Dobrovanje
| < | veljača, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
"Ako povrijeđeni može da hoda, to još ne znači da kralježnica nije slomljena."
Nije po Bertoltu Brechtu, nego priručniku za lijekove i prvu pomoć " Vademekum", KRKA, Novo Mesto, 1991.
Linkovi
Blog.hr
Blogger.ba
Dr. Jabuka
Opaske
Lav afrički
Moodswinger
Udo čoroje
Corto
Drinski
Seamanteinz
Blog.hr
Blogger.ba
Dr. Jabuka
Opaske
Lav afrički
Moodswinger
Udo čoroje
Corto
Drinski
Seamanteinz
kumstvo@gmail.com
12.02.2006., nedjelja
Prpićevo puce
„Nisam ja ništa protiv njega, samo sam protiv hrane u menzi govorio. Siromah sam čovjek. Moja kuća je na kraju grada, tamo gdje kukuruzi počinju. Da nije bilo Tileta, ja bi' zvižduk'o po Bugojnu, a ne studir'o…“, branio se Tvrtko 70-tih, kad ga - što u šali što u zbilji - napadoše studenti da je, bacivši bljutav ručak u kantu za smeće, ustao protiv Tita.U Grka se uvriježio kodeks pederastije i vladala je tradicionalna mržnja na žene; mislili su da ne postoji većeg zla od ženskog roda. No postoji i nešto gore od žena, a to je kada ih nemaš, jer tada nemaš ni djece koja će te pripaziti u starosti (Sram vas bilo, govorila je moja baba svojim kćerima, sve ste se udale, nijedna nije ostala neudana da pazi na me), a kad umreš, baštinu ti podijele rođaci, a ne vlastita djeca. Stoga su se i Grci ženama jedva i nekako priklanjali. Pa kada je Prometej ljudima darovao vatru i na takav način postao pravi «stvoritelj čovjeka», barem u onom smislu što ga je uzdigao iz prvobitnog stanja stvorivši od njega razumno i sretno biće, Zeus ga okova – jer to više nije mogao gledati - i posla, s razlogom, Epimeteju, bratu Prometejevu, Ženu…. Odlučio je razoriti „kulu babilnosku“. Hezoid kaže da je Pandora bila i Svedajuća, to jest, bila je božica Zemlja. Nije bila zla, jer ljude je od gladi izbavljala, nego samo božje sredstvo pomoću kojeg je svakojako zlo došlo na zemlju zahvaljujući, kobajagi, njezinoj ženskoj znatiželji. U to vrijeme su svi bogovi još bili živi, sve se po njihovoj volji događalo, sve je unaprijed bilo predodređeno. Tada još ljudi nisu bili osuđeni na slobodu, pa može li onda uopće biti ljudske krivice? Priča dalje kaziva da se kod Pandore našao ćup, nalik na ćupove iz Gabele u kojima se čuvalo sjeme, a u njemu - zatvorena sva zla po čovjeka pogubna. U nj ih vrga sam Zeus u zlatno doba, dobrohotan i neuplašen ljudima. Radoznala Žena, tko će drugi, otvorila ćup, trinaesta vrata, kao što Odisejeve hababi odčepiše volujsku mješinu u kojoj su bili zatvoreni svi nepovoljni vjetrovi, zajedno sa Fenom, i sva zla su izletjela vanka med nas. *** U ovo naše vrijeme, u kuli bibilonskoj univerzalni jezici su novac i sila, a Prometej, kultura razuma, još uvijek je okovan. Vlada onaj koji čini pa razmišlja naknadno - impulzivni Epimetej, kultura predrasuda… Današnji čovjek živi i kreće se između dva pola – nacionalnog partikularizma i globalne privrede. Teško je reći tko je sebičniji. U takvom će svijetu ljudi teško naći zavičaj Izlaz iz tako prividno suprotstavljenih identiteta čovječanstva uzak je i dostupan malobrojnima. Prije svega velikom ljudima koji su toliko zadužili čovječanstvo da pri spominjanju njihova imena prvo što pada na pamet nije njihovo nacionalno podrijetlo nego njihovo djelo - upravo onako kako su to zamišljali pioniri prosvjetiteljstva. „Doista, samo mediokriteti mogu Volteira nazvati velikom