Dobrovanje
| prosinac, 2005 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
"Ako povrijeđeni može da hoda, to još ne znači da kralježnica nije slomljena."
Nije po Bertoltu Brechtu, nego priručniku za lijekove i prvu pomoć " Vademekum", KRKA, Novo Mesto, 1991.
Linkovi
Blog.hr
Blogger.ba
Dr. Jabuka
Opaske
Lav afrički
Moodswinger
Udo čoroje
Corto
Drinski
Seamanteinz
Blog.hr
Blogger.ba
Dr. Jabuka
Opaske
Lav afrički
Moodswinger
Udo čoroje
Corto
Drinski
Seamanteinz
kumstvo@gmail.com
31.12.2005., subota
Notturno
I svak žudi svetkovineDjetinjastih blagostanja, Sretne mrene i dubine Nevinosti i neznanja. I na oblak koji tišti, I na munju koja prijeti, Naša blaga Nada vrišti; Biti čisti, Biti sveti. I da nema Našeg Duha Među nama jednog sveca, Treba i bez bijela ruha Biti djeca, biti djeca. T. Ujević |
30.12.2005., petak
ZAHVALA
Mnogo zahvaljujem Onima koje ne volim. Olaksanje, na koje pristajem Da su blizi nekome drugom. Radost sto nisam Vuk njihovih ovcica. Mir mi je s njima I sloboda mi je s njima, A to ljubav ne moze mi dati, Ni uzeti ne uspijeva. Ne cekam na njih Od prozora d vrata. Strpljiva Gotovo kao sunacan sat, Shvacam Sto ljubava ne shvaca, Oprastam Sto ljubav nikad oprostila ne bi. Od pisma do pisma Ne prolazi vjecnost, Nego naprosto nekoliko sati ili dana. Putovanja su s njima uvijek uspjela, Koncert odslusani, Katedrale posjecene, Krajobrazi izraziti. A kada nas dijeli Sedam gora i rijeka, To su gore i rijeke Dobro znane iz atalsa. Njihova je zasluga, Ako zivim u tri dimenzije, U prostoru neliricnom i neretoricnom, S istinskim, jer pokretnim obzorom. Sami ne znaju Koliko nose u praznim rukama. „Ništa mi ne duguju“ – rekla bi ljubav Na tu otvorenu temu. |
29.12.2005., četvrtak
NIJET
Moj dolazak u grad N. dogodio se bez zakasnjenja. Bio si unaprijed obavijesten neposlanim pismom. Stigao si ne doci u predvidjeno vrijeme. Vlak je dosao na treci peron. Izaslo je mnogo ljudi. Uputio se u gomili prema izlazu izostanak moje osobe. Nekoliko me zena zamijenilo zurno u toj zurbi. Jednoj je pritrcao netko meni neznan, ali ona ga je prepoznala smjesta. Oboje su izmijenili ne nas poljubac u oci, a za to je vrijeme nestao ne moj kovceg. Kolodvor u gradu N. dobro je polozio ispit iz objektivnog postojanja. Cjelina je stajala na svome mjestu. Pojedinosti su se kretale po naznacenim tracnicama. Cak je doslo do ugovorenog susreta. Izvan dosega nase prisutnosti. U izgubljenom raju vjerodostojnosti. Negdje daleko. Negdje daleko. Ovako te(be) rijeci odjekuju. *zanijeti moraš srcem, a ne jezikom da bi nijet važio. |
28.12.2005., srijeda
ROB
Jedan je Indijanac Rob bio poslan od svoga gospodara s Košarom Smokava i Pismom. Pojeo je na svome putu velik Dio svoga Tereta, predajući Ostatak Osobi kojoj je bio namijenjen; koja je, kada je pročitala Pismo i vidjela da Količinu Smokava ne odgovara onome što je bilo napisano, optužila Roba da ih je pojeo, izvješćujući ga o onome što je Pismo reklo protiv njega. A Indijanac je (usprkos ovome dokazu) prostodušno nijekao Činjenicu, proklinjući papir kao lažnog i izmišljenog Svjedoka.Kasnije, ponovno poslan s jednakim Teretom i Pismom u kojem je bio naveden točan Broj Smokava koje su trebale biti dostavljene, On je, ponovno, ponašajući se kao i prošli put, pohlepno pojeo velik dio Smokava na svome Putu. Ali, prije nego što ih je počeo jesti (da bi otklonio svaku moguću Optužbu), On je uzeo Pismo i sakrio ga ispod jednog velikog Kamena, umirujući se mišlju kako ga ne bi nikad moglo potkazati da ga nije vidjelo kako jede Smokve, ali budući da je i ovaj put bio još teže optužen, priznao je Krivnju, diveći se Božanstvu Papira, te je za ubuduće obećao najveću Vjernost pri svakom Zadatku. Ako tekst oslobodimo namjere pošiljatelja i od vanjskih okolnosti njegove poruke, on bi mogao plutati u praznini polja bezbrojnih interpretacija. Možemo misliti da je košara spomenuta u pismu bila ista ona koju je nosio rob, da je rob koji je nosio košaru bio isti onaj kome je njegov prijatelj predao košaru, te da je postojala veza između riječi „trideset“ napisane u pismu i broja smokava u košari. No, moguće je i zamisliti da je na cesti taj isti rob ubije i zamijenjen nekim drugim čovjekom, da je trideset prvotnih smokava bilo zamijenjeno drugim smokvama, da je košara bila odnesena na neku drugu adresu, te da novi primatelj nije poznavao nikakvog prijatelja koji bi mu želio poslati smokve. Bi li tada moguće bilo ustanoviti o čemu govori pismo? Možemo pretpostaviti da bi reakcija novoga primatelja bila otprilike ovakva: „netko mi je, a Bog zna tko, poslao količinu smokava koja je manja od količine spomenute u popratnom pismu.“ Ali. Pretpostavimo sada da nije samo glasnik bio ubijen, nego i da su ubojice pojele smokve, uništile košaru, stavile pismo u bocu i bacile je, na kraju, u more, te da bocu sedamdeset godina kasnije pronalazi Robinson Crusoe. Nikakve košare, nikakvog roba, nikakvih smokava, samo pismo. Uz sve to, spremna sam se kladiti da bi prva Robinsonova reakcija bila „Gdje su smokve?“ Pretpostavimo da poruku u boci pronađe profinjenija osoba - studentica lingvistike. Budući da je inteligentna primateljica, mogla bi stvoriti različite pretpostavke: 1. Možda se govori o smokvama u retoričkom smislu (na primjer, u izrazu – suha smokva /ekvivalent je pišljivi bob, fućka mi se za to, figa) i poruka bi mogla imati drukčiju interpretaciju. 2. Poruka u boci je alegorija koju je zapisao pjesnik: primateljica opaža u toj poruci drugi skriveni smisao. Vjerojatno bi naša profinjena čitateljica zaključila da se tekst iz boce odnosi na neke postojeće smokve i da se isto vrijeme odnosio na određenog pošiljatelja kao na određenog primatelja i određenog roba, ali da je u sadašnjem trenutku izgubio svoju odnosnu moć. Uza sve to, poruka će ipak ostati samo tekst koji će se koristiti za druge bezbrojne košare i druge bezbrojne smokve, ali ne za jabuke i jednoroge. Primateljica može sanjati o tim mrtvim protagonistima koji su tako dvoznačno upleten u razmjenu stvari ili simbola (možda je „poslati smokve“ moglo značiti, u određenom povijesnom trenutku, „tajno aludirati na nešto“ i primatelj bi mogao krenuti od te anonimne poruke s namjerom da utvrdi različitost značenja i konteksta. Ali ne bi se mogao, u svakom slučaju, smatrati kompetentnim da tvrdi kako ta poruka može značiti bilo što. Može značiti mnoge stvari, ali postoje u svakom slučaju i druga značenja koja bi bilo nerazumno sugerirati. Bez svake sumnje postoje razlike u pristupima. Možemo posumnjati i u zdrav razum ovog primjera. Ali, ne možemo zanemariti motrište onog roba koji je privi put bio svjedokom čuda teksta i njegove interpretacije. Moj prijedlog je: stavimo na stranu roba iz priče. To je jedini način da postanemo Apslutni Čitači Autora na Pragu ili barem neki sasvim novi robovi puni poštovanja prema Znaku. |
