utorak, 26.02.2013.

Hitni tretman na hitnoj službi

Ne znam imate li iskustava iz prve ruke s hitnom liječničkom službom ili svoje dojmove bazirate na serijama poput ER i Grey's Anatomy. Nakon jučerašnjeg odlaska doktorici koji je, kako sam sasvim pogrešno pretpostavila, trebao završiti pokojim receptom za lijek, našla sam se na hitnoj. Iako mi to, na žalost, nije prvi put, a iskustva mi obuhvaćaju već hitne službe tri različite države, svaki se put iznova iznenadim koliko su u stvarnom životu redovi dugi, koliko se polako kreću i koliko su svi zaposlenici kul, a doktori ne trče uz kolica s pacijentima, zajapureni od žurnosti i brige, uzvikujući glasno bolničarima koji lijek da stave u infuziju u roku od pet, četiri, tri... sekunde.

No, da. Procedura je takva kakva je, a osim činjenice da cijela stvar ni najmanje ne sliči holivudskoj viziji stvarnosti (to me iznenadi prvih deset sekundi, pa prođe), mnogo me više iznenađuju reakcije pacijenata. Ljudi. Odraslih, navodno.

Iako je u Beču obično dežurno nekoliko bolnica, a za ne-daj-Bože slučaj da vam se dogodi nešto zbog čega vam je potrebna hitna liječnička pomoć, svakako bih vam preporučila Opću bolnicu, tj. AKH (Allgemeines Krankenhaus). Ona je dežurna doslovce uvijek, dostupna je s nekoliko različitih strana (iako je najbolje doći linijom U6 podzemne željeznice, ime stanice je Michelbeuern-AKH, to je ujedno i glavni ulaz u bolnicu). Hitna služba nalazi se na razini 6, a do nje ćete stići plavim liftovima. Sve je super obilježeno, nećete se izgubiti.

A kako to u praksi izgleda...


Sinoć je situacija na hitnoj bila relativno mirna. Kad sam došla, u redu na prijemu pacijenata bilo je desetak ljudi - mnogo, mnogo manje nego inače. U jednome se trenutku situacija smirila do te mjere da je cijela stvar izgledala ovako...



Vjerujem da je ovaj prizor bio čudan čak i na sve naviklim liječnicima.

I ipak, svim natpisima, plakatima, naljepnicama i molbama usprkos pronađu se ljudi svakojaki... Sinoć je ukupno bilo malo ljudi, ali ipak se sakupila galerija zaista zanimljivih likova.

Dakle, nakon što dođete u hitnu, najprije stanete u red za prostoriju u kojoj se evaluiraju vaši podaci. Stručna osoba (diplomirana sestra ili bolničar) zapiše vaše simptome, izmjeri vam temperaturu i tlak, po potrebi uzme uzorak urina, sve to zapiše u karton i pošalje vas da se prijavite na šalter sa slike, tek par koraka udaljen. Dok sam čekala na red na tom šalteru, ispred mene je bio otac s dvije kćeri dobi otprilike deset i dvanaest godina. Stali su u red samo zato da pitaju kad će doći na red za pregled, iako na tom istom šalteru stoje dva natpisa; prvi kaže "žao nam je što vam ne možemo dati obavijest o dužini čekanja", a drugi "pacijenti se primaju prema težini simptoma, a ne prema redoslijedu dolaska". I tako, napadnu njih troje unisono jadnu službenicu za šalterom, koja im ljubazno objašnjava da su unijeti u proceduru, da cijela stvar na žalost može malo duže potrajati i moli ih da se strpe. Nisu odustajali i zadržavali su red sve dok ih nije, jednako ljubazno-strpljivim, očito jako dobro izvježbanim glasom zamolila da sjednu i pričekaju, jer će u suprotnom morati pozvati zaštitare zbog zadržavanja reda. Tek tada su, glasno negodujući, odustali od natezanja i sjeli.

Nakon što se prijavite na šalteru, čekate na red za pregled. Ovisno o simptomima, pozvani ste u jednu od nekoliko dežurnih ambulanti. Naravno, najduže se čeka za opću, jer em je najviše ljudi koji dolaze nakon što su dvaput preglasno kihnuli, em su takvi simptomi u pravilu najlakši, a prednost imaju ozbiljniji slučajevi.

