s granom. Odsječe se neka ljepša grana od pucavice i sva se umota u šarene papiriće, a na nju se navješaju cigarete, bomboni u pozlati – mačkovi, srca, bebe, konjići od licitara, žvake, a na vršike se nabodu crvene jabuke. Znaju se umjesto grane nositi korpe pune cvića, ruža i sumbula od kreppapira. Pokoji kum donese umjesto grane kristalnu vazu i puket civća od plasitke. I to se prikazuje i munta*. Ali to nije to… Kuvačice *na drumu prihvate granu, pa dok je unose s drugim darovima u kuću, koju kumu otpjevaju. Prate ih svirači: I mi ćemo darivati kuma, S crnom kokom, koja nema kljuna! U kuma je jedna noga kraća, Aoj, treća, niko se ne sjeća! Stari svate, na daru ti fala, Nisi isko, nisam ti ni dala! Nude piće i nastaljvaju: Imam flašu, ali nemam čepa, Blago onom ko se je dočepa! Kum ne smije u svatovima nepošteno, prosto odgovarati, mora fin biti. Ali zato svirači na svaku doklope. Kao, i čauš* brani kuma od kuvačica pa im otpjevava: Kuvačice, evo ti mišaja, Ako treba dobićeš i jaja! Kad svatovi iz mladine kuće dođu u mladoženjeninu kuću, granu kuvačice iznesu pred mladence. Poslije večere, negdje oko jedanaeset sati, stari svat granu munta. Kum i mladoženja se dogovore da granu kupe pa da mladoj ostane, ali ako 'ko od karikara* više da, grana je njegova i može je kući ponijeti. Kad se kita munta, čajo svakaki' šali zna izvest, da i zamirke bude. 'Ko 'oće koga nadupit, čaji šapne i plati, a on svašta kaže i šta je potrebno i šta ni'. Čajo uzvikne, da taj i taj čovjek s tom i tom snašom vrpa i kitu joj šalje. Čajo kaže da nek' kita za gamaru (sijena) ide, il' za štagalj, il' u šljivik g'e su se sastajali. Da se snaša obrani, mora platiti duplo. Al' kum uvik da više da samo grana mladoj ostane. Obično grane rade žene vičnije tom poslu, one koje inače buštabiraju - djevojakama ružice od svile prave, glave namišćaju u cocu ili cup, faliće upetljavaju, šubarice brenuju. U ovim svatovima, koje smo moja druga S. i ja pohodile, kumovsku granu iliti kitu napravila je Đurđa Eskerčić, rođena Kokanović – Tunjina iz Babine Grede. Napravila jabuku i g'e Turci jabuke trgaju: grane, jabuke, listove, ljestve. Turci i Turkinje u sepetiće jabuke kupe, I kola su bila tu bez drikova i šaraga i konjići mršavi, kaki se već po Bosni znaje vidjeti. Kad su kuvačice donijele kumovu kitu što ju je Đurđa skitila, svi se čude – dugo tako što nisu vidjeli. Kaže Đurđa da je ekstra granu napravila kad se Tunjin brat ženijo, Ivo Matin: ringišpil, konjiće, karuca, lutke, a đed ringišpil okreće i novce kupi. A kad joj se baj' Matin sin ženio, ona je napravila sladoredare, kolica tura, a i oblizala prodaje. Jednoć je, veli, išla u Bosnu, i smotrila u Kruševice na jednom penedžeru – rodo u klunu dite u jastuku drži, na grane stoji. To je svatovska grana bila. Odma' je i ona takog rodu napravila. „Bome, dugo ovo nisam vidjela. Dugo godina kite u nikoga nije bilo“, kaže S. „Baš mi je drago da si me dovela ovdje da vidim kumovu kitu i – ono sve po redu.“ I kita je u prošlu subotu muntana, ali danas mladi ne znaju šale izvađat. Kitu odmah kupio seoski trgovac (nek se zna tko najviše ima). Veli da će je u izlogu dućana držat'. „Šteta da je' tako ispalo, a moglo se sve, 'ko s kim i kako, saznati“, zaključi moja druga S. na povratku kući. *** Razmišljam kako su se nosili moji Dalmoši i ostali doseljenici iz posnih, nemrsnih krajeva, što se ovdje doseliše '38., '39. ili poslije onoga rata vlakom bez voznoga reda, sa svatovskim običajima. Što li su oni mislili o kumovim granama i kitama. Koliko im je trebalo da se na ovakvim svadbama, uz smjele kuvače i kuvačice, stare svate i lascivne čauše, osjećaju opušteno dobro? Znao je Šokac kakoj mladoj curi iz bosanske, dalmatinske ili ličke doseljeničke obitelji zapjevati u kolu: Ovu curu ženit ne bi 'tio. Njezin did kod moji služio, no odmah bi začepio kad bi čuo odgovor Služio je, al' nije za pare, već za pi..u tvoje babe Klare. Kako je tekao proces do današnjih dana, do današnjih svadba na kojima se gotovo ravnopravno bore za slušni prostor popodnevna prazna kola i večernje sve ptičice iz gore, sve ptičice iz gore s ponoćnim svatovcima, drmešima i bećarcima malo moja, priko kola stani da te oko moje nanišani, poslijeponoćnim preko Save pružio se lanac, mala moja, ljubi te Bosanac te ranojutarnjim šargijanjem p'iću, pi'ću, pićiću dok je u ibričiću, kad ne stane – pi'ću iz kafane… ? A u potpunosti smo u sustavu spojenih posuda. Graničari su prečesto upotrebljavali izraz „doneseni komad“; on u principu označava snahe (kada govore roditelj) ili šogorice (kada govore braća) - one kojima se nikad ne povjerava jer nisu dovoljni vrući. Koristeći te riječi obitelj elegantno označava blisku neobičnost svoje svojte. Na taj način oni koji „su povezani krvnim srodstvom“ podsjećaju tazbinu da će uvijek biti tek priključeni. Šale ili neke druge važne informacije kruže među članovima obitelji poput lozinki koje moraju ostati prikrivane takozvanim „donesenim komadima“ . Izdvajajući tako u njegovoj osobnosti vrlo bliskog, obitelj zadržava svoj identitet koji je nužno uzdrman brakom (precizirajmo da snahe ili šogorice nimalo ne ljuti ta igra). S obitelji na susjede, sa susjeda na doseljenike i, tako da i dan danas, ovdje između starosjedioca i došlja vladaju odnosi koji počivaju na šali. Slavonac će u kolu zapjevati: Ej, Slavonci, istjerajte strance – Hercegovce, Srbe i Bosance… A došljo, ili njegov predak u drugom, trećem koljenu (dugo se ovdje pamti) odgovara u prozi: „Ne bi bio Šolja ni za platon čvaraka, pa taman da je svaki čvarak 100 eura.“ Što bi rekli uvaženi predstavnici billiard-ball sociology o ovom jednostavnom nizu udaraca koji se odbijaju jedni o druge te koji šalju kuglu u rupu današnjeg vojnokrajinskog bilijarskog stola? ------------------------------------------------------------------------------------ Kita, otkinuta grana od stabla Munta, licitacija, davanje na doboš, na prodaju Karikati, posmatrati, sudjelovati, natjecat se za kumovu kitu, iako nisi pozvan na svadbu. I za takve goste domaćin priperma poseban stol i posluženje, kao i za ostale goste Kuvači, kuvačice, osobe koje tjedan prije svadbe spravljaju jela i kolače, a na samoj svadbi poslužuju i brinu se o dobrom raspoloženju svatova Čauš, gospodin kapetan prve klase, oberšicer, vrtopicer, čajo, kumov pomoćnik; on svatovima zapovijeda, komandira, svi ga moraju slušati i ne može biti onako kako se komu digne Coca, frizure za curice, mlade cure Cup, frizura za djevojku koja je prispjela za udaju |
22.01.2006., nedjelja
MOGU LI SE BOSNI OKRENUTI LEĐA?
