U mnogim narodima se pjesnici (pogotovo s malom snagom lirskog izričaja) priklanjanju pisanju domoljubnih pjesama, znajući da će i najslabokrvnija riječ koja govori od jednoj od najuzvišenijih čovjekovih ljubavi – ljubavi prema domovini, zavičaju, dvorištu, narodu, ugoditi uhu i srcu bojnih čitatelja. Da ova vrste poezije ne bi bila jeftino patetična, nužna je dostojanstvena odmjerenost, profinjenost i dobar ukus.
Jozefina Dautbegović (rođ. Krajnović), autorica zbirke pjesama Ručak s Poncijem, piše o ratu, o Bosni, o svom postradalom, raspršenom narodu. Njezin glas, u našim novim turobnim prostorima ponovno svjedoči pradavno iskustvo da je pjesnička riječ u uočavanju, artikuliranju i isticanju čovjekovih problema jača o tolikih bljedopolitičkih i pseudohumanistikih predavanja, koja jalovo i bez kraja do dosade, ponavljaju isto, na pobuđujući ni misli ni osjećaja u ljudi.
Odlasci s rodne grude, iz rodnog (k)raja, u bespuća tuđeg svijeta, ne tvojih vrijednosti, snova i jezika (uzalud prostor lišen bilo kakve sličnosti s uspomenama, uzalud paperjasti oblaci koji se slažu na obzoru kao jastuci punjeni perjem slavonskih gusaka) – svakako su odlasci sa sunca u sjenu, u tamu, u propast. Egzil je smrt bez groba. U jadu svome, dok se cijeli narodi sele u bijelim i crnim vrećama za smeće, tražeći prostor iz kojeg nas neće nikad više nitko..., dobro je sjetiti se Židova koji su plakali za Izraelom nad vodama Babilona, Isusa koji je pred Herodom bježao u Egipat, Ovidija koji je prognan na obale Crnog Mora, Danteova obijanja tuđih pragova u Veronni, Arezzu i Raveni. Svi su kusali gorki okus tuđeg kruha. Pomaže sjetiti se palestinskih izbjeglica, Vijetnamaca i Albanaca koji su živote, svoje i djece svoje, povjerili nesigurnim brodicama, ovotjednih žutih kineskih tjelesa zapletenih u prisavsko grmlje i mulj. Udahneš duboko i svuda oko tebe bezmjerje žudnje, čeznje za starim, poznatim i dragim mirisima i dodirima.
Prisjećajući se i upućujući na tuđe sudbine, pjesnikinja progovara u ime Bosne, i ime živih i mrtvih, bijednih i osramoćenih, napuštenih i uvrijeđenih, bez duha i daha, u ime onih kojima te plave zvijezde poredane ukrug s paketa humanitarne pomoći, kružeći oko glave, valjda daju pravo da se još jednom rode – umjesto naknade za proživljeni bezumni užas u bosanskom karakazanu.
Pjesnikinja ne progovara o sebi, svojoj obitelji, niti ljudima s Plehana, niti o Bjelobrđanima, niti o osramoćenim ženama Velike. Otklonom o starnih događaja i činjenica, snažnim ironijskim odnosom prema zbilji, uzdigla se iznad golih informacija, iznad robnosti senzacionalističke novinske vijesti koja trži ljudskim nesrećama (naš slučaj su loši pjesnici banalizirali). Stidom da progovori o pojedinačnom, osobnom, intimnom – približila je metonimijski cijelu Bosnu nebu.
Svaka joj je pjesma jedna proširena metafora. Jedino preko bosanske rajne djece – blago im u Ahiretu, preko svetog Antiše s ljiljanom u zubima, preko svetog Marka što, onog dana kada je samostan letio u nebesa, Plehan - mjesto koje štiti - nije htio napustiti sve dok god Ga onako malog i zaigranog nije pronašao ispod stola u trpezariji i uprtio na ramena, jedino tako, i uz njihovu pomoć, mogla je dati cjelovitu, potresnu sliku ratnog stradanja u Bosni. Prepoznajući ovidijevski sudbinu stradalnika u sudbini svetaca, transcendirajući sudbinu Bosne na kozmičku razinu, učinila je bol svoga naroda dostojanstvenom i iskonskom.
Svaka, pa i najmanja pjesma poražava, dira u srce i samim svojim prisustvom postavlja pitanja: što se zapravo događa u svijetu? oko nas? s nama? u nama? i kamo ćemo sutra? Pjesnikinja pobuna u pjesmi samo je sugestija; postoji da izazove pobunu u čitatelja.
Zbirka ima osobine upiranja prstom, ukazivanja i upozoravanja na zlo. Na sjedinjeni Tantos i Eros i sjemenu sotone, na potrebu da Bog ponovno siđe među nas zbog ravnoteže.
No, još nije vrijeme za čuda, još narodu miriše tamjana i zvone srebrnjaci. Juda se preko strateški važne točke prikrada na večeru, a ni lice Pilata se ne može prepoznati u mnoštvu.
Pritisnuta teretom izbjeglištva, J. Dautbegović se ne sagiba pod njom. Nosi ga bosanski. Zato u njoj ima nade – ona je u drugima - u bosnoljupcima, ljudoljupcima. Pjesma zapravo ima značaj koji joj pridaje čitatelj. A Jozefina baš računa na čitatelja: ne želi ga rasplakati, već brechtovski začudno poziva na razmišljanje. „Sa zavičajnom pupkovinom u rukama i majčinom dušicom u ormaru u kom stanuje njezina domovina, ona ore nove brazde u zemlji bosanskoj“, procijeniše zagledatelji u njezine stihove. Odrasla u prkosu bošnjakluka, pokazuje kako se zavičajno korijenje vuče cijelog života za sobom. Gdje god bio, koje god to mjesto bilo na ovoj vascijeloj zemaljskoj kugli, određuje te klupko isprepletenih niti kršćanske i islamske baštine.
Odeš iz svoje bašćine i cijelog života slušaš:Bosna te doziva.
Ne možeš joj okrenuti leđa...
(Jozefina Dautbegović: Ručak s Poncijem. Meandar, 1994., Zagreb)
Post je objavljen 22.01.2006. u 13:57 sati.