I tu dolazimo do iduće nepoznanice. Gripa. Zašto ljudi dolaze u hitnu s gripom? U sezoni ove, priznajem, neugodne boleštine mediji su prepuni liječničkih savjeta što nam je činiti, a odlazak na hitnu ni u kom slučaju nije jedan od njih, dapače, pučanstvo je ljubazno zamoljeno da to ne čini. Otići ćete, naime, u bolnicu, načekati se, stvoriti gužvu i vratiti se kući sa savjetom da se što više odmarate, pijete što više tekućine, tu i tamo koju tabletu C vitamina... I da, što ste drugo očekivali? Ali ne, svaka druga osoba u čekaonici kiše, kašlje, ima lagano povišenu temperaturu i riga bijes jer nije pregledana i izliječena u roku od pet minuta.

Ok, pozvani ste u ambulantu. Sad slijede pretrage. Odluči li liječnik da je potreban nalaz krvi, izvadit će vam je na licu mjesta (u Austriji to rade liječnici) i poslati krv na analizu u centralni laboratorij, što znači još najmanje sat i pol čekanja. Naime, taj laboratorij opslužuje sve odjele u bolnici, ne samo hitnu službu, pa stvar traje koliko traje. Bad luck. (U svakom slučaju, nalaz ćete dobiti mnogo brže nego da idete standardnim putem doktor opće prakse - uputnica - idući dan laboratorij - čekanje - nalaz.) No, upravo ta faza čekanja na nalaz(e) čini se da izvlači ono najgore iz ljudi. Mene su u toj fazi prikačili na influziju, pa mi je bilo doslovce svejedno koliko cijela stvar traje, ionako sam morala biti tamo dok lijek ne iscuri (a bolničar mi je rekao da će to trajati otprilike jednako kao i dobivanje nalaza), ali ovi koji se tijekom tog perioda slobodno kreću, ajme, što su ti izvodili... Sve sama primadona do primadone. Vrhunac su bila dvojica wannabe macho tipova koji su u jednom trenu prišli šalteru i najprije urlali na ženskicu da što si ona misli, koliko oni imaju vremena čekati (?!) i kakva je to hitna služba u kojoj usluga nije hitna. Nakon što su počeli lupati šakama po pultu, iza leđa su im se diskretno ukazala dva zaštitara s jednako diskretnim elektrošokerima zataknutim za pojas. Lagano su se nakašljali, macho tipovi su se iznenađeno okrenuli, pogledali ih i bez riječi žurno sjeli na svoja mjesta.

Ispred mene sjedila je i jedna gospođa od nekih 70-75 godina. Možete li zamisliti kako bi Peggy Bundy izgledala u toj dobi? Dakle, tako nekako. Gospođa ima jarkocrvenu kosu podijeljenu u velike, zapetljane uvojke. U kosi joj je debela intenzivnoružičasta traka za kosu, na licu puder nekoliko nijansi tamniji od boje vrata i ruku. Oči obrubljene širokom crnom crtom, kapci obojani sjajnom plavom bojom, a usnice ružičastom, poput trake za kosu. Iste boje je i blještava poliesterska tunika. Gospođa je stalno nešto prigovarala, dovoljno glasno da svi čuju, a dovoljno tiho da ne izazove reakciju osoblja, a iz njezinih prigovora dalo se naslutiti da nema pojma kako hitna funkcionira ili da pak smatra da je važnija od svih drugih tamo prisutnih ljudi te očekuje nekakav poseban tretman.

I tako, u jednom trenutku se nekoliko bolničara s kaputima u rukama prošetalo u smjeru izlaza. Gospođa se jako uzbudila, počela mahati rukama i vikati "Kamo idete? Hej, kamo idete?" Jedna joj je mlada bolničarka prišla i s osmijehom objasnila da idu kući, jer im je završila smjena. "Ne možete ići kući, što vam je, pa ja sam još tu!", vikala je gospođa. "Ne brinite, gospođo, ovo mjesto se nikad ne zatvara. Novi ljudi koji će brinuti o vama već su tu, sve je u redu", rekla je bolničarka, okrenula se i otišla. Gospođa je još punih petnaest minuta histerizirala o tome kako se oni usuđuju otići kući dok u bolnici još uvijek ima bolesnih, da nije čudo što ljudi imaju loše mišljenje o zdravstvu, da kakav je to način, hladnokrvno otići, a bolesni ljudi sjede u čekaonici, da gdje je tu ljudskost, da ovo, da ono. You get the picture.

Na kolicima je dopremljen jedan veseli pijanac koji je pokušao zašprehati sestru koja mu je namještala infuziju, a zatim nas je sve prpošno uveseljavao svojim pričicama. Šteta što nijednu nismo razumjeli. Gospodin je, naime, pričao arapski.