U mnogim narodima se pjesnici (pogotovo s malom snagom lirskog izričaja) priklanjanju pisanju domoljubnih pjesama, znajući da će i najslabokrvnija riječ koja govori od jednoj od najuzvišenijih čovjekovih ljubavi – ljubavi prema domovini, zavičaju, dvorištu, narodu, ugoditi uhu i srcu bojnih čitatelja. Da ova vrste poezije ne bi bila jeftino patetična, nužna je dostojanstvena odmjerenost, profinjenost i dobar ukus.Jozefina Dautbegović (rođ. Krajnović), autorica zbirke pjesama Ručak s Poncijem, piše o ratu, o Bosni, o svom postradalom, raspršenom narodu. Njezin glas, u našim novim turobnim prostorima ponovno svjedoči pradavno iskustvo da je pjesnička riječ u uočavanju, artikuliranju i isticanju čovjekovih problema jača o tolikih bljedopolitičkih i pseudohumanistikih predavanja, koja jalovo i bez kraja do dosade, ponavljaju isto, na pobuđujući ni misli ni osjećaja u ljudi. Odlasci s rodne grude, iz rodnog (k)raja, u bespuća tuđeg svijeta, ne tvojih vrijednosti, snova i jezika (uzalud prostor lišen bilo kakve sličnosti s uspomenama, uzalud paperjasti oblaci koji se slažu na obzoru kao jastuci punjeni perjem slavonskih gusaka) – svakako su odlasci sa sunca u sjenu, u tamu, u propast. Egzil je smrt bez groba. U jadu svome, dok se cijeli narodi sele u bijelim i crnim vrećama za smeće, tražeći prostor iz kojeg nas neće nikad više nitko..., dobro je sjetiti se Židova koji su plakali za Izraelom nad vodama Babilona, Isusa koji je pred Herodom bježao u Egipat, Ovidija koji je prognan na obale Crnog Mora, Danteova obijanja tuđih pragova u Veronni, Arezzu i Raveni. Svi su kusali gorki okus tuđeg kruha. Pomaže sjetiti se palestinskih izbjeglica, Vijetnamaca i Albanaca koji su živote, svoje i djece svoje, povjerili nesigurnim brodicama, ovotjednih žutih kineskih tjelesa zapletenih u prisavsko grmlje i mulj. Udahneš duboko i svuda oko tebe bezmjerje žudnje, čeznje za starim, poznatim i dragim mirisima i dodirima. Prisjećajući se i upućujući na tuđe sudbine, pjesnikinja progovara u ime Bosne, i ime živih i mrtvih, bijednih i osramoćenih, napuštenih i uvrijeđenih, bez duha i daha, u ime onih kojima te plave zvijezde poredane ukrug s paketa humanitarne pomoći, kružeći oko glave, valjda daju pravo da se još jednom rode – umjesto naknade za proživljeni bezumni užas u bosanskom karakazanu. Pjesnikinja ne progovara o sebi, svojoj obitelji, niti ljudima s Plehana, niti o Bjelobrđanima, niti o osramoćenim ženama Velike. Otklonom o starnih događaja i činjenica, snažnim ironijskim odnosom prema zbilji, uzdigla se iznad golih informacija, iznad robnosti senzacionalističke novinske vijesti koja trži ljudskim nesrećama (naš slučaj su loši pjesnici banalizirali). Stidom da progovori o pojedinačnom, osobnom, intimnom – približila je metonimijski cijelu Bosnu nebu. Svaka joj je pjesma jedna proširena metafora. Jedino preko bosanske rajne djece – blago im u Ahiretu, preko svetog Antiše s ljiljanom u zubima, preko svetog Marka što, onog dana kada je samostan letio u nebesa, Plehan - mjesto koje štiti - nije htio napustiti sve dok god Ga onako malog i zaigranog nije pronašao ispod stola u trpezariji i uprtio na ramena, jedino tako, i uz njihovu pomoć, mogla je dati cjelovitu, potresnu sliku ratnog stradanja u Bosni. Prepoznajući ovidijevski sudbinu stradalnika u sudbini svetaca, transcendirajući sudbinu Bosne na kozmičku razinu, učinila je bol svoga naroda dostojanstvenom i iskonskom. Svaka, pa i najmanja pjesma poražava, dira u srce i samim svojim prisustvom postavlja pitanja: što se zapravo događa u svijetu? oko nas? s nama? u nama? i kamo ćemo sutra? Pjesnikinja pobuna u pjesmi samo je sugestija; postoji da izazove pobunu u čitatelja. Zbirka ima osobine upiranja prstom, ukazivanja i upozoravanja na zlo. Na sjedinjeni Tantos i Eros i sjemenu sotone, na potrebu da Bog ponovno siđe među nas zbog ravnoteže. No, još nije vrijeme za čuda, još narodu miriše tamjana i zvone srebrnjaci. Juda se preko strateški važne točke prikrada na večeru, a ni lice Pilata se ne može prepoznati u mnoštvu. Pritisnuta teretom izbjeglištva, J. Dautbegović se ne sagiba pod njom. Nosi ga bosanski. Zato u njoj ima nade – ona je u drugima - u bosnoljupcima, ljudoljupcima. Pjesma zapravo ima značaj koji joj pridaje čitatelj. A Jozefina baš računa na čitatelja: ne želi ga rasplakati, već brechtovski začudno poziva na razmišljanje. „Sa zavičajnom pupkovinom u rukama i majčinom dušicom u ormaru u kom stanuje njezina domovina, ona ore nove brazde u zemlji bosanskoj“, procijeniše zagledatelji u njezine stihove. Odrasla u prkosu bošnjakluka, pokazuje kako se zavičajno korijenje vuče cijelog života za sobom. Gdje god bio, koje god to mjesto bilo na ovoj vascijeloj zemaljskoj kugli, određuje te klupko isprepletenih niti kršćanske i islamske baštine. Odeš iz svoje bašćine i cijelog života slušaš:Bosna te doziva. Ne možeš joj okrenuti leđa... (Jozefina Dautbegović: Ručak s Poncijem. Meandar, 1994., Zagreb) |
19.01.2006., četvrtak
Segregacija po boji pasoša ili po udaljenosti od*
Vizija jedinstvene i udružene Europe plemenita je. Sugerira pobjedu solidarnosti koja se temelji na prihvaćanju zajedničkih političkih, moralnih i društvenih vrijednosti. No, europski identitet još je slabašan. Pogotovo nakon posljednjih zbivanja u srcu Europe – ne na njezinom rubu, nego na Balkanu, kada je propušteno sačuvati višestoljetno ne europsko globtroterstvo, nego bosansko interkulturano iskustvo.Ujedinjena Europa, koja apelira na transnacionalnu solidarnost, još je elitistički projekt, a ne želja širokih slojeva stanovništva. Ideja o europejstvu nastaje odozgo prema dolje i zato još nije pustila korijenje među običnim ljudima. Europska himna, zastava i novčanice eura - odveć je to malo pijeska, cementa i vode u mentalnom okviru europskoga identiteta da bi se formirala građanska svijest svih europskih stanovnika: treba narodima još ljepila i dugododirujućeg veziva, kakvo obično priskrbljuju dogovorne fikcije ili politički mitovi. Najsnažniji kolektivni identiteti u sadašnjoj Europi još su nacionalni. Nacionalizam kao moderni proces stvaranja i uništavanja strašan je upravo zato što proizlazi iz tako snažne (lako kurljive) nacioanlne/kolektivne solidarnosti koju alternativne ideologije nisu istisnule. A, trebalo bi da jesu… Povijesno gledano, ideje Europe ostvarivale su se nasilno. Zajednička je svim idejama bila definicija granice, koja je odvajala civilizirani svijet od barbarskoga. Svako je Udruživanje ujedno Isključivanje. Taj isključeni element, taj Drugi, ima u povijesnim projektima ujedinjene Europe nekoliko lica: od Židova do Muslimana, od vještica do kršćanskih heretika, od Roma do Slavena, a sada dobiva lice država koje nisu ušle u Europsku uniju nakon proširenja na spektakularnih dvadeset i pet članica. Nekoć su se Slovenci u sklopu bivše države osjećali “zapadnjacima” premda su ih drugi, kad bi prešli granicu, na zapadu smatrali ljudima s “istoka”. Isti slučaj je i s drugim narodima jugoistočne Europe – i oni uporno pronalaze krvna zrnca „zapadnosti“ u svom nacionalnom biću, a drugi im ih odriču ili teško priznaju. Nije samo važno kako se mi percipiramo, nego kako nas i drugi vide. A bolje će nas vidjeti ako se ne odričemo svojih (i pridodanih) identiteta. Posve sam uvjerena u to da razlika između “zapadnjaka” i “istočnjaka” nakon slovenskoga ulaska u EU, ili nakon otvaranja pregovaračkih procesa drugih naroda, nije jednostavno isparila nego se pounutrila. Sada je riječ o građanima prvoga i drugog reda Značajno je da narodi na europskom rubu izražavaju narcizam malih razlika, izražavaju snažnu želju da pobjegnu od geografije kao sudbine, to jest, od istočnih susjeda prema zapadu, dok “istočnjake” očito treba držati pred vratima. U uvriježenim stereotipima u Sloveniji, pa dobrano i u Hrvatskoj, može se vidjeti odvratna superiornost na račun naroda s istoka, koje se većinom smatra “nepopravljivim divljacima” i kao takvima nevrijednima ulaska u izgubljeni europski raj. U tom široko prihvaćenom uvjerenju od južnoslavenskih naroda jedino su navodno Slovenci “Europljani” jer nisu “Balkanci”. Sa začepljenim nosom prezirno guraju Hrvate, koji opet mogu ustrajati na svojem “europejstvu” ponajprije odričući ga Srbima, a oni pak sami sebe gledaju kao zadnji kršćanski bedem pred islamskom opasnošću...Muslimani pak to isto eurpejestvo nikako da povežu s onima s kojima su se intenzivno "loše družili" pečetkom devedesetih. Kao što reče M. Jergović u jednoj od svojih kolumna, u aerodromskim redovima za građane noneuropean countries jedni drugima nadvirujemo preko ramena i „važemo“ se po boji pasoša i po udaljenosti od - Berlina, Pariza, Strasbourga… A ta vrsta segregacije nije ništa bolja od segregacije po boji kože. Upravo će današnja djeca biti ta koja će kad odrastu možda doista biti Europljani u punom smislu. Zasad smo još u situaciji u kojoj je europski identitet samo “dodana vrijednost” na pojedinačne identitete, umjesto da se doživljava iznutra, egzistencijalno. Ne treba nas, niti generacije koje dolaze, zabrinjavati gubitak nacionalnih specifičnosti, baš obrnuto: trebamo više razgovarati o tome kako se može živjeti u koncentričnim krugovima identiteta, istodobno u više svjetova. U sklopu globalizacije sve više ljudi već živi tako, iako nemamo isti osjećajni odnos prema svim orbitama po kojima putuju naše ljubavi i strahovi. |
