petak, 22.03.2013.

Posebna djeca posebnih roditelja

Ne, ne mislim na djecu i odrasle s posebnim potrebama, barem ne na način na koji se to obično podrazumijeva. Kao što je Orwell još 1945. u svojoj "Životinjskoj farmi" ustanovio da su neke svinje jednakije od drugih, tako ste i svi vi sasvim sigurno i sami došli do zaključka da su neki ljudi posebniji od drugih. Ne na dobar način, nego onako, više... Kad je svima hladno, njima je najhladnije, kad su svi umorni, oni su najumorniji, ako su znatiželjni, bez imalo sustezanja pootvarat će ladice u vašem stanu, a ako žele pažnju, u stanju su minirati svaki razgovor koji vode ljudi oko njih; znate na koju vrstu mislim.

Takvih je uvijek bilo i uvijek će ih biti, no čini li vam se da ih je sve više i više? Djecu se u posljednje vrijeme sve učestalije odgaja tako da doslovce moraju biti u središtu svijeta, a potrebe im moraju biti zadovoljene u desetinki sekunde, inače nastaje erupcija kataklizmičkih razmjera. Nemojte me krivo shvatiti, i sama imam dvoje djece koja su centar mog svijeta i za koju nema što ne bih napravila, ali kad mi roditelji izađemo iz svog obiteljskog mikrokozmosa, dužnost nam je (da, dužnost) podučiti svoju djecu da više nisu, niti smiju biti centar svakog centrovog centra, jer ako ih to ne naučimo u ranoj dobi na lijep i blag način, uz toplu roditeljsku amortizaciju frustracija koje nastaju iz te spoznaje, naučit će ih kasnije, i mnogo bolnije, vršnjaci u školi, na faksu ili kolege na poslu. Jer, da parafraziram Kennedyja (danas samo nešto citiram, takav mi je dan), svatko od nas može biti centar nekog malog svijeta cijelo vrijeme i velikog svijeta kratko vrijeme, ali nitko ne može biti centar cijelog svijeta cijelo vrijeme.

Jerbo što. Čovjek si može/smije ispuniti samo one potrebe koje ne idu na štetu drugih, a ako nije naučen da postoje potrebe koje jednostavno ne može ispuniti jer njihovo ispunjavanje u nedopustivoj mjeri smeta/inkomodira/ozljeđuje druge, krenut će naprijed i poput buldožera rušiti sve što mu se nađe na putu ne bi li ostvario svoje namjere. Problem je kad u tome ima podršku svoje okoline, koja smatra da sunce naše (čak i kad sunce ima 42 godine) ima pravo na ispunjenje svojih snova.