27.12.2005., utorak
PRSTEN
Oboje su uvjereniDa ih je povezao iznenadan osjećaj. Lijepa je takva sigurnost, Ali nesigurnost je ljepša. Drže, budući da se prije nisu poznavali, Da među njima nikad ništa nije bilo. A što bi na to ulice, stube, hodnici Na kojima su se mogli odavno mimoilaziti? Htjela bih ih zapitati Ne sjećaju li se – Možda u kružnim vratima Nekoć licem u lice? Neko „oprostite“ u gužvi? Glas „pogrešno“ u slušalici? - ali znam njihov odgovor. Ne, ne sjećaju se. Jako bi ih začudilo Da se već dulje vrijeme Poigrava s njima slučaj. Još ne posve spreman Da se za njih prometne u sudbu, Približavao ih je i udaljavao. Presretao ih je na putu I prigušujući hihot Odskakivao u stranu. Bilo je znakova, signala, Pa što ako nečitkih. Možda prije tri godine Ili u prošli utorak Neki je listić prelepršao S ramena na rame? Nešto se izgubilo i podiglo. Tko zna, možda već lopta U zelenilu djetinjstva? Bile su to kvake i zvekiri Na kojima se preuranjeno Dodir stavljao na dodir. Kovčezi jedan uz drugi u garderobi. Možda je neke noći bio isti san, Odmah poslije buđenja izbrisan. Ta svaki je početak Samo neki nastavak, A knjiga je događaja Uvijek otvorena po sredini. |
25.12.2005., nedjelja
Di su moje druge, di su moji kolačari - čestitari
Vidi kakav sunčan dan, a nigdje čestitatara. Nedostaju mi moje druge*, upućene u prostranstvo od zemlje do zvijezda, a izgubljene u prostoru od zemlje do glave. maida je prvi put viđen cijeli dan kuhan preko cigle na šporhetu šiš-ćevap, žal na stara vremena, moj drug u prah pretvoreni, moj zemlja: korača kroz tamu odnikada ugaslu, kroz praznine otvorene naspram sebe zauvijek, kroz sedam puta sedam puta sedam tišina. Rugali smo joj se što ne može jesti isto što i mi. Jednom smo je poslije studentskoga ručka ostavili samu u Savskoj da koluta očima i povraća, misleći da blefira. Da je slučajni prolaznici ne odvezoše na hitnu, ugušila bi se od alergije. Kasnije smo razumijevali način na koji je jela kolače koje je spravljala moja mama, kušajući samo filove za koje je pretpostavljala da u njima neima svinjske masti. Prijo moja, kako ćemo? Prijatelju, lako ćemo. Inače vam je ta moja transnacionalna baraba kušala sve na isti način – prvo stavi komadić pod jezik i onda čeka da vidi što će se dogoditi. Tako je i gatala iz šolje. Kaže - pa ti na licu traži je li zamirisalo. vesni kao da do ničeg nije bilo stalo. Njezin otac je po onom starom ratu ujahao u svoje rodno selo na bijelu konju sa sunčanim metaliziranim naočalama i upitao prvog namjernika: „Je li, koje je ovo selo, pobratime? Reci, gdje sam? Da nisam zaluto?“ Odbijala je pisati strana imena drukčije doli fonetski, i, naravno, ćirilicom. Odmah se udala na prvoj godini za prvo hrvatsko razumijevanje. Unaprijedtrčeća ljubav odvela je u Indiju. Čega li ima u njezinu nejavljanju? Prijetelj iz tuzle, vrlo dobro upućen u to kako stvari Stoje u sarajevu, reče mi za šeherzadu da je žena nekog grbe, grebe i da nešto nije u redu ni s njim, ni s njom. Za njega me baš briga – on mi nije nitko i ništa, ali za nju… A kakva je to druga bila! Kako je to prijateljstvo bilo! Rukama, dlanovima, tabanima bih da joj pričam o međuplanetarnom nedostajanju od sjete od suze. Ljuta moja, neutažena druga. Od onakog gasitog babe, sviknutog poštijera da iz svake kuće u koju zađe ponese zeru razumljiva narazumijevanja. Lipa moja isključiva, pogrešno najprevednija, druga. Djeca misle da lijepo ne mora jesti, da sveto nije podložno promjeni i bolesti, ni plemenito prljavštini. Nedovršene stvari djeca zovu – nesavršenstvo. Sve što smo stvorili – svi oblici postojanja, što smo stvarali sa mnogo truda od svoje bijele, dječje radoznalosti, bez nas su strašno siromašni: idoli, kolači, zdjele, krpane lopte i bebe, vezeni stolnjaci, sfinge i žrtvenici, kuće, trpeze, sveci - ništa od toga bez nas nije dovoljno živo. Postoje svari za sebe, ali one su isitnite samo u odnosu. Čim ispustimo iz ruke igračku, ona prestane da se igra. Isprazno je tražiti duboke životne temelje. Isprazno zato jer kad ih nađemo, ostajmo sami, nesigurni. Spoznaja je još uvijek udaljenost od spoznate isitne. S istinom treba stajati, da bi stvarno bila moja, da bi postala moja – ona mora postati osoba. Svaki Čovjek zaslužuje svog živog Boga da ga drži za ruku, iako nije stalno tu. * i druge (nema u rječniku, pa zato: a) i prijeteljice; b) i osobe druge po redu važnosti) su drugovi |
21.12.2005., srijeda
Schenoa ili Jovo D. - bošnjački nacionalni heroj
Šenoa je bio sin Nijemca i Mađarice (odnosno: ponijemčenog Čeha i mađarizirane Slovakinje), koji su došli u Zagreb samo koju godinu ranije prije njegova rođenja, tu se upoznali i udomili. Njihov sin mogao je biti što god je htio – Nijemac, Čeh, Slovak ili Mađar. Odlučio je biti Hrvat, i kad je to izabrao, bio je to svim svojim umnim i emotivnim bićem. Dokazavši da nam domovina nije uvijek zadana, da ona može biti i stvar našeg izbora, Šenoa je otkrito mogućnost humane motivacije svoga/svakog izbora. Umjesto jačemu, sretnijem narodu, svom na/rodu, pristupa slabijem, svrstava se u njegove redove jer ne želi biti ni tlačitelj, niti zainteresirani promatrač, primajući na sebe teret i patnju zemlje u kojoj je rođen i naroda (G. mn., m.r.) koji je nastanjuje. *** Krećete na put iz Lisabona do Moskve vlakom „Deer Valey Express“, koji traje tjedan dana. Putujete u spavaćim kolima. Vaš kupe trebate dijeliti s još tri osobe. S kojima biste od navedenih putnika najrađe dijelili kupe? S kojima ne biste putovali? Rom (ciganski nomad) iz Mađarske upravo pušten iz zatvora. Talijanski Dj koji izgleda bogato. Danilo Kogović, pripadnik HVO-a, valjda Srbin, trenutno bez papira u RH Rumunjka srednjih godina, bez vize, s jednogodišnjim djetetom u naručju. Rodijak Jujela, direktor tvornice meda iz Imotskog. Švedski sinkhead vidljivo alkoholiziran. Snaša iz Sapci što je naučila španjolski gledajući tv-sapunice. Poljska prostitutka iz Berlina. Razbijač iz Belfasat koji očigledno ide na nogometnu utakmicu. Pakračnin na radnom mjestu konobara u novosadskom hotelu Vojvodina. Bošnjački izbjeglica koji živi u Njemačkoj, na povratku kući iz Poreča. Baskijski nacionalist na službenom putovanju. Mladi umjetnik, HIV pozitivan. Nabildana i feministički nastrojena Nizozemka. Njemački rapper s