Francuzom ili Einsteina velikim Židovom“, kaže jedan sociolog. S druge strane, ostale obilježavaju kolektivnom pripadnošću, jezičnom, povijesnom, odnosno nacionalnom sudbinom, dakle lokalnim referencijama. Đaba nam se koprcati! Ali Volteria i Einstaina danas je malo. Ima obrazovanih, suodređenih tekovinama prosvjetiteljstva i demokracije; samosvjesnih, neprijemčivih za diktaturu, zainteresiranih za obrazovanje i gladnih informacija. No, današnji Čovjek je egocentrik više nego osoba. Prometej je bio kažnjen jer je znanje bogova prenio ljudima, a suvremeni Znalac znanje ne daje, nego se ono nasljeđuje, monopolizira, prenosi kao i svako drugo dobro, kapital, putem obitelji, škole, korporacije. Intelektualci su dušu prodali vragu - planetarnom kapitalu. Nije im važan ni svijet ni narod. Snage nema ni u radnika; smanjili ih i uštrojili. Nema ni mudrijeh samitaša trećega svijeta pa nam ništa ne preostaje nego zviždukati... Eto, krajem prošle godine je u Banskim dvorima predstavljen pregovarački tim za pristup Europskoj uniji. Od njihova rada ovisit će konačni ishod ne samo pregovora, nego i statusa Hrvatske u nekoliko sljedećih desetljeća. "Rokovi nam nisu važni, važnija je kvalitetan i dobar ishod pregovora, ali svakako bi bilo dobro kad bi sve bilo dovršeno tako da i Hrvatska sudjeluje u izborima za Europski parlament 2009. godine", rekao je Sanader i nastavio: "Pregovaračka će ekipa voditi računa o hrvatskim interesima, ali s obzirom na to da se pregovara sa 25 zemalja članica, jasno je da će ishod biti neka vrsta kompromisa". Pade mi na pamet jedan stari, manje izoliran pregovarački tim, koji je nastupao združenije, kojeg činjaše Petar Zrinski sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom. Nastavili su borbu za prava Hrvatske koju je započeo Petrov brat Nikola. Ovaj tim je bio nezadovoljan jačanjem centralističkih i germanizatorskih težnja Habsburgovaca na štetu staleškog položaja hrvatskog i mađarskog plemstva te Varšavskim mirom, što ga je potpisao s Turcima car Leopold. Povezali su se s mađarskim vođama. Tražili pomoć u Francuskoj, Poljskoj i Turskoj, dakle i među onima s kojima ratovaše. Katarina odlazila u Veneciju na dogovore s francuskim poslanikom. No unatoč obećanjima, tradicionalni austrijski protivnici nisu pomogli. Ubrzo umire Lippay, pa ugarski palatin Ferenc Vesseley. Bečki je dvor saznao iz urotničkih redova o nevješto pripremanoj zavjeri koja se predugo i na mahove pripremala, te zbog uvrede kralja i izdaje zemlje osudio Petra i F. K. Frankopana na smrt u Bečkom Novom Mjestu. Veliko znanje i velika jajca išće pregovaranje. *** Zanimljivo, na predstavljanje članova hrvatskog pregovaračkoga tima pozvan je dimnjačar Zoran Prpić, koji se slikao s hrvatskim pregovaračima i premijerom kako bi Hrvatskoj donio sreću... *** Zboravila sam reći da je ljuti Zeus oduzeo bolestima i nevoljama dar glasanja kojeg su u početku imale i čujno su najavljivale svoj dolazak kako bi ih ljudi mogli izbjeći. Sada bez upozorenje napadaju ljude i danju i noću jer mučni igrokaz ispisuje, po Zeusovoj odluci, nepromišljeni Epimetej. *** Grci nisu baš voljeli nadu jer, za razliku od želje koja ih gura odostraga, ona ih namamljuje sprijeda na kojekakve ludosti. No što je tu je, Nada je ostala uz ljude i jedina ih pomiruje s njihovom zlom sudbinom. Ovaj puta s nadom uzdat ćemo se u Prpićevo dimnjačarsko puce… |
