petak, 19.04.2013.

Muke po javnom prijevozu

Podzemna željeznica, stanica Schottentor/Universität


Da, da... Znam. Ne smijem se žaliti, jer bečki javni gradski prijevoz spada među najbolje na svijetu, tako nam se barem redovito hvale u medijima. Točni su, brzi, pouzdani, čisti, nasmijani, ljubazni, mirisni, a kad uđete u vozilo, vozač od sreće otpleše Macarenu i pruži vam crvenu ružu ako ste žena ili feminizirani muškarac ili limenku pive ako ste muškarac ili muškobanjasta žena te vam uz duboki naklon zahvali što koristite usluge njegove firme. Tako nekako.

Šalu na stranu, većih prigovora po tim formalnim pitanjima zaista nemam: javna se prometala uglavnom vrlo precizno drže rasporeda vožnje, pa ako na vašoj stanici piše da će tramvaj stići u 18.54, on će u 99% slučajeva zaista stići u navedeno vrijeme. Ako ne stigne, veća je šansa da vam sat ide krivo, nego da je zakasnio, iako se i to povremeno događa (a tada svi na stanici, razmaženi svakodnevnom odličnom uslugom, glasno uzdišu i revoltirano gledaju na sat).

I zašto onda spominjem muke? Pa tako, jer ih ima. I uglavnom se, kao i većina ostalih muka na ovom svijetu, svode pod nazivnik ljudskog faktora.

Uzmite, primjerice, putnike. Oni dugovječniji i izdržljiviji (i posebice blagoslovljeni dobrim pamćenjem) među vama možda će se sjetiti da sam već pisala da bih ljudima koji ne održavaju tjelesnu higijenu zakonom zabranila izlazak iz kuće. Iako su se miomirisi danima neopranih tjelesina i zimi mogli i te kako dobro namirisati, sad kad se polako rješavamo šalova, kaputa i pulovera, zajedno s lijepim vremenom i dugim sunčanim danima dolazi i sezona nepodnošljivih smradova. Evo, jučer ujutro, vodim nasljednice u školu, njih dvije sjede preko puta mene, a na prazno mjesto kraj mene (u inače polupraznom tramvaju) sjedne šesnaestogodišnjak zbigecan do posljednjeg detalja, ali u svom žaru da postigne vizualno savršenstvo, dečec se nije stigao oprati brat bratu tjedan dana. Dobro da nisam doručkovala, jer je postojala sasvim realna mogućnost da taj isti doručak završi na njegovim skupim trapericama i zauvijek postane dijelom simfonije njegovih tjelesnih mirisa. I tako, sjedim kraj njega i razmišljam što je nepristojnije, da on svojim nedostatkom higijene terorizira nevino pučanstvo ili da mu netko od teroriziranih pučana jasno i glasno prigovori zbog smrada. Ono, sine, osjetim da se danas nisi stigao oprati, a ni jučer, kao ni prekjučer, zapravo, garantirano od subote popodne, kad si se spremao za izlazak. Je l' bi bio ljubazan pa se, zajedno sa svojom specifičnom aromom, premjestio negdje drugdje? Na žalost, svijet je tako nekako čudno postavljen da smrdljivcima nije neugodnjak smrditi, ali čistima je neugodno zamoliti smrdljive da se operu.

Pa onda ljudi koji jedu u prometalima raznoraznim. Nemam, zaista nemam, baš ništa protiv kebaba, pizze, kobasica, woka u najrazličitijim varijantama, špageta s umacima i svih ostalih miomirisnih čudesa kojima ljudi utažuju glad u hodu, ali kad vam preko puta sjedne netko od čijeg feferonskog daha padate u nesvjest, zapitate se zašto se zabrana jedenja u javnom prijevozu ne provodi nešto dosljednije.

Suvremena i kakti urbana varijanta ovih koji nigdje ne mogu bez jela i pića je škvadra - mahom mlada, iako ima i nešto iznimaka među ljudima srednjih godina - koja se fura na američke filmove, one u kojima glavni junak negdje na početku filma uđe u Starbucks i kupi kavu za van, pa onda s tom kavom u ruci ode u park, upozna djevu bajnu, usput uhvati lopova koji slučajnoj sirotoj staroj bakici ukrade torbicu, ode na posao, posvađa se sa šefom, vlastoručno raskrinka globalnu urotu i sam samcat se obračuna s najopakijim svjetskim mafijašima, da bi se na kraju, i dalje s kavom u ruci, vratio svojoj djevi u park i strasno je poljubio. Da, da... Ovdje pak ne kupuju svi kavu u Starbucksu, jer sad već nema kafića ili pekarne koji ne prodaju kavu za van, no čini se da među srednjoškolcima i studentarijom jednostavno nije dozvoljeno hodati ulicom bez kave u jednoj i pametnog telefona u drugoj ruci. Miris kave mi je, na sreću, mnogo ugodniji od mirisa feferona, ali samo čekam kad će neki od spretnih multipraktik kava-telefon-muzika-slušalice-novine-jakosamkul übertalenata proliti tu vruću kavu po nečijoj glavi. Da, imaju te šalice poklopce, ali ima i bisera koji, pazite sad, skinu poklopac pa se s do vrha punom papirnatom čašom u ruci naguravaju među mnoštvom u stanici ili balansiraju u vožnji.