Bilo je još par manje upečatljivih, ali svejedno osebujnih pacijenata.

Da ne duljim, skidam kapu i duboko se klanjam tim strpljivim ljudima koji daju sve od sebe i brinu za zdravlje onih koji glasno pljuju po njima.

(Ja sam na antibioticima do kraja tjedna. Sutra kontrola u toj istoj hitnoj. Bože pomozi.)

Oznake: hitna služba, Zdravlje

četvrtak, 21.02.2013.

Subotnja šetnja... Graz!

Možda ste već skužili da mi nikad ne putujemo pravocrtno, već da dan putovanja na odredište, isto kao i dan povratka kući iskoristimo za barem kratki poludnevni izlet. Obično bismo na povratku sa skijanja otišli u Klagenfurt, međutim, ove smo godine odlučili prekinuti tu tradiciju i provesti dio dana u Grazu. Graz je, naime, prekrasan (i drugi po veličini u Austriji!) grad, glavni grad Štajerske, u koji smo godinama - kao i pola bivše nam države - išli u shopping, a kraj kojeg u zadnje vrijeme samo projurimo, najčešće na putu između Beča i Zagreba. Današnji shopping-nomadi (među kojima ste možda i vi) najčešće više ne idu u središte, već se dovezu do trgovačkih centara smještenih ispred ulaza u grad.

Ajde da budem poštena, prije dosta godina i prije nego što su se nasljednice rodile, mužić i ja smo bili otišli u Graz zbog Graza, a ne zbog kupovine, a to vam je bilo one davne, davne godine kad je Graz bio kulturna prijestolnica Europe. Pa vi sad računajte.

I niš, nakon sat vremena vožnje od skijališta stigosmo u Graz. Pronašli smo odlično mjesto za parkiranje u samom središtu grada i krenuli u obilazak.


Počinjemo sa stubama koje vode u Stari grad, tj. Schlossberg.



Nismo išli gore, jer je dan bio relativno oblačan (kasnije je počelo i sniježiti), pa ni pogled nije bio naročit. Ali nadamo se da ćemo se još koji put zaustaviti u Grazu, pa držite fige da uspijemo uloviti neki lijepi, sunčani dan.


U Grazu su još uvijek aktivni svi muzeji i galerije izgrađeni za potrebe godine u kojoj je grad bio europska prijestolnica kulture. Na svakom koraku je neka izložba ili koncert. Uglavnom, živahno.




Ovo je Kastner & Öhler, legendarna robna kuća u kojoj su se nekoć kupovale levisice 501 i ostala čuda kojih nije bilo kod nas. Starog izgleda više nema, sve je iznova ušminkano, a i ponuda je prilično drugačija od negdašnje.




Evo i Vijećnice.




Evo i vrlo nedvosmisleno nazvane Obojane kuće. Nalazi se u Herrengasse (odnosno, Gospodskoj ulici), a fasada joj je 1742. godine oslikana freskama.




Naravno da smo morali posjetiti i igru zvona (hm... ne znam kako bih drugačije prevela), to je nešto što se ni u jednom gradu ne propušta. Prije jedno dva-tri mjeseca bili smo u Pragu i djeca su bila oduševljena tamošnjim lutkama i pijetlom, tako da su ih ove iz Graza ostavile malo... pa... ravnodušnim.




Multi-kulti opijanje; s jedne strane štajerski pub, a s druge američki, pa birajte.




Stigosmo i do Katedrale.




Schauspielhaus, jedno od brojnih kazališta.




I starinske reklame obrta raznijeh.




Murski otok sagrađen je 2003. kao privremena građevina, no ostao je na rijeci Muri do danas. Sjećam ga se kao vrlo privlačnog i blještavog, međutim, sada mi se čini prilično ofucan i napušten. Prošetali smo njime i, doduše, vidjeli u podrumskom prostoru slaba svjetla i dva konobara kako sjede za šankom, vidno se dosađujući, ali ništa nas nije privuklo da uđemo i provedemo na njemu više vremena.






Znate već da na mom blogu ne možete ostati gladni. Budući da je vrijeme bilo pokladno i jele su se krafne, ponudit ću vas za kraj jednom velikom, sočnom i prefinom iz pekarne/kafića Sorger, mjesto koje vam mogu toplo preporučiti (ne, nisu platili reklamu).