15.01.2006., nedjelja
SVAKA NOSI
(nije važno što nije lijepo, glavno da je prljavo)Poslovica je najzerastiji, a i najfilozofskiji književni oblik. Kratkoća joj se pretapa s funkcionalnom, osviještenom, rječitom šutnjom. Rusi za priričja kažu da su sestre talenta, Englezi da je to duša razbora, a u nas da riječi treba mjeriti, a ne brojati. Kroz nju progovara pučka mudrost koja zahtijeva verbalnu konciznost, gotovo formulaičnost, kojom se ocjenjuju ili rješavaju problemi života, iskustva, svijeta. Poptuna je slika kada je smisleno/značenjski cjelovita (ne mora biti sintaktički). Trebali bi je voljeti slikari jer je ona precizna, slikovita izreka koja uopćava i tipizira raznovrsne životne pojavnosti. Ona je uistinu potpuno slikarsko, općevažaće izražavanje misli, osjećaja, predodžaba i uspostavljanje poante. Ona je uvijek genetski i izvedbeno vezana za poslovično-iskustveni kontekst ; ona, kao i slika, poanitra iskustvo koje je tipično i koje se, dakle, ponavlja. Precizna je slikovita fiksacija. Takvom postaje metodom apstrahiranja i tipiziranja zbira više pojedinosti. Proces apstrahiranja je pak čini ahistoričnom i ageografičnom; apsolutizira i vrijeme i prostor. Upravo zbog/iz toga proizilazi poetička podudarnost poslovica u mnogim kulturama svijeta. Budući da apstrahira konkrente životne podatke, uvijek je povratno interpretativno primjenjiva. Iskustvena je predodžba i svojom paraboličnošću minijaturna prilika, ili ako se hoće suvremenije reći – narativna je parabola. Globalna metafora. Pa kako to prilici ili globalnoj metafori priliči, one su slike i prilike nečega drugoga ; dakako, uvijek je (situacijskim kontekstom) rečeno čega i koliko toga (ovisno o etici situacije). Mnogi je ne cijene zbog njezine bitne, načelne ambivalentnosti s pomoću koje apstrahira životno iskustvo u poantu, zaključak ili komentar i izravno ga, zaokruženo, izriče. Kao, i potvrđuje i negira. No, višeznačnosti, proturiječnosti i mnogoaspektulanosti životnih pojava odgovara višeznačnost i « proturječnost » poslovica koje se odnose, tobože, na jednu stvar. Tako « lijepa riječ i govozdena vrata otvara », ali – istodobno – « lijepe riječi kupusa ne maste» ; a da ne govorimo o tome kako je « gora rana od jezika nego od mača ». Zato pučki filozof sasvim pravilno zaključuje : « Riči liče, ali i ubijaje » ; « U jeziku je jed i med ». Na isti način Bog je posve bliz (« Bog je dao kravicu, dat će i travicu »), a i posve dalek (« Do Boga visoko, do cara daleko »). Istina je « vrednija od zlata » i « suda se ne boji », ali ipak : « Istinu reci, pa gledaj te uteci », jer « istina oči bode ». Ljudski je život nerazmrsivo klupko sreće i nesreće, ljubavi i mržnje, pravde i nepravde, umnosti i gluposti...Za svaku prigodu narod je odabrao odgovarajuću formulu ili recept, tj. poslovicu. Cjelina pučke filozofije, sadržana u ukupnosti poslovica nekog naroda, svjedoči jasno da jednoznačne, neproturječne formule za rješavnje životnih problema nema niti može biti. Apsolut, shvaćen kao cjelina svega zbiljskog i mogućega, prije pretpostavlja nego što isključuje proturječnosti i razlike. Samo kroz svoje proturječnosti Apsolut može biti « potpun ». Kroz primjere koji slijede vidljivo je da postojanje naratIvnoslikarskih smislenih ekvivalenta u najrazličitijim jezicima i kuluturama, svjedoči o zajedničkim životnim - materijalnim i duhovnim – okvirima ljudske vrste. ZNANJE, MUDROST, NEZNANJE Bolje je biti siguran, nego žaliti. Better be safe than sorry. ENG Drošs paliek drošs. LAT Parempi katsoa kuin katua. FIN >-4>1@5 1J48 2 157>?0AB=>AB, >B:>;:>B> 40 AJ60;O20H. BUL CGH5 E;51 A 2>4>N, G5< ?8@>3 A 154>N. RU ŁÄµÁ˝® ĽżĹ ł˝ÎĂ· ˝± Ă’ µŻÇ± ŔÁÎı. GR Chi va piano va sano e va lontano.IT La prudenza non č mai troppa. IT Il vaut mieux aller au moulin qu’au médecin. FR Mejor prevenir que curar. SP Lepiej nosić jak sie prosić. PO Lepiej uważac niż potem płakać PO Previdnost je mati modrosti. SLO Geriau / kalną lipti, nekaip nuo kalno kristi. LIT Azért van annyi bolond, mert ki-ki okosnak hiszi magát. HU Bolje je umjeti, nego imati. Better wit than wealth. ENG Without wisdom, wealth is worthless. ENG Bez gudr+bas bagt+ba ir bezvrt+ga. LAT Viel wissen ist besser als viel haben. GER Ei hulluja kylvetä eikä kynnetä, itsestänsä niitä kasvaa. FIN >-4>1@5 57 !8;0 C š¬»»ąż ł˝ÎĂ·, Ŕ±Á¬ łÁĚĂą. Il est des sots de tout pays. FR Más vale saber que haber. SP Znanje je največje bogastvo. SLO šmintis geriau nei turtai. LIT Budale su u većini još od Adama. The world is full of fools. ENG Mu<7u pilna pasaule. LAT Minun eläissäni ei hullut maailmasta lopu. FIN !25BJB 5 ?J;5= A 3;C?F8. BUL C@0: =0 4C@0:5 A848B 8 4C@0:>< ?>3>=O5B. RU 0 CA8, A;020 >3C, 4C@0:>2 ;5B =0 AB> ?@8?0A5=>. RU !:>;L:> 4=59 C >30 2?5@548, AB>;L:> 8 4C@0:>2. RU ź şĚĂĽżÂ µŻ˝±ą łµĽ¬ÄżÂ ÄÁµ»żÍÂ. GR Un loco hace ciento. SP Świay jest pełen głupców PO Svet je poln norcev. SLO Pasaulis pilnas idiots. LIT Sok bolondja van az úristennek. HU Nagy az isten állatkertje (, sok bolond lakik benne). HU Världen är full av dĺrar. SWE I ćorava koka zrno pogodi. A fool’s bolt may sometimes hit the mark. ENG Ar+ aklai vistai kdreiz gads grauds. LAT Ein blindes Huhn findet auch ein Korn. GER Joskus sokeakin kana jyvän löytää. FIN !B@5;0B0 =0 3;C?0:0 <>65 ?>=O:>30 40 C40@8 F5;B0. BUL =0 3;C?>3> AE>48B ?@>7@5=L5. RU >?0; ?0;LF5< 2 =51>. RU ‘ŔĚ ĽąşÁĚ şą ±ŔĚ ÄÁµ»Ě Ľ±¸±Ż˝µąÂ Ä·˝ ±»®¸µą± GR Talvota anche una gallina cieca trova un granello.. IT Une poule aveugle peut quelquefois trouver son grain. FR El burro no es tan bestia, como piensa el que lo piensa. SP Tudi slepa kura zrno najde. SLO Pasisek kaip aklai vištai grkdas. LIT Vak tyúk is talál szemet. HU Komu ista ovca uteče dvaput, glup je. It is a silly fish that is caught twice with the same bait. ENG Dumja zivs uz7eras divreiz uz vienas un ts pašas smas. LAT Viisas kala syö kyllä syötin, mutta ei niele koukkua. FIN !0<> 3;C?020B0 @810 A5 E20I0 420 ?JB8. BUL 0 >H81:0E CG0BAO. RU !B@5;O==>3> 2>@>1LO =0 !B0@0O ;8A8F0 2 :0?:0= =5 ?>;575B. RU ¤ż ´ąÂ µľ±Ľ±ÁĵŻ˝ żĹş ±˝´ÁĚ ÿƿÍ. GR Tanto va la gatta al ladro che ci lascia lo zampino. IT Un âne ne trčbuche pas deux fois sur la męme pierre. FR Samo osel gre dvakrat na led. SLO Kvailą žuv/ du kartus pagausi tuo pačiu masalu. LIT Bolond, ki egy kőbe kétszer ütközik meg. HU Okos ember nem botlik kétszer egy kőbe. HU Kratkoća je srž razbora. Brevity is the soul of wit. ENG *sums ir gudr+bas dvsele. LAT In der Kürze liegt die Würze. GER Lyhyestä virsi kaunis. FIN Kortheid is het wezen van geestigheid. DU @0B:>ABB0 5 A5AB@0 =0 B0;0=B0. BUL @0B:>ABL – A5AB@0 B0;0=B0. RU >@>B:> 40 OA=>, >BB>3> 8 ?@5:@0A=>. RU ¤± Ŕż»»¬ »Ěłą± µŻ˝±ą ĆÄÎǵą±. GR A buon intenditor poche parole. Intelligenti pauca (latin). IT Lo bueno, si breve, dos veces bueno. SP Zadel si žebljico na glavico. SLO Išmintingai sielai žodžiai nereikalingi. LIT Sok beszédnek sok az alja. HU Rövid beszéd, hosszú kolbász, az a jó. HU Mudar je onaj koji umije biti i lud i pametan. A wise man may sometimes play the fool. ENG Gudrs cilvks dažreiz var izlikties par mu<7i. LAT Der ist noch nicht klug, der nicht zuweilen ein Narr sein kann. GER Kun on oikeen viisas, niin sitä vähän hassuttaa. FIN >=O:>30 4>@8 8 #=<=K9 8 A>3@5H8B 8 ?>?