09.02.2006., četvrtak
Bitola - tonući grad
Vremeplovno putovanje u oneraćeni former part of zajednička domovina započelo je u ranim jutarnjim satima na Autoputu Bratstvo-jedinstvo, pa se od latiničnog Beograda (latiničnom je ekavicom bila ispisana većina natpisa koju vidjesmo na proputovanju), preko Niša, Aleksinca, Leskovca, Soko Banje, Paračina (samo su hrpe stucanog stakla svjedočile da omrtvljena tvornica stakla radi), Vranja, neobično uredno i svrsishodno uređenog okoliša oko Vladičina Hana, nastavilo preko Prilepa – prođosmo ga sat prije nego što su prilipski tutunoberačite zatvorili cestu protestirajući tako zbog neisplaćenog novca za otkupljeni duhan - sve do Bitole.Bitola je klimatska oaza; specifikum – dok je u Ohridu, Strugi i Demir Kapiji bilo +15, mi smo, unatoč blizini Baba planine, bili iznenađeni s - 25 u centru grada. Još je po nečem specifična – sva je naročito makedonska. Naši prijatelji tvrde da se većina makedonskih gradova više ne može pohvaliti tvrdom makedonštinom – Ohrid je bugarski, Gevgelija grčka, Tetovo albansko, Skopje srpsko, i ukoliko netko poželi da se naužije tradicionalnog makedonskog duha – hora mu je krenuti u grad koji je osnovao, stvarno, Filip II. Makedonski. Mozaici koji se mogu pronaći u bazilici i u episkopskoj rezidenciji svjedoče dodir s blagom Herakleae. Kako je tko dolazio, tako je gradu svoj pečat davao: Mustafa je Kemal Ataturk izgradio Tursku vojnu školu; sada je muzejom u kojem se čuva memorijalna soba oca moderne europske Turske. Bitolska Crkva sv. Dimitrije je jedna od većih pravoslavnih crkava u Makedoniji. Bezistan je nastao u 1.stoljeću kada i džamija Avdara Kadija, a p/bazar potječe iz 19 st. Iz grada je, za onoga rata, deportirano 3000 Židova u Treblinku, o čemu svjedoči Jewish Gate. Zanimljivo i indikativno je da u gradu čak devetnaest zemalja ima svoje konzulate. Bitola se strancu nudi kao grad u kojem se održava Međunarodni festival filmski kamera „Manakai Brothers“, Interfest – festival klasične glazbe; Heraklea Evenings - ljetni festival drame i glazbe; Mali Montmarte u Bitoli, Ilindenski dani – smotra narodne glazbe i plesova, Međunarodni trienale grafičke umjetnosti, Otvoreni dani Bitole – slikarska dječja kolonija. Ako se hoće doživjeti pravu Bitolu, njezina se povijesna potka treba za trenutak ostaviti malo postrani; bit će dovoljno prošetati ulicama grada (nijedna ulica, nijedan ulaz nije očišćen od snijega) i središnjim Širokim sokakom (nijedna cura nema čizme bez visokih potpetica), obići groblje (da bi se vidjelo tko je u gradu živio), pazar (da bi se spoznalo s čim se i kako se trguje), bogomolje (da bi se znalo kojim svecima se mole). To je najbrži način za spoznaju životnog ritma jednog grada, razine higijenskih i komunalnih uvjeta, standarda građana - što to jedu, piju, oblače, ljube, koliko i gdje troše, kakve su im (ne)radne navike i na koji način prikrivaju (ne)imanje.. U hotelu Epinal, nazvanom po glavnom gradu francuskog departmana Vosges, poznatom po reprodukciji svetih slika i proizvodnji dječjih slikovnica (a slično se zove i jedno platno finoga tkanja), u kojem smo bili smješteni, s holnog zida obnovljenog parama novog grčkog vlasnika, glede, dok mi u njih blejimo, uvećani ufresčani Kiro Gligorov i onaj Trajčevski. Hotel je jedan od rijetkih poslovnih, radnih gradskih prostora koji se normalno grije tijekom zimskih mjeseci, pa i više do