- Đezleme ?
- Ha ?
- Jesi li ti ikad prešao preko nekog mosta ?
- Ne.
- Ni ja … Nikad.
Ne bi to Kanta ni upitao da on, Đezlem i Oblak nisu stajali ispred ploče koja je upozoravala da se nalaze pred mostom kojeg oni odmah ne spaziše jer ga je skrivao visok sip obrastao šibljem, iva-travom, šašom, ljutićem, gorkom režuhom i kurikom. Ploča na kojoj je debelim punomasnim slovima pisalo « MOST« bila ja oblika strjelice i predstavljala je putokaz. Kazivala je put udesno. Blaga nakošenost i dvije klišeizirane gljive u njenoj, ne baš ogromnoj, ali njima sasvim dovoljnoj sjeni davale su joj jako simpatičan izgled. Trojka lutajućih filozofa nepomično je gledala ploču s natpisom. Impulsi napetosti strujali su zrakom. Kaplja znoja s Kantinog čela pade na užareni pijesak. On zacvrči i zadimi se … Kanta pomaknu nogu i napetosti nestade. Uzrok njegovoj reakciji bi spoznaja kako nešto čudno visi na putokazu. Primaknu se i ugleda o lancu okačenu knjižicu, tipa brošure u fino uvezu. Prelista nekoliko stranica i utvrdi da je od kvalitetnog papira, požutjelog od starosti, ali kvalitetnog. Polako, ne žureći se, prelistavao je brošuru. Odjednom, na jednoj od stranica zastane. Zjenice mu se raširile od oduševljenja i po prvi put osjeti danas svoj želudac. Đezlem i Oblak samo su ga gledali. Nakon nekog vremena Kanta zaklopi brošuru i poče nešto tražiti po putokazu. Tražio je običan prekidač. Našao ga je na vrhu kolca o koji je putokaz bio pričvršćen. Malen, neugledan prekidač imao je dva označena položaja – D, u kojem je bio trenutno, i N. Kanta stavi prst na sklopku i zagleda se u nebo. Đuzelem i Oblak učine isto. Sunce je nemilosrdno peklo, bacajući svoje krake u oči svakom tko ga pogleda. Zato ga oni nisu ni gledali dugo. Kanta pritisnu sklopku i polako otvori oči. Đezlem i Oblak učiniše isto bez pritiskanja sklopke. Iznad i oko njih šepurio se mrak. Tamni, crni, hladni, osvježavajući, romantični mrak. Kanta ponovo pritisnu sklopku i staro, dobro žuto sunce ponovo se pojavi, a crna noćna boja nestade pred danjom.
- Vauu!! – reče Đezlem. – Hajde opet – doda.
Dan, noć, dan, noć, dan … mijenjali su se neprekidnim pritiskanjem prekidača.
Klik! Klik! Klik! Nebo postade pozornica neviđene predstave koja iz Đezlema izvuče ono najbolje u njemu:
Vidli smo vidli
Kaj ne bi vidli
Čuli smo čuli
Kak ne bi čuli
Znali smo znali
Dobre smo znali
A ipak smo
Svi mučali:
I ti i ja
I vi i mi
Joj kak demokratski
Šuteli smo svi!
Još dugo nakon što su izgovorene riječi lebdjele u zraku Đezlem, Oblak i Kanta zurili su u noć, u tihu crnu noć. Zatim su kao po naredbi krenuli put mosta. Nakon što su otišli, jedna gljiva se pomaknu i nestade pod zemljom.
***
JAN I PO
Dida moj, dida moj,
Ovdi mi je zima -
Daj mi kaban svoj.
Sve me boli, tilo traži,
Rakijom me sveg na maži
Kao kad sam dite bia ja.
Da mi bude miran san,
Baci na me koporan.
A.D.
- Hm...Konačno ! – rekao sam bijeloj vrani u svom krilu.
- Ja sam Jan , a njeno im je Po. Živim na mostu. Jedino društvo , i sve odreda prijatelji, vrane su mi kojih je nekada prije ovdje bilo puno više. Eh, da… Nekada prije je ovdje osim vrana bilo i drugih ptica močvarica grmuša, plovki, vrtlarki, crnokapica, čevrljinka, žvoličuša, žutoočica, međarica… Nekad prije nisam i živio na mostu i nisam znao što je bezdomnost. Hranio sam se onim što mi vrane donesu. Sada sam umješten u most. Čudno je kako te neka stvar, koju si prije uzimao zdravo za gotovo, može postati dom, a prijatelji – crne ptice. O alergijama na njih da i ne pričam. Oduvijek sam volio vrane, no na nesreću bio sam alergičan na njih. Kao dijeta po cijeli dan sam trčao za vranama, ganjao ih po tuđim dvorištima i visokim krošnjama jablanova i topola, pomagao im kada zapnu u zamke okrutnih lovaca. Zamislite, ubijali vrane jer im smeta njihovo čudno graktanje i izmet što zasipa ljude iz zraka! Hvala Bogu, što krave nisu vrane – kako li bi to tek bilo bombardiranje iz visina?!