@028B. RU śµ Ä· ÄÁµ»ŻÄñ ĽżĹ ş¬˝É Ä· ´żĹ»ŻÄñ ĽżĹ. GR Non č sempre savio chi non sa essere qualche volta pazzo. IT Il y a un temps que le sage trouve son compte ŕ faire le fou. FR Quien no sabe fingir, no sabe vivir.SP Pameten je tisti, ki zna biti nor in pameten. SLO Protingas žmogus kartais gali apsimesti kvailu. LIT Mudra je knjiga, ali je još mudriji život. Wisdom is in age. ENG Veca gudr+ba labka nek jauna. LAT Im Alter liegt die Weisheit. GER Vanhuus ja viisaus kulkevat käsi kädessä. FIN J4@>ABB0 5 2J2 2J7@0ABB0. BUL 5: 6828 – 25: CG8AL. RU !B0@K9 2>;: – 7=05B B>;:. RU ŁÄµÁ˝® ĽżĹ ł˝Îõą ˝± Ă’ µŻÇ± ŔÁÎı. GR Gallina vecchia fa buon brodo. IT Gli anni dan senno. IT Avec l’âge on devient sage. FR Practicar hace maestro, que no leer en el cuaderno. SP Rozum przychodzi z wiekiem PO Izkušeni pogosto več ve kot učeni. SLO Išmintis ateina ateina su metais. LIT Nem mind okos, aki tanult. HU Mudrost svijetom vlada. Knowledge is power. ENG Zinšanas ir spks. LAT Bez izgl+t+bas k bez acu. LAT Wissen ist Macht. GER Tieto on valtaa. FIN Kennis is macht. DU Stiinta e putere. ROUM >7=0=85B> 5 A8;0. BUL Kunnskap er makt. NO =0=85 – A8;0. RU — ł˝ÎĂ· µŻ˝±ą ´Í˝±Ľ·. GR Domina ognor su quei che n’hanno meno. IT Savoir c’est pouvoir. FR El saber es poder. SP O džanlipe e sumnalesa tagarisarol. ROM Znanje je moč. SLO Žinios yra jga. LIT Okosság vezérli a világot. HU Kunskap är makt. SWE Opržila se baka tikvama, pa i u kiselo mlijeko puše. Once bitten, twice shy. ENG Kas vienreiz apsvilinjies,tam pat no aukstiem pelniem bail. LAT Ein gebranntes Kind scheut das Feuer. GER Door schade en schande wordt men wijs. DU 54=J6 CE0?0=, 420 ?JB8 A@0<56;82. BUL 1653H8AL =0 <>;>:5 – 1C45HL 4CBL 8 =0 2>4C. RU C30=0O 2>@>=0 :CAB0 1>8BAO. RU †ĂşżŔżÂ ż ˝żĹ ´ąŔ»Ě ż şĚŔżÂ. GR Chat échaudé craint l’eau froide. FR Quien del alacrán está picado, la sombra le espanta. SP Sramežljivost je temelj vseh čednosti. SLO Kopkstais nudegęs, ir pro daržą eidamas pučia. LIT Kinek egyszer megégette a száját a kása, az aludttejet is megfújja. HU Kinek a meleg tej megégette a száját, a tarhót is fújja. HU Pametan misli što govori, a lud govori što misli. CRO Wise men have their mouths in their heart, fools their heart in their mouths. ENG Mu<7is run, gudrais klus. LAT Der Weise hat seinen Mund im Herzen, und der Narr das Herz im Munde. GER Inteleptul poarta gura in inima , iar nebunul inima in gura. ROUM J4@8B5 E>@0 4J@60B CAB8B5 A8 2 AJ@F0B0, 0 3;C?F8B5 4J@60B AJ@F5B> A8 2 CAB0B0. BUL # :>@>B:>3> C<0 4;8==K9 O7K:. RU — ł»ÎĂñ ˝± Ľ·˝ ÄÁǵą ĽŔÁżĂĬ ±ŔĚ Äż ˝żĹ. GR Cuor sulla bocca, la bocca nel cu IT Coeur en bouche, bouche en coeur. FR Unos dicen lo que piensan y otros piensan lo que dicen. SP Pameten misli kar govori, a norec govori kar misli. SLO Protingas galvoja, ką kalba, o kvailas kalba, ką galvoja. LIT Ne szólj szám, nem fáj fejem. HU Uvijek postoje dvije strane. There are two sides to every question. ENG Katrai lietai ir divas puses. LAT Jedes Ding hat zwei Seiten. GER Jokaisella asialla on kaksi puolta. FIN Men moet de zaak steeds van twee kanten bekijken. DU 8=038 8<0 425 AB@0=8 =0 54=8 2J?@>A. BUL Der er alltid to sider ved same sak. NO 0;:0 > 42CE :>=F0E. RU # :064>9 <540;8 425 AB>@>=K. RU Ogni medaglia ha il suo rovescio. IT Qui n’entend qu’une cloche n’entend qu’un son. FR Każdy medal ma dwie strony.PO Każdy kij ma dwa końce. PO Si duj riga bašo sakova pučipe. ROM Vsaka palica ima dva konca. SLO Lazda turi du galus. LIT Kérdezni kell, ha végezni akarsz. HU Varje sak har tvĺ sidor. SWE Prazna bačva pravi najviše buke. An empty barrel makes the most noise. ENG Tukša muca tlu skan. LAT Ein leeres Fass macht den meisten Lärm. GER Tyhjät tynnyrit kolisee eniten. FIN @07=0B0 B5=5:8O =09-<=>3> HC< 24830. BUL Tomme třnner ramler mest. NO CAB0O 1>G:0 ?CI5 3@5<8B. RU šÁĚÄż ş¬˝µą Äż Á·ÇĚ ŔżÄ¬Ľą. GR Ogni botte dŕ il vino che ha. IT Sono le botti vuote quelle che cantano. IT Les tonneaux vides sont toujours ceux qui font le plus de bruit. FR Neznanje hoče znanje prevpiti. SLO Tuščias pyuodas garsiai skamba. LIT Üres hordó jobban kong. HU Tomma tunnor skramlar mest. SWE Slipom ne namiguj, gluhu ne šapći. To speak to a post. ENG Runšana sudrabs, klusšana zelts. LAT Puhua seinille. FIN 0 3>2>@8H =0 ABJ;1. BUL 'B> 2 ;>1, GB> ?> ;1C. RU ! =53> :0: A 3CAO 2>40. RU ŁÄżĹ şżĹĆżÍ Ä·˝ ŔĚÁı Ěÿ ¸»µąÂ ˛Á̽ı. GR Parlare al muro. Parlare al vento. IT Predicare ai sordi (al deserto). IT Pręcher dans le désert. FR Quien predica en desierto, pierde el sermón y quien lava la cabeza al asno, pierde el jabón. SP Slepemu ne namiguj, gluhemu ne šepetaj. SLO Kalbti, kaip su siena. LIT A falnak beszél. HU A kőfalnak papol. HU Mondhatod a vaknak, hogy megvirradt. HU Hiába gyújtasz a vaknak gyertyát. HU Det är som att tala till en vägg. SWE Tko muči, dva uči. Šutnja je zlato. A wise head makes a close mouth. ENG Kamr auša run, gudrais cieš klusu. LAT Schweigen ist Gold. GER Inteleptul tace si face. ROUM J4@0B0 3;020 4J@68 CAB0B0 70B2>@5=0. BUL #<=K9 <>;G8B, 0 4C@0: :@8G8B. RU >2>@8 <5=LH5 – C<=55 1C45HL. RU Łµ ş»µąĂÄĚ ĂÄĚĽ± ĽÍł± ´µ ĽŔ±Ż˝µą. GR Parla poco, ascolta assai e giammai fallirai. IT Quien calla y come, aprovecha su escote. SP El necio que calla, por sabio pasa. SP Kdor molči, devetim odgovori. SLO Protinga galva, mažai žodžis. LIT U kraljevstvu slijepih, jednooki su kraljevi. In the kingdom of the blind, the one-eyed are kings. ENG Aklo karalist, vienači ir kara Sokeitten joukossa yksisilmäinen on kuningas. FIN In het land der blinden is ččnoog koning. DU F0@AB2>B> =0 A;5?8B5, 54=>>:8B5 A0 F0@5. BUL 0 157@K1L5 8 @0: @K10. RU ŁÄżĹ ÄĹĆ»żÍ ˛±Ăą»µÍµą ż Ľż˝ĚƸ±»ĽżÂ. GR Nel regno dei ciechi, quello con un occhio č il re. IT In terra di ciechi chi ha un occhio č signore. IT Au royaume des aveugles les borgnes sont rois. FR En el mundo de los ciegos, el tuerto es el rey. SP V kraljestvu slepih so kralji enooki. SLO Aklsjs karalystje karaliauja vienaakiai. LIT A vakok közt félszemű a király. HU I de blindas rike är den enögde kung. SWE Više pomaže mudrina nego jačina. Wisdom is better than strength. ENG Gudr+ba ir varenka nek spks. LAT Järki se on joka työn tekee, eikä suuret voimat. FIN J4@>ABB0 5 ?>-4>1@0 >B A8;0B0. BUL !8;0 C Plus fait douceur que violence. FR Más vale mańa que fuerza. SP Več pomaga modrost kot jakost. SLO Išmintis geriau nei jga. LIT Többet ésszel, mint erővel. HU Znanje je moć. Knowledge itself is power. ENG Gudr+ba spj pankt visu. LAT Wissen ist Macht. GER =0=85B> A0<> ?> A515A8 5 A8;0 (2;0AB) BUL Kunnskap er makt. NO =0=85 – A8;0. RU — ł˝ÎĂ· µŻ˝±ą ´Í˝±Ľ·. GR Sapere č potere. IT Intendere č potere. IT Savoir c’est pouvoir. FR Saber es poder SP O džanlipe si baro barvalipe. ROM Znanje je moč. SLO Pačios žinios yra jga. LIT A tudás hatalom. HU Kunskap är makt. SWE |
09.01.2006., ponedjeljak
OTVORI SVOJE SRCE
Sretan Bajram!07.01.2006., subota
DOMAĆA ZADAĆA
Pomoćna priprema nastavniku hrvatskog jezika moje kćeri Mare za nastavnu jedinicu - M. Jergović: Krađa u početku zamišljeno kao dar bivšoj, a sada i rahmetli, k. razrednici, Kaahlil Gibran, O Dobru i Zlu I jedan od starijih u gradu reče: Govori nam o Dobru i Zlu. A on odvrati: O dobru u vama mogu govoriti, ali ne i o zlu. Jer, što je zlo nego dobro izmučeno vlastitom glađu i žeđu? Odista, kad je dobro gladno, ono traži hrane čak i u mračnim pećinama; kad žeđa, pije i u mrtvajama. Dobri ste kad ste jedno sa sobom. Ali, kad niste jedno sa sobom, niste zli. Jer, ni razdijeljena kuća nije pećina razbojnička; samo je razdijeljena kuća. I brod bez kormila može plutati besciljno među opasnim liticama, a ne mora potonuti na dno. Dobri ste kad težite da dadete od sebe. Ipak, niste zli kad tražite dobit za sebe. Jer, kad težite dobiti, samo ste korijen koji se probija u zemlju i siše na njenim grudima. Zacijelo, plod ne može reći korijenu: «Budi kao ja, zreo i pun, I uvijek daji od svojega obilja.» Jer, plodu je davanje nužda, kao što je primanje nužda korijenu. PITANJA UZ PJESMU Kahlila Gibrana O Dobru i zlu 1. Kako autor definira dobro? 2. Što to može izgladniti dobro u nama? 3. Kakvu hranu može dobro naći u mračnim pećinama? 4. Što su mračne pećine naše suvremenosti? 5. Što to znači biti jedno sa sobom? 6. Ima li to veze sa našom tjelesnošću? 7. Kad se vi osjećate kao brod bez kormila? 8. Čemu smo slični kad težimo dobiti? 9. Kako shvaćate posljednji stih? 10. Što ste vi u odnosu na svoje roditelje, korijen ili plod? Struktura nastavnog sata 1. Doživljajno-spoznajna motivacija , Gibran, O dobru i zlu 2. Predviđanje na temelju pojmova Sarajevo u ratu, dječak, djevojčice iz susjedstva, jabuka, susjed Rade 3. Razmjena ideja u paru 4. Izlaganje sadržaja izmišljenih priča 5. Uvođenje pojma krađa, najava , čitanje priče po ulomcima , uočavanje i bilježenje važnih detalja 6. Tablica predviđanja – a) Što mislim da će se zaista dogoditi b) Što me navelo da tako mislim - dokazi c) Što se dogodilo 7. Rad u paru – prisjećanje priča osmišljenih na početku 8. Pitanja o priči u cijelosti, generalizacija 9. Zadavanje domaće zadaće na temu Kad zapuše vjetar promjena jedni grade Zidove/palače/ograde, a drugi vjetrenjače izvedba nastavnog sata 1. Pročitaj pjesmu Kahlila Gibrana O Dobru i Zlu. Za vrijeme čitanja oni bilježe dojmove, misli, riječi, sintagme i stihove koje poslije emocionalne pauze objavljuju. Po čitanju dobivaju tekst pjesme. Usmjerenim pitanjima navodi ih da produbljuju svoje intuitivne impulse u logičke zaključke o pojmovima dobro i zlo. 2. Najavite 5 pojmova koji su dio priče koju će pročitati - Sarajevo u ratu, dječak, jabuka, djevojčice iz susjedstva, Rade, njihov otac - na osnovi kojih oni što živopisnije zamišljaju kakvu bi ulogu grad, pojave, osobe i stvari mogli imati u priči, kakve prizore i događaje prizivaju u svijest. Na raspolaganju imaju 5 min. 3. Razmjena ideja u paru Učenicima dajte uputu da se okrenu svom paru i razmijene priče u 4 min. Nekoliko učenika svoje radove čita na glas. 4. Uvodite novi pojam KRAĐA i uputite ih da zapišu asocijacije na taj pojam. Ispišite ih za to vrijeme na ploči naslov priče. Čitajte priču u tri ulomka. Za vrijeme čitanja jednog ulomka učenici bilježe misli, osjećaje, riječi, sintagme koje objavljuju poslije emocionalne pauze. Vodite ih kroz ulomak predviđenim pitanjima. 