alternativnim načinom života. Postdiplomant prava u Beču, sa stalnim prebivalištem u Bihaću Odaberite tri osobe s kojima biste najradije putovali i tri s kojima biste najmanje željeli putovati. Obrazloži (si) razloge svog izbora. *** S nacionalnim herojima je kao i s pjesnicima. Iz dva razloga. Prvi razlog: vrijeme pokaže jesu li podobni ili pravi. Drugi razlog: ni pjesma ni heroj ne vrijede ako je/ga izvan njezine/njegove kulture i naroda ne priznaju. Vrijednosti su vrijednosti jedino ako su univerzalne. *** Gdje je oni Drugi, neugroženi, nepotrebeti, tvojom sudbinom povrijeđeni pa zbog toga dižu glas? Gdje su Susjedi koji onemoćalima u opusta, zimska jutra donose kruh? Ima li Braće, ne po krvi, nego po sućutnu stavu, koja prevode preko ulice? Ili Takvih koji ti neće dopustiti da se u borbi za istinu, stav, pravdu boriš Sam, nego će te Oni braniti, a da se pritom ne bore za Sebe. Jer bogovi, gradovi, ulične zebre, nazivi ulica i škola su Njihovi. Gdje su oni koji se brinu za tuđi uspravan dostojanstveni hod? *** Male su nam, ružne su nam zastave. Pod njima ne stoje oni koje purpur crvenog cvijeća što se žuti neodoljivo podsjeća na zeleno sivilo ljubičastog. |
18.12.2005., nedjelja
Ivica i Marica
Iliti čarobno ogledalo koje odražava neke elemente našeg unutarnjeg svijeta i korake nužne za naš razvoj od nezrelosti od zrelosti. „Je l' da, mama, da bih ja zadnja izašla iz Big Brothera?“, pita me večeras M. Ivica i Marica su uvjereni kako njihovi roditelji namjeravaju da ih umore glađu. Djeca znaju da im je roditeljska pomoć potrebna pa se vraćaju. Prije nego dijete bude imalo hrabrosti da krene na putovanje u potrazi za samim sobom, da, susrećući svijet, postane nezavisna osoba, ono može razviti poduzetnost jedino pokušavajući da se vrati pasivnosti, da sebi osigura vječno zavisno zadovoljenje. Uspješan povratak kući ništa ne rješava. Prvi put su Ivici pomogli kamenčići, ali drugi put, kada je put obilježavao mrvicama kruha, zanemario je da u šumi osim njega žive i ptice. Strah od gladi tjerao ga je natrag. Mislio je da jedino hrana nudi rješenje problema nalaženja izlaza iz ozbiljne situacije. Kruh ovdje označava hranu uopće, čovjekov je „konopac za spašavanje“ , metafora je koju Ivica shvaća doslovno. Priča o Ivici i Marici govori o strepnjama i zadacima na polju učenja koje malo dijete mora svladati, govori kako se primitivne i stoga razorne želje moraju sublimirati. Dijete mora znati da ako ih se sam ne oslobodi, da će ga roditelji ili sredina u kojoj živi prisiliti da to uradi protiv svoje volje. Majka prestaje s dojenjem kada ona smatra da je došlo vrijeme za to. Zato je uloga majke u bajci naglašena; otac ostaje maglovit. Otjerani od kuće, Ivica i Marica se prepuštaju oralnoj regresiji na volju. Kuća od medenjaka predstavlja život zasnovan na najprimitivnijim zadovoljenima. Kuća predstavlja oralnu pohlepu i privlačnost prepuštanja toj pohlepi – pojest će je, ne razmišljajući da tako proždiru svoj zaklon i sigurnost. Poneseni pohlepom i zaluđeni uživanjem oralnog zadovoljena, djeca misle da su u raju. Dakle, kuća koju Ivica i Marica blaženo jedu, koja se može „pojesti“, simbol majke, koja uistinu iz svog tijela doji dijete. Regresija u najranije „rajsko“ stanje postojanja – kad se na majčinoj dojci simbiotski živi od nje – uništava svaku individualizaciju i nezavisnost. Vještica – oličenje razornih aspekata oralnosti – riješena je da pojede djecu kao što su ova riješena da smažu njezinu kuću od medenjaka. Ova bajka je slikovnica-početnica iz koje dijete uči čitati svoj um, služeći se jezikom slika, jedinim jezikom koji omogućava poimanje prije nego što je postignuta intelektualna zrelost. Zle namjere vještice konačno prisile djecu da sagledaju opasnosti neobuzdane oralne pohlepe i zavisnosti. Da bi opstali, moraju shvatiti da im je jedini spas – pametno planiranje i djelovanje. Pametna procjena umjesto fantazije o laganom ispunjenu želja – zamjena prsta koščicom, lukavstvo je kojim vješticu navode da se zavuče u peć. Kontrolom primitivnih nagona, omogućen je put prema višem stupnju razvoja. Shvate da je dobra, darodavna majka bila duboko skrivena u rđavoj, razornoj majci (vještici). Mudrim upravljanjem svojih potreba, ponovno su otkrili roditelje, čija veća mudrost – to su u bajci bili dragulji koje dijele – onda svima donosi blagodat. Vještica prvo pred djecu postavlja ukusnu hranu, mlijeko i palačinke sa šećerom, jabukama i orasima. Krevete presvlači čistom bijelom posteljinom. Sutra nastupa buđenje iz infantilnog blaženstva. „Samo se pretvarala da je dobra, a u stvari, to je obična, zla vještica…“ Na sličan način dijete biva ozbiljno uznemireno što mu majka više ne služi bez pogovora, već mu postavlja zahtjeve i sve više se posvećuje sebi i vlastitim interesima. Ono zamišlja da je majka, dojeći ga i ziđući svijet oralnog blaženstva, to činila samo zato da bi ga obmanula. Poput vještice u priči. Kao zavisna djeca bila su teret roditeljima, nakon povratka podrška su obitelji jer su spremna rješavati životne probleme oslanjajući se na vlastitu pamet i poduzetnost. Oni donose kući blago – prevladane edipalne tegobe, svladane oralne strepnje, sublimirane žudnje koje se ne mogu realistički zadovoljiti, svijest da maštanje o ispunjenu želja treba zamijeniti pametnim djelovanjem. Važno je reći da djecu jednom spasi Ivica, a drugi puta Marica, što im nagovještava da se, odrastajući, sve više mogu oslanjati na svoje vršnjake za uzajamnu pomoć i razumijevanje. Ivica i Marica završava povratkom junaka kući. Ovo je psihološki ispravno jer malo se dijete ne može nadati pronalasku sreće izvan doma. Ako se njegov razvoj odvija kako treba, ono sve probleme mora riješiti dok još zavisi od roditelja. Jedino kroz dobre odnose s roditeljima dijete može uspješno sazrijeti do adolescencije. U životu nema veće prijetnje od one da ćemo biti napušteni, ostavljeni sasvim sami. Čovjekov najveći strah je strepnja od odvajanja. Utoliko je mučniji što smo mlađi. Stoga je vrhunska utjeha da nikad nećemo biti napušteni. Strepnja od odvajanja je prevladana kada je pronađen idealni partner s kojim je uspostavljen u najvećoj mjeri zadovoljavajući osobni odnos. Ma koliko to moglo izgledati naivno, princ i princeza koji se vjenčaju i nasljeđuju kraljevstvo, vladaju u miru i sreći. Za dijete simboliziraju najviši mogući vid postojanja, jer ono sve to želi za sebe: uspješno, mirno upravljati svojim kraljevstvo – vlastitim životom – i da se sretno sjedini s najpoželjnijim partnerom koji ga nikada neće napustiti. Mogla sam odabrati