I to je to za danas. Idući put kad planirate otići u kupovinu svakako svratite u središte i prošećite, Graz je dovoljno velik da nije mali, a dovoljno je mali da je u njemu ugodno. I još nešto: jeste li znali da se Graz na hrvatskom zove Gradac? Ja nisam sve dok nisam otvorila Wikipedijinu stranicu; znala sam samo da mu je slovensko ime Gradec. Pričao mi je, doduše, jedan kolega germanist da na hrvatskom pridjev izveden iz imena grada glasi gradaški, ali to je opravdao njegovim slovenskim imenom. Evo, svakoga dana naučimo nešto novo.


P.S. I nemojte zaboraviti... Klik... Lajk!

Oznake: graz, Austrija, putovanje, izlet

petak, 15.02.2013.

Brzinski ručak - quiche lorraine

Dobila sam dosta vaših mailova u kojima me pitate kad ću ponovno objaviti neki recept (skužili su ljudi da ne objavljujem komplicirane recepte za jela nad kojima treba stajati satima, pa se s pravom nadaju da ću se i dalje držati brzog i jednostavnog), pa evo. Ako još niste odlučili što ćete jesti za vikend, preporučila bih vam ovo jelo, jer mu je priprema brza i jednostavna, a fino je i po mom mišljenju baš paše u hladne zimske dane.

Riječ je o jelu koje se zove quiche i, ako je vjerovati Wikipediji, izvorno potječe iz Njemačke, a ne iz Francuske, kao što se danas obično vjeruje. Čak je i riječ quiche zapravo iskvareni oblik njemačke riječi Kuchen, koja znači kolač. A riječ je o jelu koje na kolač podsjeća samo izgledom.


Quiche lorraine vjerojatno je najpopularnija varijanta ovog jela, pa ću vam napisati i pokazati kako se radi.


Potrebno vam je:

ZA TIJESTO:
200 g brašna
jaje
malo soli
5 velikih žlica mlijeka
80 g hladnog maslaca

ZA NADJEV:
150 g dimljene slanine (špeka, pancete)
2 žlice maslaca
150 g kuhane šunke (može i prešane)
150 g sira gruyere (stavite li gaudu ili ementaler nećete mnogo pogriješiti)
200 g kiselog vrhnja
4 jaja
muškatni oraščić
papar
vlasac


Priprema:

TIJESTO:

Od navedenih sastojaka izmijesite glatko tijesto, zatim ga razvaljajte na pobrašnjenoj podlozi. Pomoću kalupa za pečenje (promjera 26-28 cm) izmjerite veličinu; tijesto bi trebalo biti otprilike tri centimetra šire od površine kalupa. Kad ga razvaljate na željenu veličinu, pažljivo ga prebacite u kalup, dobro utisnite rubove te izbodite viljuškom. Tijesto stavite u hladnjak na 45 minuta.

Ne brinite ako vam se tijesto raspadne ili vam ispadne neuredno, u svakom će slučaju biti fino. Da ne mislite da je kod mene sve savršeno...




NADJEV:

Slaninu narežite na sitne kockice i prepecite na dvije žlice ugrijanog maslaca.



Nakon što slanina postane hrskava, izvadite je iz tave, pazeći da što bolje ocijedite maslac. (Inače, preostali maslac možete kasnije upotrijebiti za pripremu kajgane ili pohanog kruha.)

Ispečenu slaninu stavite na tanjur da čeka svoj svijetli trenutak te šunku narežite na uske prugice, a sir na što manje kockice ili ga jednostavno naribajte. Stavite pećnicu da se grije na 200°C.

U većoj posudi dobro promiješajte kiselo vrhnje s jajima te im dodajte muškatni oraščić i papar (u većini recepata stoji i sol, međutim, slanina i šunka toliko su slane da zaista nije potrebno stavljati dodatnu sol, jednostavno bude preslano). Šunku, slaninu i sir dodajte mješavini jaja i vrhnja. Izvadite iz hladnjaka tijesto i ravnomjerno po njemu rasporedite nadjev. Vlasac narežite na sitne kolutiće i njima posipajte nadjev (možete ga staviti i u samu smjesu, kako vam je draže).



Temperaturu u pećnici smanjite na 180°C te na srednjoj rešetki pecite nekih 40 minuta, dok tijesto ne dobije lijepu zlatnosmeđu boju. Nakon što quiche izvadite iz pećnice, ostavite ga da se desetak minuta hladi na rešetki i tek ga zatim režite.

Poslužite sa zelenom salatom i bijelim vinom. Dobar tek!