1. U tablicu predviđanja bilježe što misle da će se dogoditi u sljedećem ulomku , što ih je navelo da tako misle i dokaze. Po čitanju ulomka bilježe što se zaista dogodilo, te nova predviđanja, i tako sve do kraja trećeg ulomka. 2. Učenici se u paru prisjećaju priča osmišljenih na početku i uočavaju razlike između predviđanja i stvarnih događanja 3. Generalizacija – Učenici u popisu ljudskih emocija traže po nekoliko emocija kojima su u svojim postupcima bili motivirani likovi autora, Rade i susjeda. 4. Učenici će za domaću zadaću napisati sastav na temu KAD ZAPUŠU VJETROVI PROMJENA JEDNI GRADE ZIDOVE, A DRUGI Vjetrenjače (ne palače). Pomoćna pitanja: Pitanja uz 1. ulomak 1. Kakvu je podjelu autor izvršio u prvoj rečenici? 2. Što su djevojčice morale učiniti da bi došle do plodova? 3. Kakvi su plodovi bili? 4. Zašto je dječak tjerao djevojčice, gađao ih blatom i kamenjem? 5. Kakve je posljedice pritužba djevojčice imala na autorov život? 6. Koje su posljedice dječakove okrutnosti? Pitanja uz 2. ulomak 1. Kojim izrazima autor označava prolaznost vremena nakon krađe? Iz kojih se razloga komšiluk «prestravio? 2.Na koji nas način autor obavještava da je Jela izgubila ruku? 3. Koju je figuru misli upotrijebio autor govoreći o naglom susjedovom starenju? 4. Kako je hodao susjed za vrijeme rata? 5. Kada ljudi hodaju «pogleda prikovanog uz asfalt'» 6. Čega se Rade plašio? 7. U čemu je njegova krivnja? 8. Ima li izraz «nadnesen nad provaliju» samo prostorno značenje? 9. Kako autor reagira kad opazi susjeda? 10.Autor ne zna zašto je poželio da Rade ne ode. Možemo li mi pretpostaviti razlog? 10. Kako je autor doživio vrijeme koje su proveli u razgovoru? 11. Što je uzrok mučnine koju autor osjeća? 12. Zašto Rade ženi ne smije spomenuti jabuke? 13. Kako objašnjavate činjenicu da je za autora sve što je znao o sebi i drugima odjednom izgubilo smisao? 14. Dodajte nove asocijacije na naslov priče. 15. Kojim osjećajima su likovi bili motivirani u svom ponašanju? 16. Što vi trenutno osjećate? Pitanja uz treći ulomak 1. Kako su nastavili živjeti Jela i Rade? 2. Što je zapravo Rade htio šapnuti autorovoj majci dok su čekali humanitarnu pomoć? 3. Što im je bilo zajedničko u to vrijeme? 4. Tko je odveo Radu? 5. Kako je reagiralo susjedstvo? 6. Koji je sadržaj boli koju izaziva pomisao na njega? 7. Kako su nestali Rade i Jela? 8. Po čemu ga autor pamti? 9. U čemu je simbolika jabuke? 1o. Je li se u ratu dogodila neka nova krađa? Zadatak: Potražite u vašem popisu ljudskih emocija po nekoliko emocija kojima su motivirani postupci autora, Rade i susjeda. |
06.01.2006., petak
RASki(t)(ć)ivanje
Znakoznanci, kraljevi srca, krenuše s Istoka (neki kažu da je Istoku sve oduzeto i da je dobro da bar sune tamo izlazi, inače bi i bez njega ostali), područja u kojem je nekoć bio edenski vrt, sada prekriven prašinom zaborava i čežnjom mnogih pokoljenja, s tri različite adrese na konju, mazgi i devi, preko brda i dolina, natovareni darovima – mirisom, zlatom i tamjanom, uputiše se u zemlju Herodotovu, da bi svjedočili vjerodostojnost događaja i činjenica.Sveta tri kralja, i taj dvanaesti, kao posljednji od božićnih dana, kada se i posljednji put po običaju palila božićna svijeća ili ranije panj badnjak, pripada posebnome razdoblju u narodnim običajima i u obiteljskome životu i protjecao je po unaprijed zadanim "propisima". I u ovo današnje vrijeme upravo se sada blagoslove kuće: svećenik ide redom od vrata (sindrom umnoženih zatvorenih vrata) do vrata i kredom ispisuje „križec“ ili lijepi natpis uz oznaku godine i monograme imena triju biblijskih kraljeva. Još uvijek živi običaji ne samo pretkršćanskih čestitara, koledara, i lijepih koledanja, nego i čestitanja od kuće do kuće dječaka i mladića preodjevenih u tri kralja, u čast onih biblijskih Gašpara, Melkiora i Baltazara, uz niz božićnih prigodnica, uprizorenja vezanih uz rođenje maloga Boga. U mnogim su ih krajevima zvali i zvjezdarima jer su se ponegdje uistinu urešavali osvijetljenom zvijezdom poput betlehemske repatice. Narod tako voli te kraljiće da ćete na i manje biranijim trpezama naći Melkora, ombla od divje svinje, Gašpara, kosani odrezak od hobotnice, s pečenim krumpirom i ružmarinom te Baltazara, biftek u konjaku s domaćom šparogom. Brojni su predvjerski običaji svojevrsnih čaranja vodom, što se izdaleka običajno povezuju s krštenjem i židovskim obrezivanjem (ne daj, bože, sa sunećenjem). S bunara u kuću ujutro donosila voda, koja bi se blagoslovila pa su se njome škropili kuća, staja, blago, dvorište, oranice, vinogradi… No, upravo uoči ili na sam blagdan Tri kralja iz crkve bi se donosila sveta voda te bi se njome svetilo odmah ili kasnije po potrebi. Tri su kralja u južnim krajevima Hrvatske zacijelo odatle i nazivana Vodokršćem jer u mnogim hrvatskim selima pred crkvu donosili vjedra vode, a svećenik bi u svako spustio malo blagoslovljene soli i križić pritom se moleći. Poslije bi se tom vodom, kao i onom što se blagoslovila kod kuće, blagoslovilo polja i vinograde, kuću, zemlju, štale i svinjce, živad, peć, vatru…itd. Na blagdan Sveta tri kralja, odnosno Bogojavljenje, božićno drvce ili grana se iznosilo iz kuće ili stana. Svečano bi se skidali ukrasi i spremali za idući Božić. Sutradan već bi otpočinjao proljetni ciklus narodnih običaja, nesputanog ludovanja i poklada - međuvrijeme između prošle adventske radosti i obilja i predstojeće korizmene smjernosti i ustezanja. Ionako su se tijekom cijelog prosinca naposmjenjivali dani koji, gotovo zapovijedano (jer se po njima pretkazuje cijela predstojeća kalendarska godina) moraju biti svojevrsni rog obilja, finale prethodne godine, između kojih i pokoji predah, post. Tako su se religija i nutricionistika na temelju tisućljetnoga iskustva vrlo praktično sjajno preplele.. *** Kad se već kod raskić(a)(i)vanja, kako raskititi Slavonku? Tu Prethistorijsku sojenicu u našem Sjevernom Mulju. Njom se dizala i njom se ruši posljednja slavonska snaga: prek koljena zagaziti u život. Čeprkajući, ljubeći guske, pačiće i koke, igrajući se s njima u blatu, kao mala dobije gliste, crviće, pa joj cijeli život ostaju u bokovima kretnje slatke svrbeži, ugodnog češkanja. Bijela glista je slatkim svrbežom tjera da brže veze: cifračice, škofričiće, kolica, pužiće. Misli o bijelim poslovima – o vezu: tančici, šarenci, debeljašu, svilencu. Voli da preskače potok između grobljika i vatrogasnog spremišta pa joj se iz zavrnute suknje zabijeli but i šušne čipka s cvjetićem koji dugo drži vlažnu šumsku svježinu: s đurđicom. Još nešto voli: voli da ima ispod koljena raspredenu mačku, iznad koljena vreli, vlažni gurkaj psa. Taj njezin pas je na visokim nogama, tvrd, mrk. Drži ga jedino jer ne zna kud će s kostima prevelikim za mačku, izglodanom svinjskom čeljusti, izgrickanom bedrenom čvorugom guske. Jedino čime joj vrati večere je katkada poslijepodne – kad još snena izađe iz kreveta – jak, izravan udarac glave u njezino preširoko, neprobuđen bedro i svom dužinom njegove kičme opasana njezina ukočena, krupna, gola koljena. Raspraviti bi je trebalo biti jednako teško i sporo kao i skititi. Sve ono što je ona – gizda - navrkočila, napravljala na se, treba skinuti. Prvo iz kose povaditi ukosnike, kolačare, trepčanice, bočke, ukovice, upletnjake, potom ošvice oko vrate, pređice pregljice pa drobne vrpčice kojim se zapučila pod grlo. Kad se snaša S. skine do gola, nije po cijelom tijelu bijela. Ispod koljena joj plave brazgotine što su je izujedala guske u šopanju, dopol bedara joj se žare ožiljci što su je i klanju izujedali pijetlovi. Ti ostaci malih njezinih rana muškarcima su posebno dragi: uvijek ih po njoj traže: noktom, vrškom usana… Kad gola stane pred ogledalo, ono se strašno uznoji. Zamagli se, a okviru se frče, runi mrki lak. *** ZA TRI KRALJA, Kontrapunkt@ Aquarius svojim vjernim posjetiteljima, ali i svim glazbenim sladokuscima poklanja nastup trojice neokrunjenih kraljeva DJ pultova i majstora vještina baratanja gramofonskim pločama i miksetama - Domua, Seijia i Eddyja Ramicha. A ja pravoslavnoj braći šjačim pjesmicu za sutrašnji Božić: Šjaj, bože, bogu i Božiću I tri dana po Božiću, I ribici u vodici, I sjemenu, I volovima, I kravama, I kozama, I ovcama, I tičici u gorici Koja boga moli Da nam žito rodi – I vjetru na guvnu, Šjaj, bože, čaljad'ma. *** - Mama, imaju li ta tri kralja ikakve veze s onom tvojom trojicom –Đezlemom, Kantom i Oblakom? - vrti M. - Ništa trun. - smiruje mama. |
04.01.2006., srijeda
"Draga kuglo, ne znam što da ti kažem..."