toga: domaćinsku atmosferu podgrijavaju dva ogromna kamina koje višenamjenski konobari svako malo hrane ogromnim cjepanicama. Nema veze što se cijeli hotel, bazen i sauna, blagovaonica čuju po dimu, što dim granično grize za oči; važno je da se uporno imitira atmosfera gravčeta na tavčetu, lebčeka, ajvara i pindžura, papričica, uzua, tgata na jug, imanja sega dovolno i prekoviše... Makedonci su uljudni, blagi, pristojni, pristupačni ali i kabadahijski uspravni; svaki Makedonac je jako ispravljen, značajno zabačene glave. (Makedonski)Albanci izjavljuju da je najvažnija čovjekova osobina patriotizam. Jedni druge podupiru. Pedeset posto stanovnika Bitole ne radi, a oni koji rade primaju plaću vrlo malu i neprimjernu cijenama. No, u hotelu svako večer svira živa glazba. Na repertoaru su stare makedonske starogradske pjesme i poneka bosanska sevdalinka. Glazba svira čak u dva hotelska prostora - u holu i restoranu, a svirka vikendom počinje u 10 sati zjutrom. I u drugim restoranima je isti slučaj. Bitolom mirišu s(u)kobljeni razlozi – kolebljivi jezičak na vagi - koji bi mogli biti uništavalački. Grad je to koji polako tone u vrijeme. Život njezin i naše uvjerenje da je tako seki dan čuvaju samo bogati Grci iz komercijalnih razloga. Jesu li oni dovolni za ubavo živlenije? Rajski epinalski dim bi mogao biti svaki čas otpuhan i raznesen slijepim globalizacijskim vjetrom, usmjerenim (samo trenutno) višim razlozima. Sutra će biti novi dan i sve će biti drukčije glede prioriteta u razlozima, ali bit će kasno za redefiniranje odluke i smjera. Teške magle zbunjuju makedonski Titanik, u kojem je bučno samodopodno komešnje (na slogan zajedno smo posilni* reagiraše podsmješljivo i suzdržano) nesvjesno da se svaki čas može urušiti u mračno vremensko potonuće. *** Kažu da ovdje ljeti još uvijek za vrijeme svadba, proševina i drugih slavlja po kućama i kavanama sviraju čalgije, instrumentalni muzički sastavi od najmanje tri svirača. Proste čalgije mogu biti obrazovane od dvije zurle i s jednim tupanom, ali prodoran zvuk tog ansambla nema diskretan tembr i ne odgovara zatvorenom prostoru. Bolje čalgije uvrštavaju cimbal, harmoniku, a neki i tapan ili tarabuku. Tapan je folklorna udaraljka; gornji dio je od orahova drveta, a koža je zategnuta s obje strane. Jedna je teleća, ili od starog ovan, katkad magareća, a ona druga je tanja, kozja - objasniše nam čalgijari. Navlažena koža se uvija oko drvenog obruča, a zatim se zateže konopcem. Zvuk se proizvodi drvenom maljicom, malo povijenom prema vrhu, i to po debljoj koži, a lijevom rukom se tremolira tankim prutićem. Nama svirili na tapanče, so manji tapan s prodornijim glasom. Jedan je udarao na tarabuku. Arapi je zovu darabuke. Izgleda kao grčki sud za vino, sa širokom dnom i uskim duguljastim vratom. Na široj strani, reče čalgijar, da je zategnuo mačju kožu. Tip ju je zakačio uzicom za lijevo rame, a kasnije ju je držao među nogama. Ton je dobivao udarcima zbijenih prstiju obiju ruku o membranu. A ja sam od čalgijara kupila al-lud iliti lautu, iliti lutnju, instrument sa žicama perzijsko-arapskog podrijetala, obično izgrađen od palisandra, mahagonija i bosanske smreke (?!). Arabljani su donijeli u Španjolsku i Siciliju u 14. st., a poslije se proširio po čitavoj renesansnoj Europi. Ima trbušasti, kruškoliki oblik rezonirajućeg korpusa, te relativno dug vrat, koji je na vrhu, gdje