To je to - jednostavno, zar ne? Ljepota quichea jest u tome što u nadjev možete staviti gotovo sve što imate kod kuće, od šunke i sira do najrazličitijeg povrća. Na netu ćete pronaći brojne recepte, a možete i sami eksperimentirati. Ako isprobate ovaj recept, svakako mi javite kako vam je uspjelo.


I mali dodatak za kraj... Prije dosta godina stavila sam na blog brojač posjeta, no prije dvije i pol godine doživio je havariju, pa sam stavila novi i krenula ispočetka. Iako nemam običaj održavanja raznih virtualnih proslava i svečanosti, moram priznati da mi je bilo jako drago kad sam ovih dana vidjela da se okrenula brojka od 200 000 posjeta. Znam da mnogi blogovi imaju i više od toga, ali ovih 200 000 u posljednje dvije i pol godine meni je jako dragocjeno (tj. vi ste mi jako dragocjeni ) jer nije riječ o ljudima koji su na blog došli nakon što su na drugim stranicama bili zatrpani reklamama za blog ili dovabljeni raznim nagradnim igrama.

Jako me veseli što mi ostavljate komentare (na ovom blogu postoji i opcija anonimnog komentiranja, dakle, želite li nešto napisati, ne morate imati blog ili se ulogirati svojim FB profilom), javljate mi se mailom, a zadnjih mjeseci čujemo se i preko FB-a. Moram priznati da sam prema toj društvenoj mreži godinama bila izuzetno sumnjičava i tek sam nedavno (nakon dugog, upornog i odlučnog nagovaranja) otvorila svoj privatni profil, a nakon što sam shvatila da je FB mnogo manje zlo od onog čega sam se bojala, a puno ugodnije, zabavnije i ležernije mjesto od onog što sam očekivala, otvorila sam i stranicu za blog.

Stoga, sviđa li vam se ovaj blog, podržite ga i lajkom na stranici (kliknite ovdje), a sadržaje koji vam se sviđaju lajkajte ili podijelite sa svojim prijateljima. A ja vam obećavam da vaš newsfeed neću zatrpavati vječnim spamovima, lančanim porukama ili slikama koje u tri dana vidite nekoliko desetaka puta; dapače, stavljam uglavnom svoje vlastite fotke ili linkove na teme za koje se nadam da bi vam mogle biti zanimljive. Stoga... Pridružite mi se!

Oznake: recept, quiche lorraine

utorak, 12.02.2013.

Sličke sa skijanja - Petzen 2013.

Evo nas kod kuće s već četvrtog skijanja na Petzenu, najjužnijem austrijskom skijalištu. Možda se sjećate, već sam jednom i dvaput (prošle godine, tj. treći put nisam) pisala o njemu. To je mjesto na kojem smo se već počeli osjećati kao kod kuće - skijalište je relativno malo, idealno za obitelj s djecom koja još ne mogu/ne znaju proskijati stotinjak kilometara dnevno, sa zaposlenicima na ski liftovima i konobarima u planinskim kolibama pozdravljamo se poput starih prijatelja, snijega uvijek ima i bilo bi neskromno i nerazumno tražiti još nešto povrh svega toga.


Ove je godine jedan dan bila totalna snježna mećava, oluja svih oluja, radi koje su bile zatvorene sve gornje staze, pa smo se morali gužvati s klincima na donjem liftu. No, kad je idućeg dana zasjalo sunce uz sav taj novi, mekani snijeg... Isplatio se taj jedan dan ograničenog skijanja. Pogledajte samo ovu ljepotu.








Na glavne staze Petzena stići ćete gondolom, ali to nije najviši vrh s kojeg se možete spustiti. Na njega se dolazi dodatnim sidrom i s njega se pruža fantastičan pogled na austrijski dio Koruške. Taj je planinski vrh, inače, toliko blizu Slovenije da mobiteli ponekad hvataju slovenski signal.




Nasljednice su dio dana provele u skijaškoj školi, obje su u najnaprednijoj grupi i lijepo skijaju. Svaka, doduše, ima svoju boljku: starija je ziherašica i boji se strmih staza, a mlađa se ničeg ne boji i dovodi se u situacije od kojih nam se diže kosa na glavi, tako da nam je priredila nekoliko dražesnih situacija. Jednom se u punoj brzini zaletila van staze, direktno u nekakav jarak s polusmrznutim planinskim potokom, a drugi put se u spustu sjurila s vrha crvene staze. Na sreću, svi smo se sa skijanja vratili u komadu (i s, moram reći, pokojom sijedom više).