- Đezleme ?- Ha ? - Jesi li ti ikad prešao preko nekog mosta ? - Ne. - Ni ja … Nikad. Ne bi to Kanta ni upitao da on, Đezlem i Oblak nisu stajali ispred ploče koja je upozoravala da se nalaze pred mostom kojeg oni odmah ne spaziše jer ga je skrivao visok sip obrastao šibljem, iva-travom, šašom, ljutićem, gorkom režuhom i kurikom. Ploča na kojoj je debelim punomasnim slovima pisalo « MOST« bila ja oblika strjelice i predstavljala je putokaz. Kazivala je put udesno. Blaga nakošenost i dvije klišeizirane gljive u njenoj, ne baš ogromnoj, ali njima sasvim dovoljnoj sjeni davale su joj jako simpatičan izgled. Trojka lutajućih filozofa nepomično je gledala ploču s natpisom. Impulsi napetosti strujali su zrakom. Kaplja znoja s Kantinog čela pade na užareni pijesak. On zacvrči i zadimi se … Kanta pomaknu nogu i napetosti nestade. Uzrok njegovoj reakciji bi spoznaja kako nešto čudno visi na putokazu. Primaknu se i ugleda o lancu okačenu knjižicu, tipa brošure u fino uvezu. Prelista nekoliko stranica i utvrdi da je od kvalitetnog papira, požutjelog od starosti, ali kvalitetnog. Polako, ne žureći se, prelistavao je brošuru. Odjednom, na jednoj od stranica zastane. Zjenice mu se raširile od oduševljenja i po prvi put osjeti danas svoj želudac. Đezlem i Oblak samo su ga gledali. Nakon nekog vremena Kanta zaklopi brošuru i poče nešto tražiti po putokazu. Tražio je običan prekidač. Našao ga je na vrhu kolca o koji je putokaz bio pričvršćen. Malen, neugledan prekidač imao je dva označena položaja – D, u kojem je bio trenutno, i N. Kanta stavi prst na sklopku i zagleda se u nebo. Đuzelem i Oblak učine isto. Sunce je nemilosrdno peklo, bacajući svoje krake u oči svakom tko ga pogleda. Zato ga oni nisu ni gledali dugo. Kanta pritisnu sklopku i polako otvori oči. Đezlem i Oblak učiniše isto bez pritiskanja sklopke. Iznad i oko njih šepurio se mrak. Tamni, crni, hladni, osvježavajući, romantični mrak. Kanta ponovo pritisnu sklopku i staro, dobro žuto sunce ponovo se pojavi, a crna noćna boja nestade pred danjom. - Vauu!! – reče Đezlem. – Hajde opet – doda. Dan, noć, dan, noć, dan … mijenjali su se neprekidnim pritiskanjem prekidača. Klik! Klik! Klik! Nebo postade pozornica neviđene predstave koja iz Đezlema izvuče ono najbolje u njemu: Vidli smo vidli Kaj ne bi vidli Čuli smo čuli Kak ne bi čuli Znali smo znali Dobre smo znali A ipak smo Svi mučali: I ti i ja I vi i mi Joj kak demokratski Šuteli smo svi! Još dugo nakon što su izgovorene riječi lebdjele u zraku Đezlem, Oblak i Kanta zurili su u noć, u tihu crnu noć. Zatim su kao po naredbi krenuli put mosta. Nakon što su otišli, jedna gljiva se pomaknu i nestade pod zemljom. *** JAN I PO Dida moj, dida moj, Ovdi mi je zima - Daj mi kaban svoj. Sve me boli, tilo traži, Rakijom me sveg na maži Kao kad sam dite bia ja. Da mi bude miran san, Baci na me koporan. A.D. - Hm...Konačno ! – rekao sam bijeloj vrani u svom krilu. - Ja sam Jan , a njeno im je Po. Živim na mostu. Jedino društvo , i sve odreda prijatelji, vrane su mi kojih je nekada prije ovdje bilo puno više. Eh, da… Nekada prije je ovdje osim vrana bilo i drugih ptica močvarica grmuša, plovki, vrtlarki, crnokapica, čevrljinka, žvoličuša, žutoočica, međarica… Nekad prije nisam i živio na mostu i nisam znao što je bezdomnost. Hranio sam se onim što mi vrane donesu. Sada sam umješten u most. Čudno je kako te neka stvar, koju si prije uzimao zdravo za gotovo, može postati dom, a prijatelji – crne ptice. O alergijama na njih da i ne pričam. Oduvijek sam volio vrane, no na nesreću bio sam alergičan na njih. Kao dijeta po cijeli dan sam trčao za vranama, ganjao ih po tuđim dvorištima i visokim krošnjama jablanova i topola, pomagao im kada zapnu u zamke okrutnih lovaca. Zamislite, ubijali vrane jer im smeta njihovo čudno graktanje i izmet što zasipa ljude iz zraka! Hvala Bogu, što krave nisu vrane – kako li bi to tek bilo bombardiranje iz visina?! No, moja ljubav imala je i cijenu. Nakon igre, cijelu noć bih se znojan prevrtao po krevetu. Oči bi mi natekle do veličine uskršnjih jaja ( i s približnim šarenilom ) a prsti bi se napuhali kao rumene kifle tek izvađene iz usijane pekareve peći. Kada bih, i ako bih, konačno usnio, u snovima bi mi oživjelo jato bijelih vrana. Prelijeću one našu kuću i povremeno se uz graktanje zaustavljaju na jablanu triput većem od nje. Dođe i moj deseti rođendan. Rekao sam: Tata, hoću se igrati s vranama. Izliječi moju alergiju.» Tata je sutradan došao kući, posjeo me u krilo i rekao: « Sine, evo ti skafander, rukavice i boca s kisikom . Ako te budu u školi zvali Gagarin. Reci samo meni.» Naravno da su me svi zvali Gagarin, no ja sam bio sretan, a kako i ne bih bio kada sam se sada mogao po cijele dane igrati s svojim crnim, graktavim ljubimcima. Sreća da ne može biti veća! Ali ipak se jednog dana povećala, prao sam ruke prije jela i kada sam se okrenuo da ih obrišem, na malom kupaonom prozoru ugledao sam, zamislite samo, pravu pravcatu bijelu vranu. Nisam se ni snašao, a ona je graciozno raširila krila i sletjela na moja ruku. Rekla je: « Poljubi me i bit ću tvoja.» Mala beštija me začarala. Sagnuo sam se i nježno joj utisnuo poljubac tik iznad kljuna. Dok sam je ljubio, duboko u sebi znao sam – ovo je moja vrana, ona je moja i bit će moja vječno .Dao sam joj ime Po i otišli smo zajedno na ručak. Nikada više nije progovorila ni riječi. Od tada smo stalno zajedno. Zbog drugih vrana i dalje nosim skafander. Ka smo već kod skafandera, bio bi red da promijenim bocu s kisikom, ova samo što se nije ispraznila. Uf… To mi se uvijek događa kad se ovako snažno prisjetim djetinjstva. Previše se uzbudim pa brže dišem i za tili čas ispraznim bocu. Trebao bih biti pažljiviji; nemam više puno zaliha kisika. Iako, moram priznati da mi je nekako najljepše kad se prisjećam prošlosti. Kad mi nestane zraka, najbliži sam kući…Umalo sam zaboravio da je vrijeme da obojim još nekoliko vrana prije nego li mi stignu gosti... *** Poruka Njihove bose noge dovele su ih, noseći njihova tijela po blatu, do početka mosta. Gledali su most. Čvrsta čelična konstrukcija zarasla u gole grane prastarog sivog drveća. Na mjestima se činilo kao da su grane srasle s mostom. Debela izmaglica skrivala je pogled na drugu stanu i na ( pretpostavimo) neku od rijeka – Rhonu, Maricu, Labu ili Drim – koju je most premošćivao. Magla se nije kretala jer vjetra nije bilo, nego je samo visjela u zraku. Po mostu se razlijevala bijela boja prosuta svuda oko prevrnutog vozila za nanošenje bijelih crta po cestama. Prizor sablastan ali istovremeno simbolično poetičan. Odjednom iz krošnji drveća, put zvijezda, izletješe dvije spodobe. Po lepetu krila i glagoljanju reklo bi se da pripadaju ptičjem rodu. Za Kantu, Đezlema i Oblaka ovo kao da bi znak da se upute na most. Hodali su sinkronizirano jedan uz drugoga, lagano prateći melodiju što ju je nesvjesno fućkala Kanta. Svaki je za sebe stvarao predodžbu o tome kako je zapravo biti na mostu. Jedino je Oblak bio iskusan što se mostova tiče- ta vidio ih je dosta u životu, ali kao dobar prijatelj ništa o tome nije rekao Kanti i Đezlemu … - Ehej! Vi tamo, kuda ste krenuli?! – prenu ih neki glas iz razmišljanja na sredini mosta. Učiniše dva okreta nadesno i iza sebe ugledaše oveću Kuglu kako se sjaji na mjesečini. Nisu se iznenadili. Kugla se približi i oni uvidješe da ima tijelo na kojem se kreće. - Ja sam Jan, žrtva geografije - Reče Kugla. – Dobro došli na moj most. Dom most. Ovo je Po, moja biranica. – Kugla približi ruku na kojoj se šepurila čudna bijela ptica. Đezlem, Kanta i Oblak šuteći osmotriše biće koje im se obraćalo ali tko zna što su se u sebi pitali. - Pitate se odakle znam da dolazite? Ha , pa to je bar lako. Gljive periskopi. Rastu u ovim krajevima, pogotovo na ovom polju gdje meandrira rijeka kroz pješčane dine i barkane. Jako su korisne ako želite znati tko vam se mota po dvorištu - Super! – kao iz topa puče Đezlem. - Čuo sam mnogo toga o vama trojici. Vrane su mi donosile