Na jednoj prašnjavoj cesti, čije odredište i nije osobito važno, a koja ni po čemu ne bi bila značajna da se na njoj ne događa ova naša priča, susrećemo i polako upoznajemo tri individue filozofski raspoloženije nego inače: Đezlema, Kantu i Oblaka. Kako ni jedan od njih nije značajniji od drugoga, a od nekuda moramo početi, upoznajmo prvo Đezlema. Visok, pomalo zgrbljen momak simpatičnog lica (nešto između debila i male bebe), s krasnim ovalnim osmjehom, hodao je, bolje reći teturao, po užarenom putu polako vukući bose noge među čije je prste povremeno zapadao poneki usijani kamenčić. Đezlema to nije previše uzbuđivalo, jer kako kažu: čovjek se na sve navikne. U Đezlemovu slučaju prije bi se reklo da mu je bilo svejedno, bolila ga briga. Dolutao je on iz dalekih plodnih poljski krumpirišta smještenih pokraj ceste što vodi od Poznana prema Lodzu, između rijeke Wisle i rječice Warte. Do njega i nešto niže od njega, preciznije za glavu i dva prsta, hodao je također zgrbljeno Kanta. Kanta je u svakom pogledu bio drukčiji od Đezlema. Naime, imao je lice od kojeg bi svakom normalnom čovjeku zastao dah: ne bi izdržao, a da ne skloni pogled ili zažmiri. Uzrok takova njegova izgleda bio je jedan nespretan potez babice u njegovim prvim tjednima života. Glava mu je bila čudnog prgavog oblika, nalik na hibridni krumpir, a oči - ogledalo duše u svakog čovjeka (iako je svako oko svoju politiku vodilo) – bez tog nesretnog događaja bile bi sasvim lijepe. Ovako. . . Ukratko kao da ga je narisala bolesna mašta jednog od onih redatelja B- horora. Mirisao je na prohladnu zemlju Selme Lagerlof iz koje je došao, daleki Marback pun vode, tamnih crnogoričnih šuma, livada u kojima zasigurno još žive vilenjaci i vile, divovi i trolovi. To bi bilo što se tiče njihovog fizičkog izgleda, a sad bi bilo vrijeme da se posvetimo onom karakternom u njima. Mnogi bi opisali onom starom narodnom: «Fali im daska u glavi», ili bi rekli da umjesto zdravog razuma imaju zaum, ali njima bi i to, pretpostavljate, bilo svejedno – bolila ih briga. Imali su jedan drugoga, a Đezlem je imao i Oblaka. Znali su što žele od života – oneobičavanje.
Kad smo već kod Oblaka, da odmah razjasnimo njegovu ulogu u ovom neobičnom triju. Kao što svatko ima nešto u životu (neki i nemaju) što mu zaokuplja sva čula i vrijeme, tako je i Đezlem imao i još uvijek ima osobitu naklonjenost nečemu što bi mnogima bilo čudno, pa čak i znakom bolesti. Ali Đezlemu je bilo svejedno – bila ga briga. On je, naime, volio bacati kamenčiće u vodu. Satima bi sjedio na nekakvom kamenu i prebirao prstima po šljunku te ga bacao što dalje može u vodu. Nije njemu bilo važno kakvo je kamenje: lagano, teško, prljavo, plosnato, krivo, pravilnog oblika ili pak okruglo. Kod Đezlema sve bi išlo u vodu. A i vode što se tiče bilo mu je svejedno da li je ta voda jezero, rijeka, potok, more ili možda obična drumska bara nastala iza proljetne kiše. Za Đezlema je jedino bilo bitno da je voda i da kamenčići tonu u nju proizvodeći onaj zvuk od kojeg bi mu srce zaigralo. Buć, pljas, buć. . . i tako cijeli dan. Jednom davno srce mu baš i nije bog zna kako igralo, pa čak je prijetilo da sasvim stane. Bilo je to puno prije nego što je upoznao Kantu, čak toliko davno da se ni sam baš najbolje ne sjeća. Te je davne godine bila tako strašna suša kakvu čovjekovo oko ne vidje, a planet ne iskusi. Zrak je bio ljepljiv i težak poput onog u vrećici sa prženim krumpirićima, a vrijeme se vuklo sporije od kakve bakice preko ceste. Prijetila je suša da sa lica zemlje izbriše svaki trag vode i ne samo nje. Bolje da vam ne pričam što bi to značilo za Đezlema. To mu sigurno ne bi bilo svejedno. Uzaludno je Đezlem hodao i hodao