Kao da (…) osjećamo stanovitu odvratnost prema promišljanju različitosti, prema ocrtavanju pomaka i disperzija, prema razdvajanju umirujućeg oblika istovjetnosti (…). Kao da se bojimo promišljati drugoga u vremenu naše vlastite misli.
Michel Foucalut, 1969.
Al' je lipa našeg kuma grana,
A i kuma k'o namolovana!
Stari svate, vo je kita za te,
Ti je plati, pa se ne inati!
Po povratku iz Novega Sadja, svrnusmo S. i ja na svadbu u Gundince.
Dođosmo upravo kada je kum granu prikazivao. U ovim krajevima, kada se kumova čast momkovoj kući nosi, nosi se i kumova grana. Kumva kita isto se kaže. Debeli kumovi na čast nose: pečenku na ražnju, kolače otkrite - torte Šamac-Sarajevo, jastuk, panj, labud od 100 jaja - sve na tacnama, da se vidi, nosi se piće, a pred svima ide muško dijete s granom. Odsječe se neka ljepša grana od pucavice i sva se umota u šarene papiriće, a na nju se navješaju cigarete, bomboni u pozlati – mačkovi, srca, bebe, konjići od licitara, žvake, a na vršike se nabodu crvene jabuke. Znaju se umjesto grane nositi korpe pune cvića, ruža i sumbula od kreppapira. Pokoji kum donese umjesto grane kristalnu vazu i puket civća od plasitke. I to se prikazuje i munta*. Ali to nije to…
Kuvačice *na drumu prihvate granu, pa dok je unose s drugim darovima u kuću, koju kumu otpjevaju. Prate ih svirači:
I mi ćemo darivati kuma,
S crnom kokom, koja nema kljuna!
U kuma je jedna noga kraća,
Aoj, treća, niko se ne sjeća!
Stari svate, na daru ti fala,
Nisi isko, nisam ti ni dala!
Nude piće i nastaljvaju:
Imam flašu, ali nemam čepa,
Blago onom ko se je dočepa!
Kum ne smije u svatovima nepošteno, prosto odgovarati, mora fin biti. Ali zato svirači na svaku doklope. Kao, i čauš* brani kuma od kuvačica pa im otpjevava:
Kuvačice, evo ti mišaja,
Ako treba dobićeš i jaja!
Kad svatovi iz mladine kuće dođu u mladoženjeninu kuću, granu kuvačice iznesu pred mladence. Poslije večere, negdje oko jedanaeset sati, stari svat granu munta. Kum i mladoženja se dogovore da granu kupe pa da mladoj ostane, ali ako 'ko od karikara* više da, grana je njegova i može je kući ponijeti.
Kad se kita munta, čajo svakaki' šali zna izvest, da i zamirke bude. 'Ko 'oće koga nadupit, čaji šapne i plati, a on svašta kaže i šta je potrebno i šta ni'. Čajo uzvikne, da taj i taj čovjek s tom i tom snašom vrpa i kitu joj šalje. Čajo kaže da nek' kita za gamaru (sijena) ide, il' za štagalj, il' u šljivik g'e su se sastajali. Da se snaša obrani, mora platiti duplo. Al' kum uvik da više da samo grana mladoj ostane.
Obično grane rade žene vičnije tom poslu, one koje inače buštabiraju - djevojakama ružice od svile prave, glave namišćaju u cocu ili cup, faliće upetljavaju, šubarice brenuju.
U ovim svatovima, koje smo moja druga S. i ja pohodile, kumovsku granu iliti kitu napravila je Đurđa Eskerčić, rođena Kokanović – Tunjina iz Babine Grede. Napravila jabuku i g'e Turci jabuke trgaju: grane, jabuke, listove, ljestve. Turci i Turkinje u sepetiće jabuke kupe, I kola su bila tu bez drikova i šaraga i konjići mršavi, kaki se već po Bosni znaje vidjeti. Kad su kuvačice donijele kumovu kitu što ju je Đurđa skitila, svi se čude – dugo tako što nisu vidjeli.
Kaže Đurđa da je ekstra granu napravila kad se Tunjin brat ženijo, Ivo Matin: ringišpil, konjiće, karuca, lutke, a đed ringišpil okreće i novce kupi. A kad joj se baj' Matin sin ženio, ona je napravila sladoredare, kolica tura, a i oblizala prodaje. Jednoć je, veli, išla u Bosnu, i smotrila u Kruševice na jednom penedžeru – rodo u klunu dite u jastuku drži, na grane stoji. To je svatovska grana bila. Odma' je i ona takog rodu napravila.