Tako je razred moje starije kćeri prije dvije godine bio na klizanju. Nije to ništa čudno, djeca svake godine sa školom idu na Wiener Eistraum, to im je neka vrsta tradicije. Međutim, baš je taj dan kišilo, vrijeme je bilo izuzetno neugodno, a na ledu se stvorio sloj od par centimetara vode. Mužić i ja smo išli s razredom, jer se za takve prigode obično traže roditelji koji će pratiti razred, pa smo cijeloj stvari nazočili osobno. I našao se tu jedan mali - koji je i inače radio probleme u razredu - kojem je bilo neizmjerno zabavno otimati djeci kape i bacati ih u tu vodu (da, nisu sva djeca imala kacige) ili ih gurnuti da u nju padnu. Na stranu što su neki iste sekunde bili posve mokri (da, nisu sva djeca imala ni skijaške hlače), opasnost od raznih lomova i težih ozljeda na ledu je i bez naguravanja velika, a još kad se netko u punoj brzini zaleti u vas i namjerno vas gurne... Pa, recimo da to i nije najljepša gesta kojom vas vaš bližnji može počastiti. I tak, mali je među svojim istomišljenicima odmah pronašao par sljedbenika (to su oni dečki koji ne rade gluposti samoinicijativno, ali rado slijede vođu), pa je ledom vrlo brzo orio plač curica mokrih kapa i hlača te natučene guze. Kad smo ga mužić i ja upozorili da to ne radi, pokazao nam je prstima dugi nos (znate ono kad stavite obje ruke raširenih prstiju ispred nosa i zatim lamatate prstima) i poručio nam da mu nismo šefovi. Zatim je došla odgojiteljica i još jednom mu rekla da prestane. Nije prestao. Pa ga je odgojiteljica poslala da sjedi na klupi; to čak i nije bilo zamišljeno kao kazna (jer danas se djecu u školama više ne smije kažnjavati, bez obzira na to kakvu spačku naprave), nego više kao uklanjanje hodajuće (tj. kližuće) opasnosti. Mama tog malog došla je desetak minuta ranije i s osmijehom na licu naslonjena na ogradu gledala kako joj se sin krasno zabavlja. Kad je mali poslan na klupu, prišla je odgojiteljici i počela se svađati. Njezin sin ima pravo klizati! Njezin sin se tako lijepo zabavlja! Njezinog sina nitko neće micati s leda! Njezin sin ima ista prava na klizanje kao i druga djeca! Argumenti odgojiteljice da i druga djeca isto tako imaju pravo na klizanje bez guranja i mokre odjeće nisu naišli na plodno tlo. Mama je uzela sinčića (koji je s priličnim guštom slušao cijelo prepucavanje, jer mama je, eto, dokazala da ga voli) i uvrijeđeno napustila klizalište. Idite u miru, rekla sam u sebi. Ostali dečki smirili su se u trenu, ali zabava je većini djece, mokroj i promrzloj, bila uništena.

Nisu svi primjeri tako drastični. Neki dan je kod nas bila na igranju frendica mojih nasljednica, pametno, drago i simpatično dijete, ali, eto, naučeno da mu se sve želje ispunjavaju sad i ovdje. S njom je bila i mama, također pametna, draga i simpatična žena. I dok su se djeca igrala u dječjoj sobi, nas dvije smo pile kavu u kuhinji. Nakon nekog vremena, djeca su došla do nas; bila sam im ispekla, naime, muffine s Nutellom i kruh od banane (hoćete recept?). Dok su dječica papala, mužić je otključao vrata stana, ušao, pozdravio se i tu pada pitanje starije gošće o tome kako to da tako kasno dolazi kući i njegov odgovor da upravo stiže direktno iz Budimpešte i da je premoren. Nekako istovremeno mlađa gošća kaže "Ja bih kakao!". I krenem ja njoj raditi kakao, kadli skužim da nemam mlijeka. Peh. Kupila sam grickalice, sokove, sve moguće i nemoguće, ali budući da mi ne koristimo mlijeko (osim za palačinke), nemamo ga naviku kupovati i mlijeko je vjerojatno posljednja namirnica koja će mi u dućanu pasti na pamet. Niš, pitam ja malu je l' bi sokić ovaj-sokić onaj, vodu ili čaj, a ona sve odlučnije i, što je najgore, histeričnije odgovara da ne bi. Ona bi kakao, ona hoće kakao, ona mora dobiti kakao! Ali, zlato, nemam mlijeka, kako da ti napravim kakao. Ali ja hoću kakao! Hoću! Ka-ka-o! Majčica sjedi sa strane i prilično nezainteresirano prati naš milozvučan razgovor. Na kraju mužiću pukne film i kaže "Ok, otrčat ću u dućan po mlijeko" i ode čovjek kupit' mlijeko. Mama joj utješno kaže "Evo, X. će sad otići kupiti mlijeko, pa ćeš dobiti svoj kakao". Mala se u trenu smirila, ali još se neko vrijeme durila, jer sam se drznula pregovarati oko ispunjavanja njezine želje i dovesti ispunjenje iste u pitanje. Zle li i bezobzirne mene!