su zategnute žice, savijen - kao da je prelomljen pod pravim kutom. Ima 11 žica posebne udezbe. Zvuk se proizvodi trzanjem žica prstima desne ruke, a prstima lijeve skraćuju se žice pritiskom da bi se dobio zvuk različite visine. Sličan zvuk proizvodi saz ili sitar, ako sviriš po istočnjački. Nalik lauti vidjela sam instrument u talijanskom Bariju; uz pratnju arciliuta kostimirani plesači izvodili su baroknu svitu. Dubrovački su trubaduri također svirali na modificiranim leutima – mandolinama i chitarronima. Postoji Društvo prijatelja laute; i dandans stvaraju i obnavljaju kompozicije, pa ih izvode i na gitari i na lauti. Član tog društva nisam, vengo just prijatelj nečistih mirisa. Zato sam i ponijela lautu. Netko će već prebiranjem po njezinim žicama, a i da ne gleda u tabulator – na jednom listu napisanu glazbenu stenografiju (ispisani brojevi bez linija), iščeprkati tonuće istočnozapadne al-udom sljubljene mirise. * posilni = na makednoskom znači jači, a na hrvatskom - sluge |
06.02.2006., ponedjeljak
DO IBRE...
U posljednjih nekoliko godina triput sam prošla pored Brčkog i nikada nisam svratila u nj da potražim naselje uz željezničku stanicu i uvjerim se je li se nakon mog zadnjeg posjeta gradu štogod promijenilo.Zadnji put sam bila davno. Dovezao nas je, Ive, tvoj did Ivan na ogromnoj Panoniji. Mislila sam da je u to vrijeme imao i prikolicu, ali tvrdi da nas je sve petero uspio potrpati na motor i odvesti u Brčko; ispred njega sam, prema guvernalu, sjedila ja, baka je bila zadnja, a između nje i njega prešali su se brat i sestra. Stričeve smo posjećivali za vašar koji se u Brčkom održavao u, ne znam više ranu ili kasnu, ali lijepu jesen. Stanovali su u željezničarskom naselju, izoliranom od grada, gotovo getoiziranom. Naselje se pružalo od željezničke stanice, uz splet uskotračnih kolosijeka, pa sve do ložionice u kojoj se vršio remont parnih lokomotiva i koja je bila svojevrsna garaža za parnjače između dva putovanja. Gotovo istovjetna ložionica postojala je i u B.; strojovođe i ložači su za vrijeme remonta lokomotive ili, pak, dok bi čekali novi vozni raspored i opravljenu parnjaču, noćili u konačištu smještenom u Koreji , siromaškom naselju smještenom na rubu Malog Pariza. Zvučnih li imena?! Moralo se preko mora ukrštenih tračnica, učvršćenih tucanikom i šljakom, ako ćeš prema centru grada ili do kupališta na Savi – gdje je najmlađi stric hipnotizirao cure pred ogledalima vojničkog, malog formata, a da bi se približilo vašaru, također se moralo prvo preko kolosijeka pa preko njiva, pa tek potom u vašarsku vrevu i čaroliju. Gotovo još jedan cijeli dan u peći parnjača, po završetku puta, mogli se su se peći kukuruzi i krumpiri koje smo krali s obližnjih njiva. Naselje su činile jednokatna zdanja napravljena za dvije obitelji na tresetu i crnoj druzgi, izbacivanoj godinama iz parnih lokomotiva. Kuće su bile sive, a zemlja oko njih crna, topla i podatna bosim tabanima. Svejedno cvjetao jorgovan. Jednom su braća slavila zajedno Novu godinu. Mlađi rođaci i rodice otišli su po našem nagovoru u kino, a mi – nešto stariji - četrnaest, petnaest godina smo imali - do završetaka kino predstave, pođosmo na ples u Dom kulture. Svirali su Judexi, ako dobro pamtim. Branetu, mom bratiću, brzo dojadilo anonimno plesanje pa dogovorio nastup: odglumio je, klečeći uglavnom na bini, monolog iz Djece mraka, predstave koja