i neku drugu bajki koja govori o dječjem strahu da nikada neće biti kadro bez roditelja se uhvati u koštac sa svijetom, svladati opasnosti svijeta (zato želi da ih se drži, čak i kada više nije neophodno), ali kako su mi kćeri premlade za udaju, odabrala sam ovu u kojoj, ne princ ili princeza, već brat i sestra jedno drugo izbave, zahvaljujući udruženim naporima. Svijet se mijenja pa je uloga roditelja sve teža. Da bi ova priča došla do kraja; eno, protrča miš, tko ga uhvati može sebi od njegovog krzna načiniti veliku šubaru, mora se još nešto reći. Svako dijete koje je više puta čulo bajku postane svjesno ptice koje se nekoliko puta javlja. Ove ptice imaju cilj, inače ne bi prvo spriječile Ivicu i Maricu da nađu put natrag, onda ih odvele do vještice, i , konačno, osigurale put kući. Ptica zna da je za Ivicu i Maricu bolje da odmah ne nađu put iz šume, već da se suočavaju s opasnostima svijeta. To je okrutno, ali zbog strašnog susreta s vješticom, kasnije mnogo sretnije žive ne samo djeca, već i njihovi roditelji. Golub ispraća djecu po odlasku iz roditeljskog doma, vodi do kuće od medenjaka da bi im pokazao gdje se treba dogoditi „sazrijevanje“. Da bi se djeca dovela u potpunu sigurnost, potrebna je druga bijela ptica – potok koji se ispriječio između njih i kuće može se jedino priječi uz pomoć bijele patke. Prijelaz preko moguć je jedino ako će potok na patkinim (ne rođakovim) leđima preplivati svako dijete zasebno. Kako bi odraslo, dijete mora biti svjesno svoje individualnosti, što znači da više ne može dijeliti sve s drugima, da u određenoj mjeri mora živjeti samo i samostalno znati prebroditi poteškoće. *** Kako završiti priču, a ne zahvaliti se ptici. Od prastarih vremena bijeli golub je simbol blagonaklone više sile, dobrih vila i kuma. Put povratka u dobro. Već duže vrijeme padaju kamenčići po krovu, nalazim stazice oko kuće napravljena od žita, mrve kruha se šire svugdje gdje god se nađem. Djeca se vole igrati skrivača. Ima jedna slikovnica u kojoj se životinje skrivaju. Ilustrator je na vrlo duhovit i topao način prikazao svu nespretnost životinja da se uspješno skriju ispod tepiha, iza ormar, iza lista fikusa... Dijete se voli skrivati, ali mu je još draže biti pronađeno. Ukoliko potraga za njim duže potraje, samo se javlja da bi ga se pronašlo i spasilo. Bajka se može čitati. Od toga je bolje ispričati je, a od svega najbolje je – ostvariti je. Hvala ptici. |
17.12.2005., subota
POTOK
Potok je skriven iza kukuruza, podno lenije. Dira se sa šumarkom. Tamo smo znali praviti kolibe od savitljiva pruća i igrati se do prvog sumraka.Što se bliže prilazi potoku, to bilje sikće na sve strne. Mali grmovi puni su vodoljuba, gatalinka i sjemena. Životinjski je miris ovdje tako ljut da grize oči. Opominje te da si došao nekud gdje čovjek može gledati prizore iz najmlađih, najživljih dana čovječanstva. Svježe kao kaplje krvi golupčadi na grudnom krznu mačke. Dakle, Potok miriše kao životinja. Oko njega raste divlje bilje - podljesak, podrenak, zmijak, osjak, bunarka, mišjakina, beskoljenka, mrijesnjak - ždralovnice. Oko njega liječu ptice vodarice: pupavac bazgovka, krovarica svilovka, grmuša, žutoočica, drozd imelaš. Potok je mali. Raširiš li ruke – dohvatio se obje obale. Učili su me na njemu plivati između pačjeg perja, žabine zelene i bjelouškine plave kože. Uznemirena lešem ose, otkinutom koprivom, stalno sam gledala kao da mi je nešto palo u potočni mulj, koji , čini mi se, ponire do nesvijesti. Da mi je plivati i vode se ne bojati. Zapravo, više dna. Zavidim S., svojoj prijateljici. Gledala sam je kako pliva. Nema veze što je to bilo na nekom drugom potoku. Potok je veselo valja kao da se muž s njom igra pa je gura hrptom nosa od ruba do ruba kreveta, zubom u porebricu, brkom u slabinu. Gledaj je: sad sljubi noge, raširi ruke, pa plovi potrbuške kao lovac kad osluškuje duboko pod zemljom pasji cik u lisičjem rovu. Sad se okrene poleđuške, raširi noge, privuče ruke, pa teče nagnuta da joj se sasvim jasno vide u pazuhu dlačice: nježno, malo ukoso vodom zaglađene, repićima oponašajući lastavice koje odlijeću u jesen na seobu. Potok je ronda tri sata od rode do rode. Svlači joj čarape, raširi bedra, kuštra trbušno gnijezdo, razgrne grudi, između nožnih joj prstiju vadi svrakino perje. Izmiluje ju svom dužinom leđa, iscjeliva joj lopatice, kosu zanese niz obraze u usta gdje je jezik bjelji od Mliječne staze za najvrelijih kolovoških večeri. Što ću dotaći, što će mi prići – riba, žaba, zmija, pijavica, trava? (A kad me tkogod pita koju divlju životinju najviše volim, odgovaram – zmiju.) Vidi li me vilin konjic? Hoće li naletjeti na me? A miris divljih perunika i zagrijana šaša razdražuje. Rojevi mušica koje mogu, čini mi se, usmrtiti samo jačim dahom. Kako bi se moglo plutati i ne osjećati strah od dubine, blizine? Tu je stariji rođak. „Učit će te plivat“, reče i neobično me čvrsto pridrži rukom neobično preko grudi. Neprilična li dodira! Takvima se ne daju djeca na poduku. „Probajmo drukčije“, usuđujem se reći, “Popet ću se na tvoja leđa i rukom ću se pridržavati oko tvoga vrata.“ To je nešto bolje, ali ništa više od grča i jeze, ali nije samo od toga da se neće krtica sjurti na naša leđa kako bi prećuprila potok. Vidi joj se sjajna krznena njuška kako viri iz rova. Ponekad smo s ocem dolazili na pecanje i kupanje. Nosio je sa sobom gumu od kamiona, ogromno plutalo koje je štitilo i od vode i od njezina dna. Kratke trenutke ugode i sigurnosti naglo je prekinula pijavica prilijepljena za nogu. Vrisak dugo i poslije odvajanja. I sad bih mogla vrištati prisjećajući se hladne, skliske, duge jeze. *** Kao šaka u prsa danima me drma neka čudna strast da se nađem na potoku i uživam u jakom, grubom, u sirovom bilju. Da nalazim ljepotu u nezgrapnom, plašljivohrabrom dodiru s dnom potoka, u iskrenom susretu s neukim svijetom crnih pijavica koje se uzaludno traže nježnim grčevima. Zadah potoka uvukao mi se u kosu, u pazuh. Legao mi na disanje. |
15.12.2005., četvrtak
OSUĐENI NA SLOBODU