u potrazi za vodom, ali sve na što je nailazio bilo je usijano kamenje koje njemu bez vode nije značilo baš ništa. I baš kad je Đezlem gubio nadu, sinu mu jedna briljantna ideja, jer kako kažu: Sunce utječe na čovjeka. Rješenje je jednostavno – kupi će si oblak!!! Odjuri, koliko ga noge nose, u trgovinu ( valjda u jedan od onih supermarketa, danas tamo svašta prodaju ), te se vrati s prelijepim malim Oblakom koji je izgledao sasvim zdravo. Ili mu je Oblak dao netko od prolaznika u zamjenu za zumbul, koji je imao u tamošnjih žena visoku cijenu zbog intenzivna egozotičnog mirisa. Prije nego li je dospio u supermarket ili tojemu ili tojoj što joj se prohtjelo zumbula, Oblak se dugo gnijezdio podno velebitskog Vaganskog vrha, bubreći od isparene zelene (zar samo takve?) zrmanjske vode. Đezlem je bio presretan. Imao je sada pravi pravcati Oblak koji će mu kad god ustreba (u slučaju još koje suše) praviti cijelo čudo potočića, rijeka, barica, a za more i jezera će morati malo pričekati dok Oblak ne naraste. Đezlem je gorio od radosti i jako je zavolio tog malog oblaka. Od tada su bili prosto kao lancem vezani – nerazdvojni. No što je s Kantom, njega smo potpuno zaboravili? Što se tiče Kante njegova je životna priča, kao i sve ostalo, potpuno drukčija od Đezlemove. Njega se su Đezlem i Oblak upoznali na jednom od svojih lutanja prerijom. Da vam pravo kažem ni sam ne znam kako je to točno bilo, ali znam da je bilo povezano s vodom koju i jedan i drugi obožavaju. Đezlemu se Kanta nije činio odbojan jer ni njega život nije baš mazio, čak mu se učinio zanimljiv zbog osobitog izgleda i životnog opredjeljenja. Kantina životna preokupacija bila je da, ako već ne može postati, a onda da se što više približi svojoj omiljenoj životinji, kralju nebeskih visina. . . sokolu grabežljivcu. Bilo je nešto u toj blistavoj priči što ga je od malena opčinjavalo. Možda je to bila želja za nadomjeskom vlastiti tjelesnih nedostataka ili težnja za savršenstvom harmonije, ne znamo zasigurno, ali da je težio k njegovim osobinama kao vlastitim – u to nema sumnje. Ono što ga je najviše fasciniralo bio je sokolov vid, toliko doveden do savršenstva da kad bi ugledao plijen u vodi, 98%-om sigurnošću mogli biste tvrditi da bi bio u kratkom roku njegova pohlepna želuca. I tako je Kanta, ne bi li dosegnuo tu njemu najdražu sokolovu osobinu, svaki dan jeo goleme količine mrkve jer, kako je čuo u narodu: od mrkve se bolje vidi. Nosio je od tada užinaru punu slasnih mrkava. Zbog tog se činio kao sam Gaster, majstor svih sladokusnih umijeća, vođa sekte gastrolata koji kušajući samo jezikom, znaju cijele istine. Jeo je tako Kanta i jeo, ali vid nikako bolji. Već je bio posustao u toj nakani, ali onda shvati u čemu je problem. Kako je on stalno gutao mrkvu, vid mu se zasigurno povećao samo za veličinu te mrkve i to samo trenutno, ali ako mu mrkva stalno bude u ustima, mislio je, njegov će se vid stalno popravljati, a što je najvažnije bit će kontinuiran i rabljiv za svašta. I od tog dana Kanta hoda svijetom s mrkvom u ustima sretan jer je još jednu stepenicu bliže svom cilju. Dojenje bez kraja i konca. Kad bi vam sad rekao da je samo ta mrkva bila neobična na njegovoj pojavi – prevario bih vas. Kanta je naime i obožavao sokolova masivna krila koja su služila kao impresivan instrument pri njegovom obrušavanju na plijen u vodi. Želio je Kanta osjetiti zapuh vjetra u lice dok se velikom brzinom obrušava nad vodu koja se presijava u tisućama svjetlosnih točkica. Želio je ta krila jednako kao i savršeni sokolov vid. No ništa ne dolazi samo, pa je Kanta nakon dugog razmišljanja uvidio da ako bude dovoljno dugo držao bočno ispružene ruke, možda će mu se s vremenom