I ne, nisu samo djeca takva. Prije nešto godina jedna je odrasla osoba obavijestila mužića i mene da se od nas očekuje da se odreknemo određenih stvari kako bismo njoj priuštili upravo te iste stvari koje bi nama trebale biti nevažne. I tako je osobica koja si je netom kupila novi stan, novi auto i koristila isključivo Chanelovu kozmetiku zamislila da joj mužić i ja, ničim izazvani, prpošno kupimo par komada bijele tehnike za njezinu novu kuhinju. Mi, prema njezinim riječima, možemo uštedjeti novac za to tako da vozimo stari auto. Kad sam dovela u pitanje cijeli taj neobičan, ali priznat ćete originalan koncept, osobica mi je s visoka odgovorila da njoj novi auto treba, jer je po zanimanju _____ i ne može si dozvoliti da se vozi u starom, dočim smo mi valjda klošari koji moraju biti sretni da uopće imaju auto, a svaku kunu koju otmemo sebi i svojoj djeci od usta poletno ćemo uplatiti direktno na njezin tekući račun. I svi se slatko nasmijaše.

Takvih je primjera neizmjerno, neću vam ih sad više navoditi, jer sam sigurna da biste ih i vi bez pretjeranog napora mogli nabrajati do jutra. No, ono što me brine jest zapravo odgoj vlastite djece u svijetu u kojem većina postaje cijepljena protiv svake empatije, strpljenja, socijalne i emotivne osjetljivosti i, na kraju krajeva, realne slike o svojoj važnosti na ovom našem svijetu. Ponekad ih, kao u slučaju klinca s klizanja ili tete s novom kuhinjom, stavimo na mjesto, a ponekad im još dodatno nahranimo ego, kao u slučaju ove male koja je inzistirala na kakau i na kraju ga dobila.

Dok je još u mojoj generaciji (koja, mind you, nije baš toliko stara) okolina, odnosno vršnjačka grupa prilično spontano i efikasno korigirala taj tip ponašanja, do kakvih će promjena doći za dvadeset ili trideset godina, kad će takvi ljudi možda biti i u većini? Jesam li ja naivna ili glupa što svoju djecu odgajam na način da njihova zabava ne smije uzrokovati ničiju nelagodu ili da neke stvari ponekad jednostavno nije moguće dobiti, pa uzmeš prvo iduće što ti se nudi i bez pretjerane drame ideš dalje? Mislim, ja zaista ne bih mogla pogledati u oči roditeljima čija su se djeca na klizanju prehladila ili ozljedila zbog zabave mog djeteta, kao što mi ne bi palo na pamet dozvoliti mogućnost da zbog hira mog djeteta čovjek koji je u jednom danu odvalio put od 500 km juri u dućan, umjesto da sjedne i odmori se. Radim li svojoj djeci uslugu ili protuuslugu? Hoće li ih jednog dana mali egocentrici, ovako empatične i pažljive, jednostavno pregaziti? Nemam pojma.


I ne zaboravite... Klik... Lajk!

Oznake: odgoj, empatija

ponedjeljak, 18.03.2013.

Tuga, jad i štangice sa sirom

Najprije ću vam se požaliti, a vi me strpljivo saslušajte i nježno virtualnom rukom potapšajte po virtualnoj glavi.

Dakle, idući tjedan, otprilike mjesec i pol prije početka velike europske turneje, u Beču će se održati jedan sasvim poseban koncert Depecheovaca, za koji se ne mogu kupiti ulaznice, nego samo dobiti od sponzora. A zašto se ne mogu kupiti? Pa, zato što će koncert biti održan za toliko mali broj ljudi da će svaki pojedinac u publici imati osjećaj da Dave pjeva samo za njega. Ekskluziva teška. Naravno da ću probati nabaviti ulaznice, ali nemam neku nadu da ću zaista i uspjeti. Otprilike svaka treća punoljetna negluhonijema osoba u Beču pokušat će ili je već pokušala to isto. (Sad slijedi vaš tapš-tapš. I ne, nemojte mi predlagati da skoknem 23. svibnja do Zagreba, nije preveć izvedivo. Jedino, hm, možda dva dana kasnije u Bratislavu? U srpnju u Prag? Mužiću, čitaš? :trep-trep: )

