Vizija jedinstvene i udružene Europe plemenita je. Sugerira pobjedu solidarnosti koja se temelji na prihvaćanju zajedničkih političkih, moralnih i društvenih vrijednosti. No, europski identitet još je slabašan. Pogotovo nakon posljednjih zbivanja u srcu Europe – ne na njezinom rubu, nego na Balkanu, kada je propušteno sačuvati višestoljetno ne europsko globtroterstvo, nego bosansko interkulturano iskustvo.
Ujedinjena Europa, koja apelira na transnacionalnu solidarnost, još je elitistički projekt, a ne želja širokih slojeva stanovništva. Ideja o europejstvu nastaje odozgo prema dolje i zato još nije pustila korijenje među običnim ljudima. Europska himna, zastava i novčanice eura - odveć je to malo pijeska, cementa i vode u mentalnom okviru europskoga identiteta da bi se formirala građanska svijest svih europskih stanovnika: treba narodima još ljepila i dugododirujućeg veziva, kakvo obično priskrbljuju dogovorne fikcije ili politički mitovi.
Najsnažniji kolektivni identiteti u sadašnjoj Europi još su nacionalni. Nacionalizam kao moderni proces stvaranja i uništavanja strašan je upravo zato što proizlazi iz tako snažne (lako kurljive) nacioanlne/kolektivne solidarnosti koju alternativne ideologije nisu istisnule. A, trebalo bi da jesu…
Povijesno gledano, ideje Europe ostvarivale su se nasilno. Zajednička je svim idejama bila definicija granice, koja je odvajala civilizirani svijet od barbarskoga. Svako je Udruživanje ujedno Isključivanje. Taj isključeni element, taj Drugi, ima u povijesnim projektima ujedinjene Europe nekoliko lica: od Židova do Muslimana, od vještica do kršćanskih heretika, od Roma do Slavena, a sada dobiva lice država koje nisu ušle u Europsku uniju nakon proširenja na spektakularnih dvadeset i pet članica.
Nekoć su se Slovenci u sklopu bivše države osjećali “zapadnjacima” premda su ih drugi, kad bi prešli granicu, na zapadu smatrali ljudima s “istoka”. Isti slučaj je i s drugim narodima jugoistočne Europe – i oni uporno pronalaze krvna zrnca „zapadnosti“ u svom nacionalnom biću, a drugi im ih odriču ili teško priznaju. Nije samo važno kako se mi percipiramo, nego kako nas i drugi vide. A bolje će nas vidjeti ako se ne odričemo svojih (i pridodanih) identiteta.
Posve sam uvjerena u to da razlika između “zapadnjaka” i “istočnjaka” nakon slovenskoga ulaska u EU, ili nakon otvaranja pregovaračkih procesa drugih naroda, nije jednostavno isparila nego se pounutrila. Sada je riječ o građanima prvoga i drugog reda
Značajno je da narodi na europskom rubu izražavaju narcizam malih razlika, izražavaju snažnu želju da pobjegnu od geografije kao sudbine, to jest, od istočnih susjeda prema zapadu, dok “istočnjake” očito treba držati pred vratima.
U uvriježenim stereotipima u Sloveniji, pa dobrano i u Hrvatskoj, može se vidjeti odvratna superiornost na račun naroda s istoka, koje se većinom smatra “nepopravljivim divljacima” i kao takvima nevrijednima ulaska u izgubljeni europski raj. U tom široko prihvaćenom uvjerenju od južnoslavenskih naroda jedino su navodno Slovenci “Europljani” jer nisu “Balkanci”. Sa začepljenim nosom prezirno guraju Hrvate, koji opet mogu ustrajati na svojem “europejstvu” ponajprije odričući ga Srbima, a oni pak sami sebe gledaju kao zadnji kršćanski bedem pred islamskom opasnošću...Muslimani pak to isto eurpejestvo nikako da povežu s onima s kojima su se intenzivno "loše družili" pečetkom devedesetih. Kao što reče M. Jergović u jednoj od svojih kolumna, u aerodromskim redovima za građane noneuropean countries jedni drugima nadvirujemo preko ramena i „važemo“ se po boji pasoša i po udaljenosti od - Berlina, Pariza, Strasbourga… A ta vrsta segregacije nije ništa bolja od segregacije po boji kože.
Upravo će današnja djeca biti ta koja će kad odrastu možda doista biti Europljani u punom smislu. Zasad smo još u situaciji u kojoj je europski identitet samo “dodana vrijednost” na pojedinačne identitete, umjesto da se doživljava iznutra, egzistencijalno.
Ne treba nas, niti generacije koje dolaze, zabrinjavati gubitak nacionalnih specifičnosti, baš obrnuto: trebamo više razgovarati o tome kako se može živjeti u koncentričnim krugovima identiteta, istodobno u više svjetova. U sklopu globalizacije sve više ljudi već živi tako, iako nemamo isti osjećajni odnos prema svim orbitama po kojima putuju naše ljubavi i strahovi.
Post je objavljen 19.01.2006. u 15:42 sati.