formirati kakva takva krila, a i dlake ispod pazuha bi mu tada mogle nesmetano rasti kao zamjena za perje. Ne kažu zabadava da ako nešto dovoljno snažno želiš neće biti teške nikakve žrtve. Od tada je Kanta, vođen svojim snom, u vječnoj potrazi za liticama ili uzvišenjima s kojih bi se vinuo nad vodeno prostranstvo pod istima. A kada tako predano traži vodu kao Kanta, skoro je nemoguće da ne sretne Đezlema i Oblaka. Rekao sam da ne znam točno kako su se sreli, ali očito da su s vremenom postali kao jabuka i košpa, kao nebo i oblak – nerazdvojni. Brzo su prebrodili sve svoje različitosti (ako su im uopće pridavali pažnju) i više vremena posvetili onome što ih spaja, te su od prvog dana naučili poštivati jedan drugoga. Bilo je to prijateljstvo kako se rijetko viđa. Kad bi našli neku vodu, ili bi im je pak Oblak napravio, Đezlem bi sjedio na njenoj obali pljuskajući po vodi kamenčiće, a Kanta bi mu, tik prije nego li bi se pustio vjetru da ga ponese nad vodu, mahao s litice, krošnji i sličnih uzvišenja. I da znate u vodi je bilo riba koje bi ganjao, jer opće je poznato da ribe žive u vodi. Neprestani pokušaji uvijek su završavali bezuspješno, ali Kanta nije odustajao jer je znao da će jednog dana on biti taj koji će se smijati životu u licu.
No, vratimo se na početak naše storije, vratimo se na onu prašnjavu cestu, gdje, kako već znate, susrećemo ovaj trio. Sunce je sad već bilo u zenitu i isijavalo je temperaturu koja je malo prelazilo preko 30 C. Đezlemu i Kanti to nije smetalo, jer kako kažu: ljudi se na sve naviknu, ali njih dvojica, njima je bilo svejedno – bolila ih briga. Hodali su jedan uz drugog, pomalo su vukli bose noge kroz sitan šljunak, zatvoreni u svoje misli koje bi ponekad i izrazili u vidu kratkih metafizičkih rečenica, iako su i jedan i drugi stotinu milja udaljeni od metafizike. I evo, upravo sada zatičemo Kantu kako frfljajući kroz mrkvu u ustima priopćava, ili bolje reći konstatira, nešto Đezlemu. Sjetite se, rekli smo da su prilično filozofski raspoloženi.
„Dobra je ta što si je odmučao, mladosti tvoja“, Kanta će Đezlemu.
„Tja, ja, ja… Tako ti je to, bezbeli…“, zarosi Oblak.
„I to što kažeš…“, Đezlem će.
Kanta zapita: «Hej, Đezleme! Nisu li naše različitosti ujedno i naše dobre osobine, te ih prednostima možemo zvati?»
Đezlem mu, vukući Oblaka na opuštenome lancu (više kao simbolika) koji ga uopće ne steže
(životinja poštedi!), na to odgovori: « Ha!! Da ti kažem, Kanta, da možda i jesi ti u pravu. Kad bi bilo više ovakovijeh kao što smo ti mi, koji žive s druzima kao sa samijem sobom, i kada bi svak poštovao ono čime se drugi smatraju i iskazuju, ovaj vas dunjaluk bi bio puno ono bolji.»
Na to će Kanta: » Pravo zboriš, Đezleme. Pravo.»
„Jes', jes'. Ajd, dosta je bilo…U ovom svijetu nedostaje toliko stvari da, kad bi nedostajala još jedna, ne bi bilo prostora da je primi. Hajmo nešto radit'. Dosta kontanja.“
U tom nasta tišina koju je samo prekidao zvuk Oblakova njuškanja i zvuk njihovih moćnih, bosih stopala po istom. Odlaze tako ova krasna bića u suton još jednog dana ostavljajući nam za sobom univerzalnu formulu rješenja za neke, ako ne baš sve probleme. Slijedili su predano svoj cilj međusobno poštivajući onaj drugog i nadopunjavajući se u svakom trenutku i to im nije bilo svejedno – nije ih bolila briga.
Kako primičemo kraju ovu priču, volio bi vam reći da će živjeti sretno do kraja života (ako u pričama tako nešto i postoji), ali kao njihov putopisac – mogu vam reći da je ovo tek početak njihovih iskušenja. Da su prebrodili najvažnije u to ste se, bar se nadam, i sami mogli uvjeriti.
Do sljedećeg putopisa pozdrav od Kante, Đezlema i Oblaka.
Post je objavljen 03.01.2006. u 22:39 sati.