Marketing
Hitni tretman na hitnoj službi
Ne znam imate li iskustava iz prve ruke s hitnom liječničkom službom ili svoje dojmove bazirate na serijama poput ER i Grey's Anatomy. Nakon jučerašnjeg odlaska doktorici koji je, kako sam sasvim pogrešno pretpostavila, trebao završiti pokojim receptom za lijek, našla sam se na hitnoj. Iako mi to, na žalost, nije prvi put, a iskustva mi obuhvaćaju već hitne službe tri različite države, svaki se put iznova iznenadim koliko su u stvarnom životu redovi dugi, koliko se polako kreću i koliko su svi zaposlenici kul, a doktori ne trče uz kolica s pacijentima, zajapureni od žurnosti i brige, uzvikujući glasno bolničarima koji lijek da stave u infuziju u roku od pet, četiri, tri... sekunde.
No, da. Procedura je takva kakva je, a osim činjenice da cijela stvar ni najmanje ne sliči holivudskoj viziji stvarnosti (to me iznenadi prvih deset sekundi, pa prođe), mnogo me više iznenađuju reakcije pacijenata. Ljudi. Odraslih, navodno.
Iako je u Beču obično dežurno nekoliko bolnica, a za ne-daj-Bože slučaj da vam se dogodi nešto zbog čega vam je potrebna hitna liječnička pomoć, svakako bih vam preporučila Opću bolnicu, tj. AKH (Allgemeines Krankenhaus). Ona je dežurna doslovce uvijek, dostupna je s nekoliko različitih strana (iako je najbolje doći linijom U6 podzemne željeznice, ime stanice je Michelbeuern-AKH, to je ujedno i glavni ulaz u bolnicu). Hitna služba nalazi se na razini 6, a do nje ćete stići plavim liftovima. Sve je super obilježeno, nećete se izgubiti.
A kako to u praksi izgleda...
Sinoć je situacija na hitnoj bila relativno mirna. Kad sam došla, u redu na prijemu pacijenata bilo je desetak ljudi - mnogo, mnogo manje nego inače. U jednome se trenutku situacija smirila do te mjere da je cijela stvar izgledala ovako...
Vjerujem da je ovaj prizor bio čudan čak i na sve naviklim liječnicima.
I ipak, svim natpisima, plakatima, naljepnicama i molbama usprkos pronađu se ljudi svakojaki... Sinoć je ukupno bilo malo ljudi, ali ipak se sakupila galerija zaista zanimljivih likova.
Dakle, nakon što dođete u hitnu, najprije stanete u red za prostoriju u kojoj se evaluiraju vaši podaci. Stručna osoba (diplomirana sestra ili bolničar) zapiše vaše simptome, izmjeri vam temperaturu i tlak, po potrebi uzme uzorak urina, sve to zapiše u karton i pošalje vas da se prijavite na šalter sa slike, tek par koraka udaljen. Dok sam čekala na red na tom šalteru, ispred mene je bio otac s dvije kćeri dobi otprilike deset i dvanaest godina. Stali su u red samo zato da pitaju kad će doći na red za pregled, iako na tom istom šalteru stoje dva natpisa; prvi kaže "žao nam je što vam ne možemo dati obavijest o dužini čekanja", a drugi "pacijenti se primaju prema težini simptoma, a ne prema redoslijedu dolaska". I tako, napadnu njih troje unisono jadnu službenicu za šalterom, koja im ljubazno objašnjava da su unijeti u proceduru, da cijela stvar na žalost može malo duže potrajati i moli ih da se strpe. Nisu odustajali i zadržavali su red sve dok ih nije, jednako ljubazno-strpljivim, očito jako dobro izvježbanim glasom zamolila da sjednu i pričekaju, jer će u suprotnom morati pozvati zaštitare zbog zadržavanja reda. Tek tada su, glasno negodujući, odustali od natezanja i sjeli.
Nakon što se prijavite na šalteru, čekate na red za pregled. Ovisno o simptomima, pozvani ste u jednu od nekoliko dežurnih ambulanti. Naravno, najduže se čeka za opću, jer em je najviše ljudi koji dolaze nakon što su dvaput preglasno kihnuli, em su takvi simptomi u pravilu najlakši, a prednost imaju ozbiljniji slučajevi.
I tu dolazimo do iduće nepoznanice. Gripa. Zašto ljudi dolaze u hitnu s gripom? U sezoni ove, priznajem, neugodne boleštine mediji su prepuni liječničkih savjeta što nam je činiti, a odlazak na hitnu ni u kom slučaju nije jedan od njih, dapače, pučanstvo je ljubazno zamoljeno da to ne čini. Otići ćete, naime, u bolnicu, načekati se, stvoriti gužvu i vratiti se kući sa savjetom da se što više odmarate, pijete što više tekućine, tu i tamo koju tabletu C vitamina... I da, što ste drugo očekivali? Ali ne, svaka druga osoba u čekaonici kiše, kašlje, ima lagano povišenu temperaturu i riga bijes jer nije pregledana i izliječena u roku od pet minuta.