„Bome, dugo ovo nisam vidjela. Dugo godina kite u nikoga nije bilo“, kaže S. „Baš mi je drago da si me dovela ovdje da vidim kumovu kitu i – ono sve po redu.“
I kita je u prošlu subotu muntana, ali danas mladi ne znaju šale izvađat. Kitu odmah kupio seoski trgovac (nek se zna tko najviše ima). Veli da će je u izlogu dućana držat'.
„Šteta da je' tako ispalo, a moglo se sve, 'ko s kim i kako, saznati“, zaključi moja druga S. na povratku kući.
***
Razmišljam kako su se nosili moji Dalmoši i ostali doseljenici iz posnih, nemrsnih krajeva, što se ovdje doseliše '38., '39. ili poslije onoga rata vlakom bez voznoga reda, sa svatovskim običajima.
Što li su oni mislili o kumovim granama i kitama. Koliko im je trebalo da se na ovakvim svadbama, uz smjele kuvače i kuvačice, stare svate i lascivne čauše, osjećaju opušteno dobro?
Znao je Šokac kakoj mladoj curi iz bosanske, dalmatinske ili ličke doseljeničke obitelji zapjevati u kolu:
Ovu curu ženit ne bi 'tio.
Njezin did kod moji služio,
no odmah bi začepio kad bi čuo odgovor
Služio je, al' nije za pare,
već za pi..u tvoje babe Klare.
Kako je tekao proces do današnjih dana, do današnjih svadba na kojima se gotovo ravnopravno bore za slušni prostor popodnevna prazna kola i večernje sve ptičice iz gore, sve ptičice iz gore s ponoćnim svatovcima, drmešima i bećarcima malo moja, priko kola stani da te oko moje nanišani, poslijeponoćnim preko Save pružio se lanac, mala moja, ljubi te Bosanac te ranojutarnjim šargijanjem p'iću, pi'ću, pićiću dok je u ibričiću, kad ne stane – pi'ću iz kafane… ?
A u potpunosti smo u sustavu spojenih posuda.
Graničari su prečesto upotrebljavali izraz „doneseni komad“; on u principu označava snahe (kada govore roditelj) ili šogorice (kada govore braća) - one kojima se nikad ne povjerava jer nisu dovoljni vrući. Koristeći te riječi obitelj elegantno označava blisku neobičnost svoje svojte. Na taj način oni koji „su povezani krvnim srodstvom“ podsjećaju tazbinu da će uvijek biti tek priključeni. Šale ili neke druge važne informacije kruže među članovima obitelji poput lozinki koje moraju ostati prikrivane takozvanim „donesenim komadima“ . Izdvajajući tako u njegovoj osobnosti vrlo bliskog, obitelj zadržava svoj identitet koji je nužno uzdrman brakom (precizirajmo da snahe ili šogorice nimalo ne ljuti ta igra). S obitelji na susjede, sa susjeda na doseljenike i, tako da i dan danas, ovdje između starosjedioca i došlja vladaju odnosi koji počivaju na šali.
Slavonac će u kolu zapjevati:
Ej, Slavonci, istjerajte strance –
Hercegovce, Srbe i Bosance…
A došljo, ili njegov predak u drugom, trećem koljenu (dugo se ovdje pamti) odgovara u prozi:
„Ne bi bio Šolja ni za platon čvaraka, pa taman da je svaki čvarak 100 eura.“
Što bi rekli uvaženi predstavnici billiard-ball sociology o ovom jednostavnom nizu udaraca koji se odbijaju jedni o druge te koji šalju kuglu u rupu današnjeg vojnokrajinskog bilijarskog stola?
------------------------------------------------------------------------------------
Kita, otkinuta grana od stabla
Munta, licitacija, davanje na doboš, na prodaju
Karikati, posmatrati, sudjelovati, natjecat se za kumovu kitu, iako nisi pozvan na svadbu. I za takve goste domaćin priperma poseban stol i posluženje, kao i za ostale goste
Kuvači, kuvačice, osobe koje tjedan prije svadbe spravljaju jela i kolače, a na samoj svadbi poslužuju i brinu se o dobrom raspoloženju svatova
Čauš, gospodin kapetan prve klase, oberšicer, vrtopicer, čajo, kumov pomoćnik; on svatovima zapovijeda, komandira, svi ga moraju slušati i ne može biti onako kako se komu digne
Coca, frizure za curice, mlade cure
Cup, frizura za djevojku koja je prispjela za udaju
Post je objavljen 24.01.2006. u 21:40 sati.