…ja sam žica, ti šupljinaGlazbalu, s kog se harmonija glasi. Lahor duše ili vije olujina, Pa sav dršćem: eto, to je sve, al kad si Ti zatvoren za me, svi su moji glasi Kao krika ptice svrh nijemih pučina. …nutrina tvoja čeka da glas pane U nju, pa da snažna zatreperi sama Ritmima neznanih vlastitih pjesama. Samo kad mi u te bol ili radost kane, Mogu znati je l' to bila klica živa Il plod laži nečeg jalova i siva. V. Nazor, Pjesni ljuvene Pismo je najčešće šlampavo topao medij prihvatimo li da plohe među slovima i redovima nisu sastavni dio poruke te da ne čine njezino polje. Sastavnice takvog pisma su toplo nazivanje, konstruirani tekstovi, zasićenost podacima, fraze, formulaični način započinjanja i završavanja pisma. Ukoliko je to obratno, ukoliko su razmaci među riječima i redovima planirani, tada pismo postaje hladnim medijem. Neomeđenost riječi, nedefiniranost, namjerna nedorečenost zahtijeva veliko angažiranje primatelja. Ostavlja mu, osuđuje ga na slobodu da po svojoj želji dopunja poruku. Primatelja aktivira, oslobađa, potiče na maštu, stvaralaštvo – jednom riječju – zagrijava ga. Njegovanje pisma – ne vrućeg, nego kao hladnog medija, kao glavnog načina povezivanja s ljudima neizbježno je ako pravo shvatimo koliki je naš udio u slobodi. |
14.12.2005., srijeda
(GRANA OD) BORA
Bora se tka od pamuka još uvijek u mom kraju. Sve donedavno uzgajao se dudov svilac i tkala se svila. Sada imamo samo boru i boricu. Koja je razlika ne znam, ali baba je običavala spominjati jedno i drugo tkanje. I jedno i drugo joj je bilo k'o zgužavno pa se mučila da platno izravna, izveze pa potom da ga leguje, sfalda. Iako je umrla u devedeset i devetoj, ne sjećam se njezinih bora. No zato sam za oči sigurna da ih je imala. Sva se sjatila u njih. Mene oči baš ne služe; to sam danas bila prisiljena saznati kupujući benzin na crpki, na povratku s puta. „Zašto nisi dopustila čovjeku da ti pomogne natočiti benzin?“ čudila se S. „ Zar nisi primijetila da ti želi pomoći? Učiniti uslugu.""Kakvu uslugu? Šta pričaš ti, S.?", pitala sam smućena. Nemam ni bore ni borice. Baka I. želi napraviti M. stoljnjak, pa ću je kupiti u subotu ili sljedeću srijedu. Ubuduće, obećala sam si, zagledat ću se u lica muškarca da vidim primjećuju li oni da imam oči. Onako (zagledaj gdi si, sviđ se tko si...) Kad je riječ o kupovini…već dugo nisam vidjela da prodaju kaleidoskop, onu optičku spravicu o obliku cijevi u kojoj su dva ili tri zrcala međusobna nagnuta pod određenim kutom; ubačena sitna tijela okretanjem oko osi oblikuju razne stvari. Kad sam bila mala, izrađivala sam ga od obična papira. Napraviš valjak pa na jednom od vrhova napraviš rupicu u kojoj ubacuješ komadiće vune u raznim bojama. Najtraženija je bila moher vuna. „Mogu li malo čupnuti s tvoje veste“, pitale su se međusobno prijateljice i potom u osami virile kroz rupicu, okrećući valjak. Pahuljice vune se miješale i dočaravale najšarenije i najsmjelije svjetove. Nije važno imati. Najsnažnije se hvata kad se uopće ne dodiruje. I kad se leti glađu, a ne krilima. Eto grančice od bora. |
12.12.2005., ponedjeljak
STRIC
Dok su u petak na splitskoj rivi odzvanjali udarci čekića o teške materijale potrebne za podizanje pozornice na kojoj će prosvjedovati simpatizeri potaknuti koordinacijom 14 braniteljskih udruga zbog uhićenja nevinog generala Ante, jedna je druga koordinacija pokucala vjerom u Smojino velo misto na vrata Banovine, i uspjela održati prvu sjednicu Parlamenta mladih grada Splita. Sljedećeg dana, u 11 sati organizirano je polaganje vijenaca i paljenje svijeća Franji Tuđmanu na njegovom trgu. Onima kojima to nije bilo dovoljno, osigurano je polaganje ruža na istome mjestu u popodnevnim satima. Navečer, neki su se molili za njegovu dušu u crkvi sv. Frane, a neki na Sevinom koncertu - za svoju. Da mi ne pobjegne: iste večeri, trinaestogodišnji Pakračanin poklonio je na Zvonačacu ružu osamnaestogodišnjoj Ž. Javno. I jedno i drugo lijepo su se nosili s poklonom. Iz dnevnog tiska vidljivo je da i Splićani vjeruju u magistre magije , koji su završili 4 fakulteta u Moskvi i još uz to i magiju, kao Matijaš Grabancijaš Tituša Brezovačkog – te karcinome liječe mastima i kremicama. A ja mislila da su oni ka' otporniji… Što ti je pozitivna predrasuda!? Istog dana predstavljen je libar „Istinite priče“ Ante Duplančića Lučanina, nostalgične štorije na temu jubavi bez karanja. „Moji libri su plod jubavi prema Splitu i njegovim ljudima s kojima se nisam nikad pokara. Razumin da se grad minja, pa san baš tija notat fjabe iz vrimena koje već pomalo gre ća. Ovo su zapravo autobiografske priče iz bogatog života na siromašnoj podlozi.“ Prosinac je sveti i veseli misec, pa je knjigu predstavia užežin svetoga Nikole. Reklo bi se da nije ništa laga ni dodava, nego samo na kartu stavija svoje ditinjstvo da mu unuci, dica, malo stariji i oni najstariji ne zaborave fanje, plovke, maškarade i tondine, nacrt za karet na balinjere, koji ima bit da više nitko ne zna napravit. Saznali smo da je u provedenoj akciji komunalnih redara i inspektora Državnog inspektorijata te Odjela za gospodarstva provedenoj poradi kontrole zauzimanja javne gradske površine, koju koriste prodavači kokica i maruna, nelegalno, ispred Pirja u Marmontovoj, zatečen, samo jedan prodavača maruna – mustafa M. Oduzeli su napravu za pečenje i 9 cijelih kila maruna. U nedjelju ujutro razvila se živa diskusija na peškariji. Kupila sam didi riba, dvije sipe, paladina i trilja. Ono nešto malo kupaca i pre/prodavača uzgojene i divje ribe bacilo je ćakule na temu je li te mati čvrsto povijala. Ako je – onda su ti ruke vezane i ne možeš ništa činit brez dozvole za ili kontra drugih, a ako nije – možeš dati komu, rečemo, ribu više… U stričevu stanu bio Š., Goge, Duje i onaj mali. Dobila slike. „Ovo je zadnja koju je načinia kad je tia ići u Njemačku. Stric ti je ima curu tamo..“, učila me pameti Goge. Stric se uvijek družio sa ženama. Učio ih preplivavati Savu, čitao sudbinu iz dlanova i rukopisa, onesvješćivao ih ispred ogledala (olfo hipnoza). Udvarao im se u svim mogućim prilikama. „Reci im da ti nisam tata“, molio me uzalud, dok je zavodio tri odjednom u vlaku prema Brčkom. U svakoj luci je imao bar po jednu (najčešće konobaricu). Valjda su mu zato zubi, a potom i jetra stradali. Pričalo se kako je prvu zaručnicu ostavio jer je tek nakon zaruka (?!) uočio da joj nedostaje pola uha. Hmm…Valjda nije imao vremena ranije zagledat. Pamtim da je jednu baba voljela. Još i sad znam kako je izgledao stolnjak koji joj je poklonila. Jedan svjetlozeleni iz prve generacije plastičnih. Dolazila je bez poziva još nekoliko puta, ali stric je uvijek negdje drugdje bio. A onda život sa stricem + strina… Udaljenost smo prepravljali i smanjivali razmjenjujući recepte putem telefona. On meni bakalar na suho, a je njemu osinja gnijezda… Kad se sjetio da nije ni iz S. niti iz B., zvao nas u goste na vrh onog brda, u rodne zemunice, katakombe. Struju uveo, telefon…Palio gnijezda stršljenova prije nego ćemo doći. Otvorio sve kuće u blizini, čije je ključeve ima i