No, moja ljubav imala je i cijenu. Nakon igre, cijelu noć bih se znojan prevrtao po krevetu. Oči bi mi natekle do veličine uskršnjih jaja ( i s približnim šarenilom ) a prsti bi se napuhali kao rumene kifle tek izvađene iz usijane pekareve peći. Kada bih, i ako bih, konačno usnio, u snovima bi mi oživjelo jato bijelih vrana. Prelijeću one našu kuću i povremeno se uz graktanje zaustavljaju na jablanu triput većem od nje. Dođe i moj deseti rođendan. Rekao sam: Tata, hoću se igrati s vranama. Izliječi moju alergiju.» Tata je sutradan došao kući, posjeo me u krilo i rekao: « Sine, evo ti skafander, rukavice i boca s kisikom . Ako te budu u školi zvali Gagarin. Reci samo meni.» Naravno da su me svi zvali Gagarin, no ja sam bio sretan, a kako i ne bih bio kada sam se sada mogao po cijele dane igrati s svojim crnim, graktavim ljubimcima. Sreća da ne može biti veća! Ali ipak se jednog dana povećala, prao sam ruke prije jela i kada sam se okrenuo da ih obrišem, na malom kupaonom prozoru ugledao sam, zamislite samo, pravu pravcatu bijelu vranu. Nisam se ni snašao, a ona je graciozno raširila krila i sletjela na moja ruku. Rekla je: « Poljubi me i bit ću tvoja.» Mala beštija me začarala. Sagnuo sam se i nježno joj utisnuo poljubac tik iznad kljuna. Dok sam je ljubio, duboko u sebi znao sam – ovo je moja vrana, ona je moja i bit će moja vječno .Dao sam joj ime Po i otišli smo zajedno na ručak. Nikada više nije progovorila ni riječi. Od tada smo stalno zajedno. Zbog drugih vrana i dalje nosim skafander. Ka smo već kod skafandera, bio bi red da promijenim bocu s kisikom, ova samo što se nije ispraznila. Uf… To mi se uvijek događa kad se ovako snažno prisjetim djetinjstva. Previše se uzbudim pa brže dišem i za tili čas ispraznim bocu. Trebao bih biti pažljiviji; nemam više puno zaliha kisika. Iako, moram priznati da mi je nekako najljepše kad se prisjećam prošlosti. Kad mi nestane zraka, najbliži sam kući…Umalo sam zaboravio da je vrijeme da obojim još nekoliko vrana prije nego li mi stignu gosti...
***
Poruka
Njihove bose noge dovele su ih, noseći njihova tijela po blatu, do početka mosta. Gledali su most. Čvrsta čelična konstrukcija zarasla u gole grane prastarog sivog drveća. Na mjestima se činilo kao da su grane srasle s mostom. Debela izmaglica skrivala je pogled na drugu stanu i na ( pretpostavimo) neku od rijeka – Rhonu, Maricu, Labu ili Drim – koju je most premošćivao. Magla se nije kretala jer vjetra nije bilo, nego je samo visjela u zraku. Po mostu se razlijevala bijela boja prosuta svuda oko prevrnutog vozila za nanošenje bijelih crta po cestama. Prizor sablastan ali istovremeno simbolično poetičan. Odjednom iz krošnji drveća, put zvijezda, izletješe dvije spodobe. Po lepetu krila i glagoljanju reklo bi se da pripadaju ptičjem rodu. Za Kantu, Đezlema i Oblaka ovo kao da bi znak da se upute na most. Hodali su
sinkronizirano jedan uz drugoga, lagano prateći melodiju što ju je nesvjesno fućkala Kanta.
Svaki je za sebe stvarao predodžbu o tome kako je zapravo biti na mostu. Jedino je Oblak bio iskusan što se mostova tiče- ta vidio ih je dosta u životu, ali kao dobar prijatelj ništa o tome nije rekao Kanti i Đezlemu …
- Ehej! Vi tamo, kuda ste krenuli?! – prenu ih neki glas iz razmišljanja na sredini mosta.
Učiniše dva okreta nadesno i iza sebe ugledaše oveću Kuglu kako se sjaji na mjesečini. Nisu se iznenadili. Kugla se približi i oni uvidješe da ima tijelo na kojem se kreće.
- Ja sam Jan, žrtva geografije - Reče Kugla. – Dobro došli na moj most. Dom most. Ovo je Po, moja biranica. – Kugla približi ruku na kojoj se šepurila čudna bijela ptica.
Đezlem, Kanta i Oblak šuteći osmotriše biće koje im se obraćalo ali tko zna što su se u sebi pitali.
- Pitate se odakle znam da dolazite? Ha , pa to je bar lako. Gljive periskopi.
Rastu u ovim krajevima, pogotovo na ovom polju gdje meandrira rijeka kroz pješčane dine i barkane. Jako su korisne ako želite znati tko vam se mota po dvorištu
- Super! – kao iz topa puče Đezlem.