Ok, pozvani ste u ambulantu. Sad slijede pretrage. Odluči li liječnik da je potreban nalaz krvi, izvadit će vam je na licu mjesta (u Austriji to rade liječnici) i poslati krv na analizu u centralni laboratorij, što znači još najmanje sat i pol čekanja. Naime, taj laboratorij opslužuje sve odjele u bolnici, ne samo hitnu službu, pa stvar traje koliko traje. Bad luck. (U svakom slučaju, nalaz ćete dobiti mnogo brže nego da idete standardnim putem doktor opće prakse - uputnica - idući dan laboratorij - čekanje - nalaz.) No, upravo ta faza čekanja na nalaz(e) čini se da izvlači ono najgore iz ljudi. Mene su u toj fazi prikačili na influziju, pa mi je bilo doslovce svejedno koliko cijela stvar traje, ionako sam morala biti tamo dok lijek ne iscuri (a bolničar mi je rekao da će to trajati otprilike jednako kao i dobivanje nalaza), ali ovi koji se tijekom tog perioda slobodno kreću, ajme, što su ti izvodili... Sve sama primadona do primadone. Vrhunac su bila dvojica wannabe macho tipova koji su u jednom trenu prišli šalteru i najprije urlali na ženskicu da što si ona misli, koliko oni imaju vremena čekati (?!) i kakva je to hitna služba u kojoj usluga nije hitna. Nakon što su počeli lupati šakama po pultu, iza leđa su im se diskretno ukazala dva zaštitara s jednako diskretnim elektrošokerima zataknutim za pojas. Lagano su se nakašljali, macho tipovi su se iznenađeno okrenuli, pogledali ih i bez riječi žurno sjeli na svoja mjesta.
Ispred mene sjedila je i jedna gospođa od nekih 70-75 godina. Možete li zamisliti kako bi Peggy Bundy izgledala u toj dobi? Dakle, tako nekako. Gospođa ima jarkocrvenu kosu podijeljenu u velike, zapetljane uvojke. U kosi joj je debela intenzivnoružičasta traka za kosu, na licu puder nekoliko nijansi tamniji od boje vrata i ruku. Oči obrubljene širokom crnom crtom, kapci obojani sjajnom plavom bojom, a usnice ružičastom, poput trake za kosu. Iste boje je i blještava poliesterska tunika. Gospođa je stalno nešto prigovarala, dovoljno glasno da svi čuju, a dovoljno tiho da ne izazove reakciju osoblja, a iz njezinih prigovora dalo se naslutiti da nema pojma kako hitna funkcionira ili da pak smatra da je važnija od svih drugih tamo prisutnih ljudi te očekuje nekakav poseban tretman.
I tako, u jednom trenutku se nekoliko bolničara s kaputima u rukama prošetalo u smjeru izlaza. Gospođa se jako uzbudila, počela mahati rukama i vikati "Kamo idete? Hej, kamo idete?" Jedna joj je mlada bolničarka prišla i s osmijehom objasnila da idu kući, jer im je završila smjena. "Ne možete ići kući, što vam je, pa ja sam još tu!", vikala je gospođa. "Ne brinite, gospođo, ovo mjesto se nikad ne zatvara. Novi ljudi koji će brinuti o vama već su tu, sve je u redu", rekla je bolničarka, okrenula se i otišla. Gospođa je još punih petnaest minuta histerizirala o tome kako se oni usuđuju otići kući dok u bolnici još uvijek ima bolesnih, da nije čudo što ljudi imaju loše mišljenje o zdravstvu, da kakav je to način, hladnokrvno otići, a bolesni ljudi sjede u čekaonici, da gdje je tu ljudskost, da ovo, da ono. You get the picture.
Na kolicima je dopremljen jedan veseli pijanac koji je pokušao zašprehati sestru koja mu je namještala infuziju, a zatim nas je sve prpošno uveseljavao svojim pričicama. Šteta što nijednu nismo razumjeli. Gospodin je, naime, pričao arapski.
Bilo je još par manje upečatljivih, ali svejedno osebujnih pacijenata.
Da ne duljim, skidam kapu i duboko se klanjam tim strpljivim ljudima koji daju sve od sebe i brinu za zdravlje onih koji glasno pljuju po njima.
(Ja sam na antibioticima do kraja tjedna. Sutra kontrola u toj istoj hitnoj. Bože pomozi.)
Post je objavljen 26.02.2013. u 15:30 sati.