vijesti o vama. Zadnji put su vas spomenule kao ogorčen svjedoke potapljanja brodica s albanskim izbjeglicama koje su kradom isplovile iz Durresa put Barija. – Kugla napravi puni krug glavom ( kuglom) i kao na njegov znak tisuće vrana bijelih poput snijega prekriše cestu. Đezlemu i Kanti pogled zapne u smjeru druge strane mosta. - Zašto nisi kotač? Zašto si kugla?, upita Oblak. - Što bi to bitno promijenilo?, upitom na upit će Kugla. - Ništa. Ali znam jednu lijepu pjesmu o kotaču. Svidjela bi ti se – sramežljivo će Oblak – Kad putopisac svrši priču, ispjevat ću ti je. Može li, putopisac? - Gdje sam ono stao? S druge strane je rat – reče Kugla tiho i pogladi vranu. Po njegovu glasu trojka zaključi da je rat strašna stvar. - Ja sam otamo. Nazad ne mogu, a s one strane ubijaju vrane. Niti mogu Lijevo niti Desno. Zato sam odabrao most; s njega imam dvostruku perspektivu, najmanje. Most je sabiralište proturiječnosti – pravo mjesto za domovinu onim beskućnim bijednicima što nisu ni na Jugu, ni na Sjeveru, ni na Istoku, ni na Zapadu kod kuće. « Čovjek između « sam ja Jan i Po. Pa kako sam ja ničijisvjetac, most je moj dom već dvadeset pet godina – uzdahnu i zastane, a par vrana u tom trenutku odleti u krošnje. - Više od pola tog vremena pokušavao sam shvatiti što se tamo dogodilo. Sigurno je da je to nešto loše, ali kako to promijeniti – to je bilo pitanje. Odgovor sam našao u vrani Po. Sjetio sam se kako mi je djetinjstvo učinila sretnim. Pomislio sam - ako bi svako dijete imalo tako sretno djetinjstvo, strašne stvari, kao što je rat, nikada im ne bi padale na pamet. Odlučio sam poučiti ih.. Tako sam počeo bojati vrane i slati ih da lete po cijelom svijetu u maniri pančatantranske pripovijednosti da svakom djetetu ovoga svijeta ispričaju što se ovdje dogodilo. Svaki njihov ponovni let treba biti samoobnova moga iskustva. A samo nebo zna da će ga djeca razumjeti… Slušajući ove riječi Đezlem, Kanta i Oblak znali su da se nešto vrlo važno događa pred njihovim očima. Jan je čučnuo i uzeo dvije bijele vrane. - A sada, prijatelji moji, nešto bih vas zamolio – dostojno trenutka progovorio je Jan. – Ove vrane šaljem večeras na put i želim da i vi pođete s njima. Pratite ih na njihovu putu i cijelom svijetu pokažite kako se raz-središtene suprotnosti ponovo uzglobljavaju. Recite svima kako se gradi most razumijevanja i naučite one najmlađe kako se on prelazi, čemu služi. To od vas, toliko različitih i za živo čudo spojenih, želim – uzbuđeno je završio Jan. Đezlem, Kanta i Oblak ništa nisu progovorili, ali u njihovim očima Jan je uočio da su razumjeli njegovu poruku. Znao je da to mogu, štoviše, sve je nade polagao u njih. - I poljubite mi svako dijete koje sretnete – doda Jan i pažljivo odbaci dvije višeznačne ptice u zrak. - Pođite za njima, prijatelji…. Da je netko gledao, primijetio bi suze iz Kantinog oka kako preko njegovog obraza kanu na jednu vranu skidajući s nje tek nanesenu boju. On i Đezlem lagano mahnuše Janu i poletješe zajedno do vrana koje su već poodmakle. Promatrali su Jana iz zraka i još im nije bilo jasno tko je taj čovjek. Ali, vjerujte mi, to im sigurno nije ni bitno – bolila ih briga. Osjetili su njegovu plemenitost i odazvali njegovu pozivu. Dolje sa zemlje Jan je gledao prema njima. Znali su da njegov pogled dopire znatno dalje, dalje u svijet gdje se Jan i Po vjerojatno cijene kao Čovjek i po', ili bar kao Čovjeka između. *Oblakova pjesma o kotaču: Tako sam te smislio da budeš kotač. Ako i jedna žbica u kotaču bude nedostajala, to neće biti moja vožnja, i tvoj će zadatak čekati tebe tko zna kolike još živote. Zatvori krug svih odnosa sa Mnom. Ne izostavi ni jednu žbicu jer tek tada ćeš ući u nepomičnu osovinu, da bi odatle razumjela vrtnju Mojeg kotača. Odabrao sam te ništa ne prešutiš. Odabrao sam te jer je tvoja plahost nesavladiva, ali je tvoj otpor preslab. |
03.01.2006., utorak
JUkSTAPOZICIJA (TROJSTVENO ZAUMSKO ONEOBIČAVANJE)
Na jednoj prašnjavoj cesti, čije odredište i nije osobito važno, a koja ni po čemu ne bi bila značajna da se na njoj ne događa ova naša priča, susrećemo i polako upoznajemo tri individue filozofski raspoloženije nego inače: Đezlema, Kantu i Oblaka. Kako ni jedan od njih nije značajniji od drugoga, a od nekuda moramo početi, upoznajmo prvo Đezlema. Visok, pomalo zgrbljen momak simpatičnog lica (nešto između debila i male bebe), s krasnim ovalnim osmjehom, hodao je, bolje reći teturao, po užarenom putu polako vukući bose noge među čije je prste povremeno zapadao poneki usijani kamenčić. Đezlema to nije previše uzbuđivalo, jer kako kažu: čovjek se na sve navikne. U Đezlemovu slučaju prije bi se reklo da mu je bilo svejedno, bolila ga briga. Dolutao je on iz dalekih plodnih poljski krumpirišta smještenih pokraj ceste što vodi od Poznana prema Lodzu, između rijeke Wisle i rječice Warte. Do njega i nešto niže od njega, preciznije za glavu i dva prsta, hodao je također zgrbljeno Kanta. Kanta je u svakom pogledu bio drukčiji od Đezlema. Naime, imao je lice od kojeg bi svakom normalnom čovjeku zastao dah: ne bi izdržao, a da ne skloni pogled ili zažmiri. Uzrok takova njegova izgleda bio je jedan nespretan potez babice u njegovim prvim tjednima života. Glava mu je bila čudnog prgavog oblika, nalik na hibridni krumpir, a oči - ogledalo duše u svakog čovjeka (iako je svako oko svoju politiku vodilo) – bez tog nesretnog događaja bile bi sasvim lijepe. Ovako. . . Ukratko kao da ga je narisala bolesna mašta jednog od onih redatelja B- horora. Mirisao je na prohladnu zemlju Selme Lagerlof iz koje je došao, daleki Marback pun vode, tamnih crnogoričnih šuma, livada u kojima zasigurno još žive vilenjaci i vile, divovi i trolovi. To bi bilo što se tiče njihovog fizičkog izgleda, a sad bi bilo vrijeme da se posvetimo onom karakternom u njima. Mnogi bi opisali onom starom narodnom: «Fali im daska u glavi», ili bi rekli da umjesto zdravog razuma imaju zaum, ali njima bi i to, pretpostavljate, bilo svejedno – bolila ih briga. Imali su jedan drugoga, a Đezlem je imao i Oblaka. Znali su što žele od života – oneobičavanje. Kad smo već kod Oblaka, da odmah razjasnimo njegovu ulogu u ovom neobičnom triju. Kao što svatko ima nešto u životu (neki i nemaju) što mu zaokuplja sva čula i vrijeme, tako je i Đezlem imao i još uvijek ima osobitu naklonjenost nečemu što bi mnogima bilo čudno, pa čak i znakom bolesti. Ali Đezlemu je bilo svejedno – bila ga briga. On je, naime, volio bacati kamenčiće u vodu. Satima bi sjedio na nekakvom kamenu i prebirao prstima po šljunku te ga bacao što dalje može u vodu. Nije njemu bilo važno kakvo je kamenje: lagano, teško, prljavo, plosnato, krivo, pravilnog oblika ili pak okruglo. Kod Đezlema sve bi išlo u vodu. A i vode što se tiče bilo mu je svejedno da li je ta voda jezero, rijeka, potok, more ili možda obična drumska bara nastala iza proljetne kiše. Za Đezlema je jedino bilo bitno da je voda i da kamenčići tonu u nju proizvodeći onaj zvuk od kojeg bi mu srce zaigralo. Buć, pljas, buć. . . i tako cijeli dan. Jednom davno srce mu baš i nije bog zna kako igralo, pa čak je prijetilo da sasvim stane. Bilo je to puno prije nego što je upoznao Kantu, čak toliko davno da se ni sam baš najbolje ne sjeća. Te je davne godine bila tako strašna suša kakvu čovjekovo oko ne vidje, a planet ne iskusi. Zrak je bio ljepljiv i težak poput onog u vrećici sa prženim krumpirićima, a vrijeme se vuklo sporije od kakve bakice preko ceste. Prijetila je suša da sa lica zemlje izbriše svaki trag vode i ne samo nje. Bolje da vam ne pričam što bi to značilo za Đezlema. To mu sigurno ne bi bilo svejedno. Uzaludno je Đezlem hodao i hodao u potrazi za vodom, ali sve na što je nailazio bilo je usijano kamenje koje njemu bez vode nije značilo baš ništa. I baš kad je Đezlem gubio nadu, sinu mu jedna briljantna ideja, jer kako kažu: Sunce utječe na čovjeka. Rješenje je jednostavno – kupi će si oblak!!! Odjuri, koliko ga noge nose, u trgovinu ( valjda u jedan od onih supermarketa, danas