Tugu, jad i čemer trebalo bi, kako tradicija i lijepi običaji nalažu, utopiti u alkoholu, ali budući da svi oko mene spavaju, a ja nisam solo drinker, što mi drugo preostaje doli utjeha u kalorijama, pa makar i onima s fotografija. I zato 'ajmo se mi prebacit' na štangice sa sirom, prefino i neizrecivo jednostavno jelo koje mi kontinentalci poznajemo još iz djetinjstva u izvedbi naših baka, a idealno je za večeru ili, možda još bolje, topli i mirisni doručak.


Za štangice sa sirom potrebno vam je:

250 g oštrog brašna
250 g maslaca
250 g svježeg kravljeg sira
malo soli
pola vrećice praška za pecivo

Uglavnom, skužili ste... Koliko brašna, toliko maslaca i jednako toliko sira. Povećate li ili smanjite njihovu količinu, nemojte zaboraviti da sol i prašak za pecivo moraju pratiti gorenavedeni omjer.


Priprema

Ne znam što bih vam rekla, zaista. Strpajte sastojke u jednu zdjelu...





...i dobro ih mijesite dok tijesto ne postane sasvim glatko.

Zatim ga stavite u hladnjak na jedno dva sata, a može i preko noći, ako štangice namjeravate raditi za doručak. U svakom slučaju, nakon što ohlađeno tijesto izvadite iz hladnjaka, još jednom ga premijesite, razvaljajte na debljinu od 2-3 milimetra i izrežite na željene oblike. Ja sam radila varijantu za lijenčine, pa sam izrezala najobičnije štangice. Ambiciozniji mogu, recimo, čašom izrezivati krugove ili već prema trenutačnoj inspiraciji. A za najambicioznije postoji i varijanta u kojoj štangice premažete žutanjkom i posipate sezamom ili naribanim parmezanom.

Štangice pecite na 180°C dok ne postanu zlatne (ovisno o vrsti pećnice, to je nekih 20-25 minuta).

Od mjere "sve po 250" ispast će vam dva protvanja štangica, a na ovoj slici vidite pola porcije, odnosno prvi protvanj. Na žalost, štangice nisu preživjele dovoljno dugo da ih slikam zajedno s drugom rundom. To je samo dokaz da su fine.





Dobar vam tek! A ja odoh mozgati kako do ulaznica.

(Ali ipak imam i utješnu vijest: želite li pogledati bečki koncert, možete to napraviti putem live-streama na stranici Electronic Beats.)



I, ako još uvijek niste to učinili... Klik... Lajk!

Oznake: recept, štangice sa sirom, Depeche Mode, koncert, live stream

utorak, 12.03.2013.

Posljednji zimski recept - muffini s jabukama, čokoladom i cimetom

Dragi moji, ne znam kako je kod vas, ali ovdje je svakim danom sve hladnije. Proljeće se bilo sramežljivo pokazalo, kafići su otvorili svoje terase, ljudi su šetali u tanašnim jaknicama, no to su tempi passati, jer sutra navečer mogao bi nas još jednom razveseliti snijeg. Dakle, pravo vrijeme za - vjerojatno posljednji put ove sezone - još jednu slasticu nakon čijeg pečenja kuhinja satima ima onaj fini zimski miris po jabukama i cimetu.

Za muffine s jabukama, čokoladom i cimetom potrebno vam je:

350 g (kiselkastih) jabuka
250 g oštrog brašna
3 žličice praška za pecivo
malo soli
50 g smeđeg šećera
žličica mljevenog cimeta
paketić vanilin šećera
150 g jogurta
dva jaja
75 ml mlijeka
3 žlice ulja (ja koristim suncokretovo)
50 g zdrobljene tamne čokolade (mogu i kupovne čokoladne kapljice/mrvice/nešto tog tipa)
malo kakaa i štaub-šećera


A napravit ćete ih ovako:

1. Operite i ogulite jabuke te ih narežite na sitne kockice ili ih naribajte. U kalup za muffine stavite papirnate kalupe ili ga premažite maslacem.