čuvao, lancune čiste postavljao. Za svako dijete rašljast štap da ga zmija ne ugrize kada ide za ra' sebe Za trpezu zvao: „'Ko će kašikom, neka ulazi…“ Inače znao je mnoge lijekove za razne zmijske ugrize: što treba raditi ako ti se plače, kako glavu ponosno držati, zašto je važno istinu govori, zbog čega nekada nije dobro vidjeti – kao, bog ti je dao oči da ih ponekad i zatvoriš… Pamtim strica u bijelom mornaričkom odijelu. Mislila sam da je razaračem došao samo nas obići. Sva su djeca iz starigradskog odmarališta molila da i ih njih povedemo na bijeli, sjajni ratni razarač. Na stranu Galeb i Tile, ali tu su bratova djeca i treba ih obići, mislim ja da misli stric. Pokloni iz Egipta – nama kožne grbadeve, nevistama šantug svila, a babi duvan i papirići za šverc. Pa prvo kupanje u moru. Prvo ronjenje, prvo nagovaranje na kušanje prstaca i pizdica, prava pouka o muškom svijetu i muškarcima na brodici po povratku s Čiova u Split (načuo od strine da su me slatinski dečkići, ne znajući što bi i kako bi se družili s curicom iz daleka, gurkajući se, nehotice potopili u more). Kada je zbog alkohola počeo u govoru trokirati, riječi su mu na oči izlazile. N. Mu je jak šut odnio. Strinu - život ni na nebu ni na zemlji. Prijeki Joze, slijepi Joze. U glavu ga život udario. Samo sam mu iz daljine Grobić pogledom pomilovala. Vidi se u daljini otočki brežuljak. Ono morja što je između između njega i mene bilo, Rogošić je kao dijete preplivavao. Dragi moj ćelonja. Noge moje kratke i debele; među trjsem, među maslinama ne bi ih kadikad ni sokolovo oko moglo razaznati. I ljuto i suzno, lijepo oko moje plavo. Po povratku, orkanska bura pa smo morali preko Obrovca. Zadovoljnoj svime i uznemirenoj naletima vjetra S. Velebit nije više bio Velebit. Ne više it, nego On. „On je moćan. On je tako snažan“, strastila je. Šofer nam se jadničak naježurio. Nije se više čuo ni Điboni, ni Dragojević. Počelo je oj curice u žutom kožušku, alaj bi' te milov'o po trbušku. S. mu uzvratila dala bi se poljubiti mala u poljanici na ušću kanala. Na vrhu Velebita punim je glasom pjevao oj, ruža, ruža, ruža, ti nemaš muža, je nemam žene, legni kraj mene…M. je sjela do mene i približavala mi se pričom o J. šutnji. Ono, čovjek šutnjom razara. Malo smo si zaliječile odnose. Biba je otkrivala svoje tajne kulinarske recepte. Svi su pali na pašticadu u špinanom šećeru. U Lici cestovne oznake nismo mogli vidjeti od snježnih nameta: kao onda kada smo zbog kvara na kombiju, morali u D. iznajmiti taksije, pa put Splita, a od Splita na ovamo – znaš kako. M. je dobila novu kapu. Zahvalna. Pogledala je fotografije. Mama plače, rekla je. Did je danas ispekao ribe vani na gradelama. Brata J. nije zva. |
11.12.2005., nedjelja
Sporim preko Bosne
|
U njihovo ime, zadaća mi je informirati vas da je naš izbjeglički ured u švedskoj regiji Skĺne, na samom jugu države, u tisućugodišnjem i sveučilišnom gradu Lundu, u kojem, u studijskom dijelu godine, boravi stotinjak tisuća stanovnika, da je iz Lunda, nakon utemeljenja Nadbiskupije 1104. godine, administrirana kristianizacija cijele Skandinavije, da je 1536. godine 26 gradskih crkava s temeljima srušeno i sve osoblje vjerno rimskoj Crkvi umoreno, da na današnjem biskupskom tronu sjedi jedna žena, da je kod Lunda 1657. godine upriličeno najveće klanje između Šveđana i Danaca, nakon čega je cijela pokrajina pripojena Švedskoj kraljevini, te da su Šveđani nastavili klati i pljačkati po Europi još 150 godina, a onda naglo prestali, primirili se, i evo tako skoro 200 godina, da je Lundsko sveučilište utemeljeno u drugoj polovini 18. st., da rektorsku togu već drugi mandat nosi jedna žena, da je sada, oko Ivanja, u gradu ostalo oko pedesetak tisuća stanovnika, te da vrijeme običava biti lijepo, a temperatura da je, obično, između 25 i 30 stupnjeva Celziusovih. Također vam imam dati informaciju da je grupa naših prijatelja, osigurana švedskim desetobrojčanim identifikacijskim brojem, u najsjevernijoj švedskoj općini Kiruni u kojoj živi osamnaestak tisuća stanovnika naseljenih na prostoru dva puta većem od pokrajine Skĺne, a to je polovica države Švicarske, za Ivanje naručila vrijeme da se može igrati golf i sunčati se između 23.00 i 03.00, a na krajnjem se općinskom prostoru petmetarski snijeg ove godine neće stići otopiti. Imam vam, nadalje, dati informaciju da od uboda ose u državi Švedskoj umire 14 osoba godišnje, da dvije žene tjedno umiru od posljedica zlostavljanja u braku, da je broj abortusa među učenicama od 10 do 16 godina starosti porastao za 6 % i da je Pipi Duga Čarapa najpopularnija osoba u državi, da je princezin oporavak od anoreksije još neizvjestan, i da su švedskom državnom kancelaru, Axelu Oxenstierni polovicom 17. stoljeća pripisane riječi upućene sinu Johanu : "An nescis, mi fili, quantilla prudentia mundus regatur - ne znaš li, sine moj, s kako malo se razuma upravlja svijetom", da je u Švedskom državnom saboru Riksdagu polovica žena, a predsjednica tog Riksdaga da je također jedna žena, i da je homoseksualski lobi u tom Riksdagu izborio pravo na vlastitog Državnog ombudsmana. U Švedskoj se tiska 173 dnevne novine, a oko 700 različitih tjednih, mjesečnih i tromjesečnih publikacija redovito izlazi. Većina ih je plantirana na internet. U državi Švedskoj svi, baš svi, u prilici su posjedovati informaciju. Ta prilika za posjedništvom vrlo učinkovito nadomješta prazninu u mudrosti i znanju i slobodi. Ovo je samo djelić enormne količine, banalnih i drugačijih, informacija koje kolektiv, u kome mi živimo, ima na raspolaganju i koje su podloga za donošenje prosudbi i odluka, pa stoga i djelovanja, većine u tom kolektivu. I da se pokojni T.S. Eliot danas probudi vjerojatno bi rekao: "Eto što sam vam rekao!". Njegovo kazivanje da nakon razdoblja mudrosti i razdoblja znanja ulazimo u razdoblje infokracije u Švedskoj je posve evidentno. Mudrost i znanje sada su vještost u prezentiranju informacijom. Informacijsku valjanost ili nevaljanost, uz novčanu silu, određuje jedino umješnost u informacijskom laboriranju. Stoga je primjerice informacija o tom tko je naručio, a tko proveo Palmeovo umorstvo još u fazi formuliranja. U takvu, dakle, informacijsku, kulturnu i duhovnu okolišu sklada i kontrasta djeluje naša nevelika skupina izbjeglica u Švedskoj i nije stoga ni nesretna ni sretna, nego sve naše djelovanje nastoji temeljiti na staroj mudrosti i znanju, e kako bismo ponudili valjanu informaciju o nama i na način da je naš švedski primatelj prihvati kao nov informacijski posjed. Mudrost nam kazuje da nismo