Ovo je naša omiljena terasa na skoro dvije tisuće metara nadmorske visine. Na njoj smo znali sjesti dok su djeca bila u školi, jer iako je bilo prekrasno i sunčano, temperatura je bila -10°C, dakle... Hladno! S djecom smo išli unutra, na toplo.




A ovo je kolibica na dnu staze. Nasljednice bi rekle da se ovdje jedu najbolje bečke šnicle s kajzericama. To je sinonim za skijaški ručak.




Kad smo već kod kolibica, ove godine nismo stanovali u hotelu, nego u apartmanu jedne prekrasne, moderne brvnare, u zaselku odmah kraj donje stanice žice, u kojem osim nekoliko kućica nema baš ničega i mogu vam reći da mi je baš pasao taj mir. Nakon što bismo došli sa skijanja, utoplili bismo se i uživali u udobnoj kućici s pogledom na snježni krajolik. A u krajoliku, osim snijega, planine i borove šume, još nekoliko prekrasnih brvnara...








...i ova crvena ljepotica je bila naša...




Predvečer u našem zaselku...




Možda se sjećate da se svake godine prejedamo germ-knedlama, našim omiljenim skijaškim jelom (koje je toliko kalorično da nakon svake porcije treba odskijati dodatnih pola sata ako ne želite da vam se knedlica prilijepi direktno za guzu). Pa, evo, jedna u umaku od vanilije i druga u otopljenom maslacu, s kuhanim vinom.






I to je to za ovu godinu... Možda dođemo i iduće, što bi nam bio jubilarni peti put. A možda odemo i negdje drugdje, tko zna. Iduća zima je daleko, ova još traje. Uživajte u možda posljednjim danima snijega ove sezone!

Oznake: skijanje, Petzen, Koruška, Austrija

petak, 01.02.2013.

Ljudska glupost je nemjerljiva

Ovo možete čitati kao (dobru?) satiru ili neuvjerljivo pretjerivanje, ali sve se dogodilo točno ovako kako je napisano, samo na njemačkom.


Prvi dio. Četvrtak, prije tjedan dana. Preko internetske stranice pedijatrijske ordinacije svojih kćeri pokušavam dogovoriti termin za pregled. Ordinacija je jako hi-tech i sve se kakti obavlja preko interneta, tako da je ordinaciju praktički nemoguće dobiti telefonom. Riječ je, inače, o grupnoj praksi u kojoj radi nekoliko pedijatara i dvije recepcionerke. Tako ih zovem u nedostatku bolje riječi, jer sjede za pultom i sređuju papirologiju. Nisu medicinski obrazovane i nisu sestre kao kod liječnika u Hrvatskoj.

Sat-dva nakon što u virtualni svijet šaljem molbu za termin zazvoni mi telefon.

