U posljednjih nekoliko godina triput sam prošla pored Brčkog i nikada nisam svratila u nj da potražim naselje uz željezničku stanicu i uvjerim se je li se nakon mog zadnjeg posjeta gradu štogod promijenilo.
Zadnji put sam bila davno. Dovezao nas je, Ive, tvoj did Ivan na ogromnoj Panoniji. Mislila sam da je u to vrijeme imao i prikolicu, ali tvrdi da nas je sve petero uspio potrpati na motor i odvesti u Brčko; ispred njega sam, prema guvernalu, sjedila ja, baka je bila zadnja, a između nje i njega prešali su se brat i sestra. Stričeve smo posjećivali za vašar koji se u Brčkom održavao u, ne znam više ranu ili kasnu, ali lijepu jesen. Stanovali su u željezničarskom naselju, izoliranom od grada, gotovo getoiziranom. Naselje se pružalo od željezničke stanice, uz splet uskotračnih kolosijeka, pa sve do ložionice u kojoj se vršio remont parnih lokomotiva i koja je bila svojevrsna garaža za parnjače između dva putovanja. Gotovo istovjetna ložionica postojala je i u B.; strojovođe i ložači su za vrijeme remonta lokomotive ili, pak, dok bi čekali novi vozni raspored i opravljenu parnjaču, noćili u konačištu smještenom u Koreji , siromaškom naselju smještenom na rubu Malog Pariza. Zvučnih li imena?!
Moralo se preko mora ukrštenih tračnica, učvršćenih tucanikom i šljakom, ako ćeš prema centru grada ili do kupališta na Savi – gdje je najmlađi stric hipnotizirao cure pred ogledalima vojničkog, malog formata, a da bi se približilo vašaru, također se moralo prvo preko kolosijeka pa preko njiva, pa tek potom u vašarsku vrevu i čaroliju. Gotovo još jedan cijeli dan u peći parnjača, po završetku puta, mogli se su se peći kukuruzi i krumpiri koje smo krali s obližnjih njiva. Naselje su činile jednokatna zdanja napravljena za dvije obitelji na tresetu i crnoj druzgi, izbacivanoj godinama iz parnih lokomotiva. Kuće su bile sive, a zemlja oko njih crna, topla i podatna bosim tabanima. Svejedno cvjetao jorgovan.
Jednom su braća slavila zajedno Novu godinu. Mlađi rođaci i rodice otišli su po našem nagovoru u kino, a mi – nešto stariji - četrnaest, petnaest godina smo imali - do završetaka kino predstave, pođosmo na ples u Dom kulture. Svirali su Judexi, ako dobro pamtim. Branetu, mom bratiću, brzo dojadilo anonimno plesanje pa dogovorio nastup: odglumio je, klečeći uglavnom na bini, monolog iz Djece mraka, predstave koja se u to vrijeme prikazivala u zagrebačkom Dječjem kazalištu. No to mu ne bi dosta: kao iznenađenje večeri pozvao na pozornicu kćerku japanskog ambasadora iz Beograda, kratko porazgovarao s njom, predstavio je okupljenim Brčacima i zamolio je da odrecitira jednu svoju pjesmu, naravno na japanskom, a on ju je, kao mladi poliglot, proveo, opet klečeći. Japanka sam bila ja. Lako je u to bilo povjerovati jer sam bila izraženo kosoka, zahvaljujući davnašnjem višemjesečnom borovku Božjeg Biča – Atile na prostoru od Vrgorca do Makarske, u vrijeme kada je prognao vojsku Bele IV. na obližnje otoke i kada je čekao s utaborenim Azijatima neće li se kraljić vratiti. Bili smo u središtu pažnje i sveopćeg zanimanja kada se odjednom pojavila kolona mlađih rodijaka i rodica, kojima je dojadilo čekati nas ispred kino dvorane koju su već odavno napustili zadnji posjetitelji. Brzo smo s njima izjurili van i lomeći noge preko tračnica, skrivajući se od radoznalih plesača iza vagona i lokomotiva, poletjeli stricu, uvjereni kako smo dobro skrili tragove.
Sutradan smo sa svojima otputovali našim kućama, a ubrzo po našem odlasku strica su vizatili i raspitivali se što su kod njega radili Japanaka i mladi glumac iz Zagreba, u kakvoj su to japansko-željezničarskoj misiji bili. „Kakvi Japanci, kakvi glumci, pas vam ...“ , ljutio se stric, ne vjerujući da smo za svega dva-tri sata mogli napraviti kakvu psinu.
***
Zadnji put sam prošla pored Brčkog prije desetak dana kada sam putovala Ibri u Tuzlu.
Nešto prije nego što je mrak pao, zaronile smo S. i ja u tuzlanske kemijske miomirise i slane magle. Dom umirovljenika je velika, visoka zgrada, koja podsjeća na bivši hotel ili bivše blagostanje. Nekada je industrijskom gradu sigurno bio potreban ovako veliki dom umirovljenika. I sada je potreban, ali zbog mirne savjesti i velikog broja izbjegalica od Srebrenice, dida i nena kojima djeca plaćaju šestotinjak maraka za boravak u domu.
Ibro je sam u sobi. Pokretna stolica ga povezuje s krevetom, stolom, pisaćim strojem. Na dohvat ruke su mu fotografije bratove djece i ono nešto potrepština svakočasno potrebnih.
Dočekao nas je smiren i nasmijan. Kao i u svojim kroničarskim zapisima, i u razgovoru je blag i sjetan; o iskustvu rata i poraća govori tek podsjećajno, upozoravajući i pozivajući na istinu, oprost i prije svega na ljudskost. Ibro je vrijedan i potrebit. Piše, bez gnjeva i tvrde osude, na poleđini ispisanih papira, od ruba do ruba, od vrha do vrha, priče sa stajalištem i zbog stajališta. Kada se treba dotaknuti Potočana, pokolja, oskvrnuća i smrti, pribjegne eufemizmima, ne naučeno nego spontano zbog u njemu duboko usađenog poštovanja prema žrtvi, čovjeku.
Ponešto je natuknuo da ljudima ne treba knjiga, da nikog ne interesira nešto što nije novac, kako je teško do gradonačelnika, da nema pristupnih rampi, da se sastanci ugovaraju za bogtepitaj koje vrijeme, pa se potom mijenjaju davno urečni datumi i sati itd.
Kako je to moguće u gradu u kojem u Turalibegovoj ulici šetaju i Selimović i Mujezinović? U gradu u kojem je Selim Bešlagić, (bivši) gradonačelnik nominiran za alternativnu Nobelovu nagradu za mir?
Zadovoljan je svojom radinošću i zdravljem. Zahvalan što mu je darovano. Ozaren je vjerom u smislenost i uspjeh svoga rada.
Mojoj drugi S., osobi s drugog planeta, bilo je drago što sam je povela Ibri u posjetu.
Obećale smo skori susret.
Post je objavljen 06.02.2006. u 21:55 sati.