- Čuo sam mnogo toga o vama trojici. Vrane su mi donosile vijesti o vama. Zadnji put su vas spomenule kao ogorčen svjedoke potapljanja brodica s albanskim izbjeglicama koje su kradom isplovile iz Durresa put Barija. – Kugla napravi puni krug glavom ( kuglom) i kao na njegov znak tisuće vrana bijelih poput snijega prekriše cestu. Đezlemu i Kanti pogled zapne u smjeru druge strane mosta.
- Zašto nisi kotač? Zašto si kugla?, upita Oblak.
- Što bi to bitno promijenilo?, upitom na upit će Kugla.
- Ništa. Ali znam jednu lijepu pjesmu o kotaču. Svidjela bi ti se – sramežljivo će Oblak – Kad putopisac svrši priču, ispjevat ću ti je. Može li, putopisac?
- Gdje sam ono stao? S druge strane je rat – reče Kugla tiho i pogladi vranu. Po njegovu glasu trojka zaključi da je rat strašna stvar.
- Ja sam otamo. Nazad ne mogu, a s one strane ubijaju vrane. Niti mogu Lijevo niti Desno. Zato sam odabrao most; s njega imam dvostruku perspektivu, najmanje. Most je sabiralište proturiječnosti – pravo mjesto za domovinu onim beskućnim bijednicima što nisu ni na Jugu, ni na Sjeveru, ni na Istoku, ni na Zapadu kod kuće. « Čovjek između « sam ja Jan i Po. Pa kako sam ja ničijisvjetac, most je moj dom već dvadeset pet godina – uzdahnu i zastane, a par vrana u tom trenutku odleti u krošnje.
- Više od pola tog vremena pokušavao sam shvatiti što se tamo dogodilo. Sigurno je da je to nešto loše, ali kako to promijeniti – to je bilo pitanje. Odgovor sam našao u vrani Po. Sjetio sam se kako mi je djetinjstvo učinila sretnim. Pomislio sam - ako bi svako dijete imalo tako sretno djetinjstvo, strašne stvari, kao što je rat, nikada im ne bi padale na pamet. Odlučio sam poučiti ih.. Tako sam počeo bojati vrane i slati ih da lete po cijelom svijetu u maniri pančatantranske pripovijednosti da svakom djetetu ovoga svijeta ispričaju što se ovdje dogodilo. Svaki njihov ponovni let treba biti samoobnova moga iskustva. A samo nebo zna da će ga djeca razumjeti…
Slušajući ove riječi Đezlem, Kanta i Oblak znali su da se nešto vrlo važno događa pred njihovim očima.
Jan je čučnuo i uzeo dvije bijele vrane.
- A sada, prijatelji moji, nešto bih vas zamolio – dostojno trenutka progovorio je Jan. – Ove vrane šaljem večeras na put i želim da i vi pođete s njima. Pratite ih na njihovu putu i cijelom svijetu pokažite kako se raz-središtene suprotnosti ponovo uzglobljavaju. Recite svima kako se gradi most razumijevanja i naučite one najmlađe kako se on prelazi, čemu služi. To od vas, toliko različitih i za živo čudo spojenih, želim – uzbuđeno je završio Jan.
Đezlem, Kanta i Oblak ništa nisu progovorili, ali u njihovim očima Jan je uočio da su razumjeli njegovu poruku. Znao je da to mogu, štoviše, sve je nade polagao u njih.
- I poljubite mi svako dijete koje sretnete – doda Jan i pažljivo odbaci dvije višeznačne ptice u zrak.
- Pođite za njima, prijatelji….
Da je netko gledao, primijetio bi suze iz Kantinog oka kako preko njegovog obraza kanu na jednu vranu skidajući s nje tek nanesenu boju. On i Đezlem lagano mahnuše Janu i poletješe zajedno do vrana koje su već poodmakle. Promatrali su Jana iz zraka i još im nije bilo jasno tko je taj čovjek. Ali, vjerujte mi, to im sigurno nije ni bitno – bolila ih briga. Osjetili su njegovu plemenitost i odazvali njegovu pozivu.
Dolje sa zemlje Jan je gledao prema njima. Znali su da njegov pogled dopire znatno dalje, dalje u svijet gdje se Jan i Po vjerojatno cijene kao Čovjek i po', ili bar kao Čovjeka između.
*Oblakova pjesma o kotaču:
Tako sam te smislio da budeš kotač. Ako i jedna žbica u kotaču bude nedostajala, to neće biti moja vožnja, i tvoj će zadatak čekati tebe tko zna kolike još živote.
Zatvori krug svih odnosa sa Mnom. Ne izostavi ni jednu žbicu jer tek tada ćeš ući u nepomičnu osovinu, da bi odatle razumjela vrtnju Mojeg kotača.
Odabrao sam te ništa ne prešutiš. Odabrao sam te jer je tvoja plahost nesavladiva, ali je tvoj otpor preslab.
Post je objavljen 04.01.2006. u 20:46 sati.