Nepoznat ženski glas (u daljnjem tekstu ŽG): Dobar dan, ovdje ta-i-ta ordinacija. Vi ste tražili termin za pregled? Možete li mi reći o čemu se točno radi? Znate, ovih dana imamo veliku gužvu, gripa i to.
Ja: Da. Moje obje kćeri imaju dermatitis koji se zadnjih dana pogoršao, pa bih trebala pregled i recept za jednu novu kremu. Također bih trebala dvije uputnice.
ŽG: Aha. Da. Dobro. Znate što. Imamo jako malo slobodnih termina i u njih nam ulijeću djeca u akutnim stanjima. Ja ću Vam isprintati uputnice i samo mi recite koju kremu trebate, isprintat ću Vam i recept, pa Vi to pokupite kad god Vam odgovara. Djeca ne moraju doći na pregled, a i bolje da ne dođu, da ne pokupe gripu.
Ja: U redu, za uputnice nema problema (sad ovdje ide dio u kojem objašnjavam koja uputnica za koje dijete), a što se tiče kreme, nedavno smo od jedne moje kolegice za probu dobili malu količinu jedne kreme koju ona koristi i budući da je ta krema mojoj djeci pomogla bolje od bilo koje druge do sada, voljela bih recept baš za tu. Imam i fotokopiju kolegičinog recepta. Riječ je o kremi koja se radi u ljekarni. Ali ne znam može li doktorica, i smije li uopće, izdati recept na neviđeno. Mislim, bez pregleda.
ŽG: Aha. Da. Naravno da može. Možete li mi reći kako se krema zove?
Ja: Krema nema ime. Riječ je o receptu na kojem stoje sastojci, a krema se miješa u ljekarni.
ŽG: Aha. U redu. A kako se zove kolegica?
Ja: Molim?! Zašto je to važno?
ŽG: Pa da ju možemo kontaktirati.
Ja: Kolegica nije liječnica. Riječ je o mojoj kolegici kojoj je ta krema pomogla, pa mi je dala malu količinu za probu. Pomogla je i mojoj djeci, zato bih voljela imati cijelu kutijicu.
ŽG: Aha. Razumijem. A kako se zove krema?
Ja: Nije riječ o industrijskom proizvodu. Nema ime. Mogu vam izdiktirati popis sastojaka, ali rukopis na receptu nije baš čitak.
ŽG: U redu. A, recite, kolegica se zove...
Ja, sad već ozbiljno sumnjajući da me nije nazvala teta iz ordinacije, nego neka lokalna kvazizajebantska radiostanica čiji slušatelji u ovom trenutku umiru od smijeha: Mogu Vam reći ime kolegice, ali ne vjerujem da je ono na bilo koji način relevantno.
ŽG: Pa relevantno je, nazvat ćemo njezinu ordinaciju i direktno od nje dobiti recept.
Ja: Kolegica n-i-j-e liječnica.
ŽG: Aha. Pa ništa, onda, dajte mi ime kreme.
Ja: Ne mogu Vam dati ime kreme. Krema nema ime. Mogu Vam dati sastojke.
ŽG, pomalo rastuženo: Znači, ni ime kolegice ni ime kreme? Pa kako da Vam onda isprintam recept unaprijed?
Ja: Pa nisam ni mislila da mi isprintate recept unaprijed. Mislila sam da djeca dođu na pregled i da liječnica potvrdi je li ta krema najbolja za njih te da im nakon pregleda prepiše recept.
ŽG: Ali djeca ne moraju doći na pregled.
Ja: Čak ni ako im se prepisuje lijek koji nikad do tada nisu koristila?!
ŽG: Ne, čak ni tada. Donijet ćete fotokopiju recepta, ja ću ga napisati iznova, doktorica će potpisati i to je to.
Ja: Jeste li sigurni?
ŽG: Naravno. To se tako radi. Osim toga, nemamo previše slobodnih termina, znate, vlada gripa. Bolje je da djeca ne dolaze.
Ja: Znači, dat ćete mi recept bez pregleda?
ŽG: Da, naravno.
Ja: To se smije?
ŽG: Kako se ne bi smjelo.
Ja: U redu, navratit ću idući tjedan. Hvala vam. Doviđenja.
ŽG: Nema na čemu, doviđenja.


Drugi dio. Tjedan dana kasnije. Četvrtak poslijepodne. Za pultom pedijatrijske ordinacije.

Ja: Dobar dan. Došla sam po uputnice i recept za XY.
Žena s telefona, glavom i bradom (u daljnjem tekstu ŽST): Dobar dan. Možete li mi dati zdravstvene iskaznice?
Ja: Izvolite.
ŽST: Hvala... (Tipka po kompjutoru.) Aha, vidim... To su bile dvije uputnice... (Traži po fasciklu prepunom papira. Našla. Pruža ih prema meni.) Izvolite!
Ja: Hvala Vam lijepo. Trebala sam, međutim, još i recept.
ŽST: Kakav recept? Niste mi rekli ništa o receptu?!
Ja: Jesam. Možda se ne sjećate, bilo je to prije tjedan dana. Recept za kremu protiv dermatitisa.
ŽST: Aha, da, sjećam se, recept naše kolegice dermatologice. Onaj za kremu čijeg imena se niste mogli sjetiti.
Ja, suzbijajući nagon da počnem lupati glavom o pult: Ne, recept kreme koju koristi moja kolegica. Krema nema ime. Bezimena je. (Dođe mi još i da kažem: "Siroče. Nema ime, a nema ni mamu i tatu", ali nisam sigurna da bi moj pokušaj humora naišao na plodno tlo, pa se uspijem suzdržati.)
ŽST: Aha. Da. Dobro. Dajte mi recept.
Ja: Izvolite. (Pružam joj fotokopirani recept.)
ŽST: Evo, idem kod doktorice čim bude gotova s pacijentom. Pričekajte trenutak.

Ja. Čekam. Iz ordinacije dopire glasni dječji plač. Ja i dalje čekam. Surfam.