u prilici, našem okolišu, ništa nametati ni zahtijevati jer posjed je posjed. I stari infoposjed. Mi nismo zagubili i staru mudrost, kako lava po šapi, a Danajce po darovima valja prepoznavati. Imam vam dati informaciju da mi dakle nismo ni nesretni ni sretni, no nama nedostaje rasprave. I nedostaje nam Itačaninovo strpljenje i ljubav. I imam vam dati informaciju da nam sve više i više nedostaje Itaka. Posebice nakon događanja kao što je onaj od 16. svibnja kada smo dobili informaciju da je grupa mladića u susjednoj nam općini Kävlinge po bijelu danu promarširala naseljem Löddeköpinge pjevajući nacističke pjesme i uzvikujući "Sig heil", potom se zaustavila pred kućom jednog useljenika i tu uz pjesmu i svirku i uz povike također "Sig heil" zapalila križ, i informaciju da je policija izašla na mjesto tek kad je cijela "fešta" bila gotova, i informaciju da mladići, svi sa završenom srednjom školom, danas, kazuju kako ne znaju značenje vlastita ponašanja, ne znaju simboliku zapaljena križa i da ne znaju semantiku sintagme "Sig heil", i informaciju policijskog glasnogovornika da policija nije imala dovoljno ljudstva da bi se odazvala pozivu za pomoć te zaštitila jednog svog građanina, a znademo da informaciju daje glasnogovornik iste institucije čiji je glasnogovornik, prije dvije godine, prilikom deportiranja jedne kurdske obitelji od nekoliko žena i djece u njihovu državu Tursku, davao informaciju kako je za tu akciju bilo nužno angažiranje više desetina odoriranih policajaca sa svim raspoloživim tehničkim resursima, uz uporabu sve nužne sile, jer da je to nužno za potvrdu da pravna država funkcionira. Čežnja spram Itaci postaje sve veća. Da nam se u njoj bar pokopati. |
06.12.2005., utorak
Hrana ima najbolji okus ako ispunja one koji je jedu uzajamnom naklonošću, koliko god ona prolazna bila
|
Bez obzira na sve, viljuške i žlice vjerojatno su učinile više na planu pomirenja ljudi koji se na slažu nego što su to uradile puške i bombe. Gastronomija je umijeće korištenja hrane da bi se proizvela sreća. Postoje tri načina uzimanja hrane, te tri načina potrage za srećom. 1. Jesti dok ne postaneš sit – eto prvog i tradicionalnog načina, koji potpuno vjeruje starim receptima i dobro iskušanim metodama. Cilj je postati zadovoljan, postati utješen, osjetiti se udobno, presti poput mačke. To je oprezan pristup užitku čije je geslo – štiti se od „ stranih tijela“. 2. Drugi način jedenja je oblik tolerancije, draženje osjetila. Namjera je bila zavesti i biti zaveden, uz pomoć romantične svjetlosti svijeća. Koketira se sa „stranima tijelima“ tijekom objeda, ali ona ne utječu na način ponašanja u uredu. Ova vrsta prehrane odgovara osobama koje ne vole miran život, te traže sreću u frivolnosti, šaljivosti, ironiji, koketiranju, i pri tome ne dopuštaju da ih problemi kao glad, ljudska glupost oneraspolože. Sad, dok su drugi nesretni, nemoguće je, naravno, biti sretan na bilo koji način osim krajnje površnog. 3. Potraga za trećom vrste sreće zahtijevala je i treći način prehrane –svi izumi i cjelokupan napredak proizlaze iz pronalaženja veze između dviju ideja koje se nikada nisu susrele, iz združivanja „stranih tijela“. kreativne kuharice/kuhari su ujedinjivali sastojke koji se nikada prije nisu miješali; kreativne se „gladnike“ naprosto navodi na gubljenje straha pred neobičnom hranom i „stranim tijelima“. Elem, Sve to ne znači da postoje i tri vrste ljudi, od kojih se svaka slijepo drži svojih navika. Kreativan je kuhar koji stalno svjesno nešto inovira, to je nesporno, ali ponekad su kreativni i oni koji vjeruju da rade upravo suprotno – u beskraj reproduciraju jedne te iste bakine recepte, samo toga nisu svjesni. Postoje ljudi koji jedu više-manje istu hranu koju su jeli njihovi preci prije nekoliko stotina godina. Ali, gle krampusa, varijacije se potkradu i u takav jelovnik. Jedan siromašna zajednica u Gani, posve nepoznata svijetu sladokusaca i nutricionista, jede 114 vrsta voća. 46 vrsta mahunastoga sjemenja te 47 vrsta povrća. Ima seljaka koji mogu bez poteškoća razlikovati 300 vrsta krumpira, pa će kuhati svoju kašu od čak dvadeset do četrdeset različitih vrsta. Svaki put kada se recept ne slijedi strogo, svaki put kada se mijenjanjem sastojaka preuzme recept, hrana postaje kreativan različitih rad, dobar ili loš. Iznalazak novog jela predstavlja čin slobode, malen ali ne i beznačajan. Djecu se odgajalo ili da ostanu lojalna ukusu svoje obitelji, ili, ponegdje u novije vrijeme, tada da razviju individualne identitete, izborivši se za svoj vlastiti ukus. Pa čak, danas se neku djecu stimulira da se prema ukusima ponašaju kao prema ljudima, nečemu što zavređuje poštovanje, priznavanje, razumijevanje, te ih se uči da ne podižu visoke zidove između onih s kojima će razgovarati i onih s kojima neće. Stav prema hrani , prema ukusu stranca, neizbježno mijenja stava koji svatko ima prema susjedu. Što se pak naroda, Ive, tiče, svaki narod svojoj hrani pridoda svoj vlastiti miris, i prihvaća promjenu samo taj miris može tu promjenu prikriti, gušeći svojim vonjem svaki novitet. A zašto ja to tebi pričam? Da te na kraju godine podsjetim kako se glad još uvijek utažuje bez potpune svijesti o tome čega smo gladni. Neke poslastice koje jedeš nemaju nikakvu prehrambenu vrijednost, druge su odbojne dok se na razvije ukus na njih, neke treće ne utažuju glad, nego navode na još jela. Da bi se užitak prehrane produžio, kao produžen zagrljaj. Pokušaj razumijevanja takovga ponašanj može ti razjasniti mnogo više nego stvari od nečijeg ukusa u prehrani – primjerice, koliko je netko zainteresiran za nove vrste uživanja, ili za inovaciju i kreativnost uopće, je li netko voljan razgovarati o svojim užicima, uživa li netko u pružanju užitka drugima. Savjet prvi: Zato, nemoj biti najbrži pistolovadec na Zapadu. Nauči kako odgoditi užitak. Savjet drugi: Iako je otkriveno da mozak ima deset bilijuna stanica, od kojih je svaka sposobna za stvaranje 5.000 veza, mnoge se veze nikada ne ostvare, a brojne su poruke, osjećaji, vizije i misli nikada ne registriraju, jednostavno se slijepo sudare jedna s drugom bez ikakva rezultata. *Strano tijelo nije samo muha. Voli te sveti Nikola što djecu trpa u kola |
05.12.2005., ponedjeljak
Ako netko sretne nekog dok kroz žito ide
|
„…stalno zamišljam mnogo male djece kako se igraju u jednom velikom žitnom polju. Na tisuće male djece, a nikoga u blizini…nikog odraslog, mislim…osim mene. A ja stojim na samom rubu jedne grozne provalije. Što mi je dužnost, trebam uloviti svakoga tko se zaleti prema provaliji..hoću reći, ako netko trči ne gledajući kuda ide, ja moram iskrsnuti odnekud i uloviti ga. To je sve što bih radio cijelog dana. Da budem takav neki lovac u žitu.“ Salinger kum |