se u to vrijeme prikazivala u zagrebačkom Dječjem kazalištu. No to mu ne bi dosta: kao iznenađenje večeri pozvao na pozornicu kćerku japanskog ambasadora iz Beograda, kratko porazgovarao s njom, predstavio je okupljenim Brčacima i zamolio je da odrecitira jednu svoju pjesmu, naravno na japanskom, a on ju je, kao mladi poliglot, proveo, opet klečeći. Japanka sam bila ja. Lako je u to bilo povjerovati jer sam bila izraženo kosoka, zahvaljujući davnašnjem višemjesečnom borovku Božjeg Biča – Atile na prostoru od Vrgorca do Makarske, u vrijeme kada je prognao vojsku Bele IV. na obližnje otoke i kada je čekao s utaborenim Azijatima neće li se kraljić vratiti. Bili smo u središtu pažnje i sveopćeg zanimanja kada se odjednom pojavila kolona mlađih rodijaka i rodica, kojima je dojadilo čekati nas ispred kino dvorane koju su već odavno napustili zadnji posjetitelji. Brzo smo s njima izjurili van i lomeći noge preko tračnica, skrivajući se od radoznalih plesača iza vagona i lokomotiva, poletjeli stricu, uvjereni kako smo dobro skrili tragove. Sutradan smo sa svojima otputovali našim kućama, a ubrzo po našem odlasku strica su vizatili i raspitivali se što su kod njega radili Japanaka i mladi glumac iz Zagreba, u kakvoj su to japansko-željezničarskoj misiji bili. „Kakvi Japanci, kakvi glumci, pas vam ...“ , ljutio se stric, ne vjerujući da smo za svega dva-tri sata mogli napraviti kakvu psinu. *** Zadnji put sam prošla pored Brčkog prije desetak dana kada sam putovala Ibri u Tuzlu. Nešto prije nego što je mrak pao, zaronile smo S. i ja u tuzlanske kemijske miomirise i slane magle. Dom umirovljenika je velika, visoka zgrada, koja podsjeća na bivši hotel ili bivše blagostanje. Nekada je industrijskom gradu sigurno bio potreban ovako veliki dom umirovljenika. I sada je potreban, ali zbog mirne savjesti i velikog broja izbjegalica od Srebrenice, dida i nena kojima djeca plaćaju šestotinjak maraka za boravak u domu. Ibro je sam u sobi. Pokretna stolica ga povezuje s krevetom, stolom, pisaćim strojem. Na dohvat ruke su mu fotografije bratove djece i ono nešto potrepština svakočasno potrebnih. Dočekao nas je smiren i nasmijan. Kao i u svojim kroničarskim zapisima, i u razgovoru je blag i sjetan; o iskustvu rata i poraća govori tek podsjećajno, upozoravajući i pozivajući na istinu, oprost i prije svega na ljudskost. Ibro je vrijedan i potrebit. Piše, bez gnjeva i tvrde osude, na poleđini ispisanih papira, od ruba do ruba, od vrha do vrha, priče sa stajalištem i zbog stajališta. Kada se treba dotaknuti Potočana, pokolja, oskvrnuća i smrti, pribjegne eufemizmima, ne naučeno nego spontano zbog u njemu duboko usađenog poštovanja prema žrtvi, čovjeku. Ponešto je natuknuo da ljudima ne treba knjiga, da nikog ne interesira nešto što nije novac, kako je teško do gradonačelnika, da nema pristupnih rampi, da se sastanci ugovaraju za bogtepitaj koje vrijeme, pa se potom mijenjaju davno urečni datumi i sati itd. Kako je to moguće u gradu u kojem u Turalibegovoj ulici šetaju i Selimović i Mujezinović? U gradu u kojem je Selim Bešlagić, (bivši) gradonačelnik nominiran za alternativnu Nobelovu nagradu za mir? Zadovoljan je svojom radinošću i zdravljem. Zahvalan što mu je darovano. Ozaren je vjerom u smislenost i uspjeh svoga rada. Mojoj drugi S., osobi s drugog planeta, bilo je drago što sam je povela Ibri u posjetu. Obećale smo skori susret. |