ŽST, nakon par minuta, odlučnim glasom: Gospođo! Doktorica kaže da Vam ne može izdati recept za novi lijek, nije pregledala djecu.
Ja: Kako to mislite?
ŽST: Pa tako. Riječ je o lijeku koji Vaša djeca još nisu koristila. Da bi ga doktorica mogla prepisati, mora pregledati djecu.
Ja: Ali...
ŽST, nestrpljivo me prekida: Pa ne prepisuju se novi lijekovi samo tako.
Ja: Ali...
ŽST: Znate, novi lijek je rizik. Ne može se preporučiti bez pregleda pacijenta.
Ja, odlučna da se ovaj put izborim za riječ: Ali JA SAM VAS ZVALA DA NARUČIM DJECU! Zvala sam Vas prošli tjedan da naručim djecu!!! Prošli tjedan! Zvala sam Vas! Pričala sam s Vama!!! I Vi se toga sjećate. I lijepo ste mi rekli da djeca ne moraju doći, čak i da je bolje da ne dođu. JA sam htjela dovesti djecu, a VI ste me od toga odgovorili!
ŽST: Da, znate, imamo jako malo termina. Moramo ih čuvati za djecu u akutnim stanjima. Dermatitis nije akutno stanje, dermatitis imate cijeli život. Ne morate doći na pregled baš u sezoni gripe.
Ja, sad već u napasti da joj bacim u glavu staklenu zdjelu s gumenim bombonima koja stoji na pultu: Možda vam je nepoznato da dermatitis mjesecima miruje, a bukne praktički preko noći. I kad bukne, oboljelom je potreban lijek. Bez obzira na zdravstveno stanje ostatka populacije. I zato sam Vas zvala. Da moja djeca dođu na pregled kako bi dobila lijek. Vi ste mi rekli da mogu dobiti recept bez dolaska.
ŽST, glasom kojim se inače obraćate idiotima: Pa, vidite, jednostavno je nemoguće dobiti recept za novi lijek bez pregleda.
Ja: Da, to sam i pretpostavljala. Zato sam vas nekoliko puta pitala je li zaista moguće dobiti recept za novi lijek bez pregleda. Uvjeravali ste me da je.
ŽST: To je zato što nemamo dovoljno slobodnih termina. Znate, sezona gripe je. A recepti se ne dijele bez pregleda.
Ja: Pa zašto ste mi rekli da se dijele? I samoj mi je jasno da se ne dijele na taj način, barem se ne bi trebali dijeliti. Zato sam se i začudila kad ste me uvjeravali da je to normalna praksa. Zato sam Vas i pitala jeste li sigurni u to. Uvjeravali ste me da ću dobiti recept. Vi ste predložili da djeca ne dođu, ne ja. To je bila Vaša ideja, ne moja.
ŽST: Pa, da. Hm. Vidite, imamo jako malo slobodnih termina, moramo ih čuvati za djecu koja nam dođu u akutnim stanjima. Možete li možda... Hm... Dovesti djecu sutra prijepodne?
Ja, preneraženo: Sutra prijepodne?
ŽST: Da, prijepodne.
Ja, kočnice oš'le k vragu: Pa dobro, vidite li vi datume rođenja moje djece?! Moja djeca su sutra prijepodne u školi. U š-k-o-l-i. Sutra je zadnji dan škole u ovom polugodištu. Sutra se dijele svjedodžbe. Ne mogu doći sutra.
ŽST: Ah... Neobično. Nudim Vam termin, a Vi izvolijevate.
Ja, kočnice nikad nisu ni postojale: Moooolim?! Zvala sam Vas prije tjedan dana da dogovorim termin. Prije tjedan dana! Baš zato da dobijem termin koji nam odgovara bez uzimanja djece iz škole ili s neke aktivnosti. Zato da dobijem termin n-a-k-o-n nastave. Poslijepodne.
ŽST: Pa, evo, nudim Vam termin, a Vi ga nećete. Čudno.
Ja, uzimam svoje papire, zatvaram torbu, okrećem se i dobacujem preko ramena: Hvala Vam na uputnicama.
ŽST: Pa što se sad ljutite, je l' Vam nudim termin ili ne? Što Vi zapravo hoćete? Ne možete od mene tražiti nemoguće. Ne mogu vam izdati recept za lijek ako djeca nisu bila na pregledu. Pa to je valjda jasno. Ne znam kome bi uopće palo na pamet misliti drugačije.

Izlazim bez riječi, jer jedina iole prihvatljiva reakcija u ovoj situaciji je ubojstvo na mah, a odlučila sam ne provesti pet godina života u zatvoru zbog jedne bezobrazne i, budimo iskreni, priglupe stare babe. Šteta što ulazna vrata imaju onu automatsku kočnicu, pa se ne mogu zalupiti onako glasno i dramatično kao u starim holivudskim filmovima.

Someone please shoot me.

<	veljača, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28