Vidi kakav sunčan dan, a nigdje čestitatara.
Nedostaju mi moje druge*, upućene u prostranstvo od zemlje do zvijezda, a izgubljene u prostoru od zemlje do glave.
maida je prvi put viđen cijeli dan kuhan preko cigle na šporhetu šiš-ćevap, žal na stara vremena, moj drug u prah pretvoreni, moj zemlja: korača kroz tamu odnikada ugaslu, kroz praznine otvorene naspram sebe zauvijek, kroz sedam puta sedam puta sedam tišina.
Rugali smo joj se što ne može jesti isto što i mi. Jednom smo je poslije studentskoga ručka ostavili samu u Savskoj da koluta očima i povraća, misleći da blefira. Da je slučajni prolaznici ne odvezoše na hitnu, ugušila bi se od alergije. Kasnije smo razumijevali način na koji je jela kolače koje je spravljala moja mama, kušajući samo filove za koje je pretpostavljala da u njima neima svinjske masti. Prijo moja, kako ćemo? Prijatelju, lako ćemo.
Inače vam je ta moja transnacionalna baraba kušala sve na isti način – prvo stavi komadić pod jezik i onda čeka da vidi što će se dogoditi. Tako je i gatala iz šolje. Kaže - pa ti na licu traži je li zamirisalo.
vesni kao da do ničeg nije bilo stalo. Njezin otac je po onom starom ratu ujahao u svoje rodno selo na bijelu konju sa sunčanim metaliziranim naočalama i upitao prvog namjernika: „Je li, koje je ovo selo, pobratime? Reci, gdje sam? Da nisam zaluto?“ Odbijala je pisati strana imena drukčije doli fonetski, i, naravno, ćirilicom. Odmah se udala na prvoj godini za prvo hrvatsko razumijevanje. Unaprijedtrčeća ljubav odvela je u Indiju.
Čega li ima u njezinu nejavljanju?
Prijetelj iz tuzle, vrlo dobro upućen u to kako stvari Stoje u sarajevu, reče mi za šeherzadu da je žena nekog grbe, grebe i da nešto nije u redu ni s njim, ni s njom. Za njega me baš briga – on mi nije nitko i ništa, ali za nju… A kakva je to druga bila! Kako je to prijateljstvo bilo! Rukama, dlanovima, tabanima bih da joj pričam o međuplanetarnom nedostajanju od sjete od suze. Ljuta moja, neutažena druga. Od onakog gasitog babe, sviknutog poštijera da iz svake kuće u koju zađe ponese zeru razumljiva narazumijevanja. Lipa moja isključiva, pogrešno najprevednija, druga.
Djeca misle da lijepo ne mora jesti, da sveto nije podložno promjeni i bolesti, ni plemenito prljavštini.
Nedovršene stvari djeca zovu – nesavršenstvo.
Sve što smo stvorili – svi oblici postojanja, što smo stvarali sa mnogo truda od svoje bijele, dječje radoznalosti, bez nas su strašno siromašni: idoli, kolači, zdjele, krpane lopte i bebe, vezeni stolnjaci, sfinge i žrtvenici, kuće, trpeze, sveci - ništa od toga bez nas nije dovoljno živo.
Postoje svari za sebe, ali one su isitnite samo u odnosu.
Čim ispustimo iz ruke igračku, ona prestane da se igra.
Isprazno je tražiti duboke životne temelje. Isprazno zato jer kad ih nađemo, ostajmo sami, nesigurni. Spoznaja je još uvijek udaljenost od spoznate isitne. S istinom treba stajati, da bi stvarno bila moja, da bi postala moja – ona mora postati osoba.
Svaki Čovjek zaslužuje svog živog Boga da ga drži za ruku, iako nije stalno tu.
* i druge (nema u rječniku, pa zato: a) i prijeteljice; b) i osobe druge po redu važnosti) su drugovi
Post je objavljen 25.12.2005. u 10:31 sati.