2. U većoj posudi pomiješajte sve suhe sastojke (brašno, prašak za pecivo, sol, šećer, cimet i vanilin šećer).




3. U posebnoj posudici izlupajte jaja te ih, zajedno s drugim mokrim sastojcima (jogurtom, mlijekom i uljem) dodajte suhoj smjesi. Tijesto miješajte kuhačom, za ove muffine ne treba vam mikser. (U nekom od ovih koraka stavite pećnicu da se grije; sami najbolje znate koliko joj je vremena potrebno.)




4. Na kraju smjesi dodajte čokoladu i jabuke te je još jednom dobro promiješajte...




...i ravnomjerno rasporedite u kalup.




5. Pecite 25 minuta na 180°C. Kad muffini budu pečeni, izvadite ih što prije iz kalupa i stavite na rešetku.




6. Još vruće muffine posipajte (kroz sito) najprije kakaom i odmah zatim štaub-šećerom.




Uživajte!


P.S. I ne zaboravite... Klik... Lajk!

Oznake: recept, muffini s jabukama, čokoladom i cimetom

srijeda, 06.03.2013.

Najmanja kuća u Beču

Svi poznajete razvikane bečke dvorce, operne i kazališne kuće, galerije i muzeje, ali znate li gdje se nalazi i kako izgleda najmanja kuća u Beču?

U Neubau, 7. gradskom okrugu, na uglu ulica Burggasse i Breite Gasse nalazi se kuća koja je i službeno proglašena najmanjom u gradu te zaštićena kao spomenik kulture. Riječ je o dijelu grada koji je vrlo šarolik i slikovit, u kojem se nalaze razvikani Museumsquartier i Spittelberg, ali i jednako atraktivni, a manje poznati Siebensternviertel, uličice s brojnim malim buticima i obrtničkim radnjama, umjetničkim galerijama i antikvarijatima. Četvrt je to u koju još nisu - osim u Mariahilferstraße, koja čini granicu sa 6. okrugom, te nekoliko većih i glavnih ulica - prodrli multinacionalni trgovački lanci i poznata velika imena, već se u njima nalaze dućani u kojima ćete se odjenuti, obuti, opremiti i načitati posve individualno, maštovito, često duhovito, ali nimalo povoljno. Neubau je ujedno i okrug u kojemu je već dosta dugo na vlasti Zelena stranka, pa ćete u njemu vidjeti i više biciklističkih staza i parkirališta nego drugdje u gradu.


A najmanja kuća u Beču izgleda upravo ovako...








Sagrađena je 1872. godine, projektirao ju je arhitekt Josef Durst, a tlocrt joj iznosi ponosnih 14 kvadratnih metara! Tu su kuću najprije zvali "K bijelom grožđu" (Zur grünen Weintraube), a zatim su je preimenovali u "Kod zlatnog janjeta" (Zum goldenen Lamm). Konačno joj - i treće - ime glasi "Kod zlatnog jelena" (Zum goldenen Hirschen).


Otkako je kuća izgrađena, u njoj se nalazi urarska i zlatarska radnja Friedricha Schmollgrubera.






Prolazite li tim dijelom grada (a posjećujete li Beč tijekom adventskog razdoblja i idete li na Spittelberg, vjerojatno ćete proći upravo tim putem), upast će vam u oči neogotička fasada i prozori između kojih se nalaze stubovi s korintskim kapitelima, pa obratita pažnju na ovaj mini-biser. Kućica je minijaturna, ali vrlo, vrlo lijepa.

Oznake: Beč, najmanja kuća u Beču

<	ožujak, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31