tamo svašta prodaju ), te se vrati s prelijepim malim Oblakom koji je izgledao sasvim zdravo. Ili mu je Oblak dao netko od prolaznika u zamjenu za zumbul, koji je imao u tamošnjih žena visoku cijenu zbog intenzivna egozotičnog mirisa. Prije nego li je dospio u supermarket ili tojemu ili tojoj što joj se prohtjelo zumbula, Oblak se dugo gnijezdio podno velebitskog Vaganskog vrha, bubreći od isparene zelene (zar samo takve?) zrmanjske vode. Đezlem je bio presretan. Imao je sada pravi pravcati Oblak koji će mu kad god ustreba (u slučaju još koje suše) praviti cijelo čudo potočića, rijeka, barica, a za more i jezera će morati malo pričekati dok Oblak ne naraste. Đezlem je gorio od radosti i jako je zavolio tog malog oblaka. Od tada su bili prosto kao lancem vezani – nerazdvojni. No što je s Kantom, njega smo potpuno zaboravili? Što se tiče Kante njegova je životna priča, kao i sve ostalo, potpuno drukčija od Đezlemove. Njega se su Đezlem i Oblak upoznali na jednom od svojih lutanja prerijom. Da vam pravo kažem ni sam ne znam kako je to točno bilo, ali znam da je bilo povezano s vodom koju i jedan i drugi obožavaju. Đezlemu se Kanta nije činio odbojan jer ni njega život nije baš mazio, čak mu se učinio zanimljiv zbog osobitog izgleda i životnog opredjeljenja. Kantina životna preokupacija bila je da, ako već ne može postati, a onda da se što više približi svojoj omiljenoj životinji, kralju nebeskih visina. . . sokolu grabežljivcu. Bilo je nešto u toj blistavoj priči što ga je od malena opčinjavalo. Možda je to bila želja za nadomjeskom vlastiti tjelesnih nedostataka ili težnja za savršenstvom harmonije, ne znamo zasigurno, ali da je težio k njegovim osobinama kao vlastitim – u to nema sumnje. Ono što ga je najviše fasciniralo bio je sokolov vid, toliko doveden do savršenstva da kad bi ugledao plijen u vodi, 98%-om sigurnošću mogli biste tvrditi da bi bio u kratkom roku njegova pohlepna želuca. I tako je Kanta, ne bi li dosegnuo tu njemu najdražu sokolovu osobinu, svaki dan jeo goleme količine mrkve jer, kako je čuo u narodu: od mrkve se bolje vidi. Nosio je od tada užinaru punu slasnih mrkava. Zbog tog se činio kao sam Gaster, majstor svih sladokusnih umijeća, vođa sekte gastrolata koji kušajući samo jezikom, znaju cijele istine. Jeo je tako Kanta i jeo, ali vid nikako bolji. Već je bio posustao u toj nakani, ali onda shvati u čemu je problem. Kako je on stalno gutao mrkvu, vid mu se zasigurno povećao samo za veličinu te mrkve i to samo trenutno, ali ako mu mrkva stalno bude u ustima, mislio je, njegov će se vid stalno popravljati, a što je najvažnije bit će kontinuiran i rabljiv za svašta. I od tog dana Kanta hoda svijetom s mrkvom u ustima sretan jer je još jednu stepenicu bliže svom cilju. Dojenje bez kraja i konca. Kad bi vam sad rekao da je samo ta mrkva bila neobična na njegovoj pojavi – prevario bih vas. Kanta je naime i obožavao sokolova masivna krila koja su služila kao impresivan instrument pri njegovom obrušavanju na plijen u vodi. Želio je Kanta osjetiti zapuh vjetra u lice dok se velikom brzinom obrušava nad vodu koja se presijava u tisućama svjetlosnih točkica. Želio je ta krila jednako kao i savršeni sokolov vid. No ništa ne dolazi samo, pa je Kanta nakon dugog razmišljanja uvidio da ako bude dovoljno dugo držao bočno ispružene ruke, možda će mu se s vremenom formirati kakva takva krila, a i dlake ispod pazuha bi mu tada mogle nesmetano rasti kao zamjena za perje. Ne kažu zabadava da ako nešto dovoljno snažno želiš neće biti teške nikakve žrtve. Od tada je Kanta, vođen svojim snom, u vječnoj potrazi za liticama ili uzvišenjima s kojih bi se vinuo nad vodeno prostranstvo pod istima. A kada tako predano traži vodu kao Kanta, skoro je nemoguće da ne sretne Đezlema i Oblaka. Rekao sam da ne znam točno kako su se sreli, ali očito da su s vremenom postali kao jabuka i košpa, kao nebo i oblak – nerazdvojni. Brzo su prebrodili sve svoje različitosti (ako su im uopće pridavali pažnju) i više vremena posvetili onome što ih spaja, te su od prvog dana naučili poštivati jedan drugoga. Bilo je to prijateljstvo kako se rijetko viđa. Kad bi našli neku vodu, ili bi im je pak Oblak napravio, Đezlem bi sjedio na njenoj obali pljuskajući po vodi kamenčiće, a Kanta bi mu, tik prije nego li bi se pustio vjetru da ga ponese nad vodu, mahao s litice, krošnji i sličnih uzvišenja. I da znate u vodi je bilo riba koje bi ganjao, jer opće je poznato da ribe žive u vodi. Neprestani pokušaji uvijek su završavali bezuspješno, ali Kanta nije odustajao jer je znao da će jednog dana on biti taj koji će se smijati životu u licu. No, vratimo se na početak naše storije, vratimo se na onu prašnjavu cestu, gdje, kako već znate, susrećemo ovaj trio. Sunce je sad već bilo u zenitu i isijavalo je temperaturu koja je malo prelazilo preko 30 C. Đezlemu i Kanti to nije smetalo, jer kako kažu: ljudi se na sve naviknu, ali njih dvojica, njima je bilo svejedno – bolila ih briga. Hodali su jedan uz drugog, pomalo su vukli bose noge kroz sitan šljunak, zatvoreni u svoje misli koje bi ponekad i izrazili u vidu kratkih metafizičkih rečenica, iako su i jedan i drugi stotinu milja udaljeni od metafizike. I evo, upravo sada zatičemo Kantu kako frfljajući kroz mrkvu u ustima priopćava, ili bolje reći konstatira, nešto Đezlemu. Sjetite se, rekli smo da su prilično filozofski raspoloženi. „Dobra je ta što si je odmučao, mladosti tvoja“, Kanta će Đezlemu. „Tja, ja, ja… Tako ti je to, bezbeli…“, zarosi Oblak. „I to što kažeš…“, Đezlem će. Kanta zapita: «Hej, Đezleme! Nisu li naše različitosti ujedno i naše dobre osobine, te ih prednostima možemo zvati?» Đezlem mu, vukući Oblaka na opuštenome lancu (više kao simbolika) koji ga uopće ne steže (životinja poštedi!), na to odgovori: « Ha!! Da ti kažem, Kanta, da možda i jesi ti u pravu. Kad bi bilo više ovakovijeh kao što smo ti mi, koji žive s druzima kao sa samijem sobom, i kada bi svak poštovao ono čime se drugi smatraju i iskazuju, ovaj vas dunjaluk bi bio puno ono bolji.» Na to će Kanta: » Pravo zboriš, Đezleme. Pravo.» „Jes', jes'. Ajd, dosta je bilo…U ovom svijetu nedostaje toliko stvari da, kad bi nedostajala još jedna, ne bi bilo prostora da je primi. Hajmo nešto radit'. Dosta kontanja.“ U tom nasta tišina koju je samo prekidao zvuk Oblakova njuškanja i zvuk njihovih moćnih, bosih stopala po istom. Odlaze tako ova krasna bića u suton još jednog dana ostavljajući nam za sobom univerzalnu formulu rješenja za neke, ako ne baš sve probleme. Slijedili su predano svoj cilj međusobno poštivajući onaj drugog i nadopunjavajući se u svakom trenutku i to im nije bilo svejedno – nije ih bolila briga. Kako primičemo kraju ovu priču, volio bi vam reći da će živjeti sretno do kraja života (ako u pričama tako nešto i postoji), ali kao njihov putopisac – mogu vam reći da je ovo tek početak njihovih iskušenja. Da su prebrodili najvažnije u to ste se, bar se nadam, i sami mogli uvjeriti. Do sljedećeg putopisa pozdrav od Kante, Đezlema i Oblaka. |
01.01.2006., nedjelja
DOVA Josipove žene Mejrime
Molim te, Gospode, Daj da opet razgovaramo o stvarima za koje govore, da ne priliče razgovoru s Višnjim. Da sam muškarac, i opet bih se s Tobom osjećao kao žena; govorio bih ti strepnjom nevjeste, svadbeno i prisno bih s tobom šaputao riječi umiljate, kakve ljubavnici jedno drugom tepaju; i mislio bih, kao što mislim, da u svemiru, među bilijunima zvijezda postoji samo jedna dvojna zvijezda – Ti i ja. I da sam muškarac, pripadao bih onima koji se prvo stide pred sobom, pa tek onda pred drugima. Milosrđe je gorka riječ među dječacima toga uzrasta. To što sam ovaj puta žena, ništa ne pojačava ženskoću odnosa prema Tebi. Ne boj se košulje poderane straga. Odmaknuto sam radoznala. I kad sam gladna baš cijeloga kruha, štujem ga neprekorednim, ograničenim zalogajima. Reci mi, hoće li me prekorijevati oni, koji u Tebi ne vide Voljenog? I hoće li Tebe, zbog mene, koja tako volim, proglasiti Bogom krivovjerja? |