POKLON
|
Dobila sam torbu na poklon. Boje je crvenih jabuka u glaziranom šećeru. Tako se sjaje patlidžani u Kauflandu, uvezeni iz Španjolske. Metalik. Mogla bi biti sladunjava kao glas Alage Gagića u Moja boja je crna, da nije četvrtasta pa stabilno grli glasom Milana Bačića u Mirjaniii. Pomalo čudna ali ipak dobrodošla k'o ćoravi paprikaš barbe Mehe s ukrinske Patkovače. Raskošna i zumbulom se čuje iako je prosinac. Bajramski svečana, ciljana, cjelovito svedena k'o kumov post. Poklonit ću je. Neću je moći nositi. Traži ono čega nemam. Ako ništa drugo, ono bar – čizme nove. *** Šta ti je čovjek već (tuđe) gradilište... |
04.12.2005., nedjelja
SVAKI DAN SVE VIŠE I JEFTINIJE SMO NA GUBITKU SEBE
|
Sve što je vidio da se kreće - otvarao je, i tragao za čarolijom već stvorenog. Tako je otkrio srce pileta, kornjače, žabe, i srce vrane… Onda je htio vidjeti srce ribe. Riba ne umije govoriti, i nikome ne bi rekla da joj je otvarao grudi i provjeravao čime živi. Znao je da postoje ribe koje plivaju protiv matice. One su vidjele mora, i vraćaju se u potoke, gdje se obnavlja život. Kad naiđu na slapove, ustima kidaju vodu. Utrkuju se sa sudbinom. Razdiru bedra o kamenje. Vraćaju se u svoju najnježniju brutalnost: čin oplođenja života, u čijem talogu umiru pijane i razmažene od prve ljubavi. Postoji jedan riba, najčudnija od svih što se mogu vidjeti u vodi. Satima stoji u mjestu u šarenoj hladovini, pod vrbama rijeka uz obalu. I ponekad se samo malo zgrči, ali ništa ne može da je pomakne. Slušajte, ribo, rekao je, morao bih vidjeti vaše srce. Vi izvanredno izvodite čin odstupanja i napredovanja bez pokreta. Posegnuo je rukom… Nije se opirala. Mislim da je to obavio nježno. Prvo je noktom pokidao rumene škrge, a onda rasparao trbuh školjkom. Što je to, lažljiva ribo? – plakao je – Vi uopće nemate srca… Gdje je vaša čarolija kojom se propušta suprotno? Uopće nisam siguran da li ste uvijek bili riba. Ili ste riba bili samo privremeno, ili sam, možda, ja suviše dječak, pa mi je potrebno objašnjavati više puta jedno te isto? Pokupio je njezine ljuske i spustio ih u rijeku. Oprao ruke s dosta tananosti. Danas, kad uzalud u sebi traži srce, a zna da ga je imao, zna da je bilo tu i kucalo, vidi: nema više u njemu ni na njemu nijednog njegovog otiska. Je li to mene stvarno – manje? Ili sam divno naivan što tražim srce samo u srcu, i nigdje više? Tko zna kada je podijelio svoje srce morima jezerima i barama; kitovima i morskim psima, crvenperkama i somovima… Pa, kakvo čudo, onda, u meni, tako praznom, tutnji? I on kao riba stoji u mjestu. I samo se ponekad malo zgrči, Ali, sve je razumio. U mreži srpanjske omorine vidi: tu riba.. tamo riba… tako su slične njemu: samo se ponekad malo zgrče. Tako su slične njemu: ništa im matica ne može dok nepomične putuju iza kraja svih stvari. |
03.12.2005., subota
ZLOĆUDNI VUK
|
Volio sam život u šumi. Bio je to moj dom i brinuo sam se o njemu. Nastojao sam držati ga urednim i čistim. Jednog divnog sunčanog dana, dok sam čistio nekakvo smeće koje su ostavili izletnici, čuo sam koračanje. Provirivši iza drveta, vidio sam djevojčicu s košarom kako ide niz stazu. Odmah mi je bila sumnjiva, jer je bila vrlo čudno obučena - sva u crvenom, pokrivena kosom, kao da nije htjela da je prepoznaju. Sada znam da ne bismo trebali osuđivati ljude po onom što odijevaju, ali bila je u mojoj šumi i osjetio sam da bih trebao saznati nešto više o njoj. Pitao sam ju tko je, odakle dolazi - nekoliko stvari. Isprva je rekla da ne razgovara sa strancima. Bio sam uznemiren. Stranac? – Istina. Poslije se malo smirila i rekla mi kako ide bolesnoj baki odnijeti ručak u košari. Mislio sam da bi trebala razmisliti kako dolazi u nečiju kuću, onako sumnjiva i čudno obučena. Pustio sam je da ide svojim putem, a ja sam otrčao kući njezine bake. Kada sam vidio tu dobru staricu, objasnio sam joj situaciju, a ona se složila da bi njezina unuka trebala naučiti više razmišljati i uzeti sve u obzir prije nego da konačni sud. Izračunali smo da bi djevojčica trebala stići prije sumraka i smislili plan; starica će je pozvati unutra, odnosno ja, dok će se baka skriti pod krevet. Kad je djevojčica stigla, pozvao sam je u sobu u kojoj sam ležao. Došla je crvenih obraza i primijetila da imam velike uši. Uvrijedio sam se i rekao da uši služe da je bolje čujem. Bila mi je draga, ali sam htio da pripazi što govori. No, napravila je još jednu opasku - da imam velike, buljave oči. Sada vidite što sam počeo osjećati prema toj, naoko slatkoj, ali zapravo vrlo neugodnoj djevojčici. Ipak, pokazao sam joj i drugi obraz i rekao da imam velike oči da je bolje vidim. Njena sljedeća uvreda me zbilja pogodila. Djevojčica je primijetila moje velike zube. Znam da ono što sam slijedeće učinio ne priliči ponašanju vuka, naime, skočio sam iz kreveta vičući: « Da te bolje pojedem! », ne misleći uistinu tako. Napomenimo: ne postoji vuk koji bi ikada pojeo malu djevojčicu. Svi to znaju. Ali, ipak, to je glupo dijete počelo trčkarati i vrištati oko kuće. Slijedio sam je, nastojeći je smiriti. Skinuo sam bakinu odjeću, ali činilo se da sam samo pogoršao situaciju. Iznenada su se vrata razvalila i lovac je stajao pred njima sa sjekirom u ruci. Pogledao sam ga i bilo je očito da sam u nevolji. Iza mene je bio otvoren prozor, iskočio sam van i potrčao. To je bio kraj. Volio bih spomenuti da baka nikad nije ispričala pravi dio priče. Prije ove priče, bio sam strašno nepovjerljivo stvorenje. Ne znam za onu malu, čudno obučenu djevojčicu, ali ja sigurno nisam živio sretnije nakon toga. |
02.12.2005., petak
Nadojeni
|
Grudi moje majke bile su velike i bijele. Prileći sisama. Muktašiti, prije nego dođe bočica i duda. Prijetiti mucanjem, kompleksima kada dođe do uskrate. Ne samo kmečati. Bistra mesna juha zatvara mlijeko ili uvarak od oslićevih glava mutno skuhan, dok se riblje oči, slijepe ne otkotrljaju otprilike u smjeru sreće. Muškarci se ne hrane. Muškarci škilje prema kući kada krave teškim vimenima zatvaraju ulicu i promet. Muškarci snivaju o trećoj dojci. Zavide dojenčetu i vazda im nedostaje. Bradata djeca naših grudi koja nas poreznoobveznički zbrinjavaju, u pauzama između termina cmaču oslonjeni o cigarete. Poslije četrdesete sve muškarce valja opet dojiti : javno i za pristojbu, sve dok nisu siti i bez želja i više na plaču, ne moraju plakati na zahodu: sami. |