I da, kad smo već kod pametnih telefona, neopisivo mi idu na živce oni koji zapiknu nos u moj ekran i pokušavaju dokučiti što radim/s kim se dopisujem/po kojim stranicama surfam. Znamo i sami, naučili smo još u djetinjstvu (kad o pametnim telefonima nismo ni sanjali), da se ne pristoji piljiti po autobusima i tramvajima ljudima u novine, no sad bih mijenjala jednog koji mi pilji u telefon za deset ovih koji čitaju moje novine. Novine su, naime, posve neosobne, svaki je dan tiskano nekoliko desetaka ili čak stotina tisuća identičnog izdanja i ako baš hoćeš čitati, čitaj. Ali na telefonu je moj mail, moj fejs, moj net... I ne, nisam sretna kad se ljudi koji sjede iza mene nagnu prema naprijed tako da mi dahću za uhom, a sve ne bi li imali što bolji uvid u moje mobilno-virtualne aktivnosti.

Zatim postoji posebna vrsta intelektualaca koji pokušavaju ući u prepuno vozilo prije nego što oni koji čekaju da izađu uspiju izaći. Blagonakloni bi njihovo ponašanje objasnili žurbom da ugrabe što bolje mjesto za sjedenje. Ja nisam blagonaklona, pa njihovo ponašanje objašnjavam nedostatkom najosnovnije inteligencije. Onako, imaš bocu punu vode i u nju želiš uliti sok. Ulijevaš li u već punu bocu ili ćeš ipak iz nje najprije izliti vodu? Postoji u Beču jedan gospodin, vlasnik elitne plesne škole i autor najpoznatijeg austrijskog bontona, kojeg nazivaju "Papa za ponašanje" i koji je, kad su ga jednom prigodom zamolili za mišljenje o toj temi, duhovito rekao: Kad čekate red u javnom zahodu, ulazite li u zauzete kabine ili ipak pustite one koji su unutra da najprije obave svoje i izađu? Pa, ako se u zauzetom zahodu ne gurate unutra, nemojte ni u javnom prijevozu. To bi trebalo biti dovoljno. Ali nije.

I završit ću ovaj osvrt o javnim prometalima ljudima koji su, kako bih to drugačije rekla, doli - nepismeni. Naime, na svakim pokretnim stepenicama postoji natpis, naglašen crvenom bojom, da se stoji s desne strane. Ovako nekako...




Ok, priznajem da je natpis samo na njemačkom, pa ga dio ljudi vjerojatno ne može razumjeti, ali vodeći se iskustvom vožnje pokretnim stepenicama većine svjetskih podzemnih željeznica (a i brojnih trgovina), to je nekakvo univerzalno pravilo - stani s desne strane i ostavi lijevu onima koji se žure. I ne biste vjerovali koliko je ljudi koji ne samo da stanu na lijevu stranu, nego se ne maknu kad ih zamolite. Onako, pogledaju vas kao da ste pali s nekog udaljenog planeta, a iz čela vam upravo izrasta treća ruka. I nije mi se jednom dogodilo da s vrha stepenica vidim kako vlak ulazi u stanicu, krenem lijevom stranom stepenica prema dolje, naletim na balvan i dok ga uspijem zaobići/preskočiti vlak već napušta stanicu, a ja ga bespomoćno gledam, sa suzama u očima, mašući mu bijelom svilenom maramicom.

Bečani su generalno gledano prilično pristojni ljudi. Naravno da ima svakakvih, ali u pravilu će vam pridržati vrata, nasmiješiti vam se, a ako nešto trebaju, obavezno će reći "molim". Međutim, stanite na lijevu stranu pokretnih stepenica i zapriječite im put pa vidite što će se dogoditi; sva ta pristojnost nestaje u trenu, a obraćanje koje slijedi bit će protisnuto kroza zube i izgovoreno vrlo, vrlo nervoznim glasom.

To je to za ovaj put. A sad ste vi na redu.

I ako još niste, svakako... Klik... Lajk!

Oznake: Beč, javni prijevoz, ponašanje, komunikacija, higijena, gužva

subota, 13.04.2013.

Kruh od banane

Dragi moji, nekoliko sam puta na svom blogu spomenula kruh od banane i svaki put dobila dosta upita o receptu, što u komentarima, a što mailom - pa, evo ga.

Riječ je (ponovno) o izuzetno jednostavnom receptu čija priprema ne traje više od petnaestak minuta. Preporučila bih da kruh od banane servirate kao slatki doručak ili uz kavu i čaj, iako mislim da će sladokuscima uvijek pasati.


Potrebno vam je:

4-5 banane (malo zrelije)
1/3 šalice otopljenog maslaca (šalica = 2,5 dcl)
1/2 šalice smeđeg šećera
jaje
malo vanilije
žličica sode bikarbone
malo soli
1,5 šalica oštrog brašna


A radite sljedeće:

Stavite pećnicu da se grije na 180°C. Maslac narežite na kockice i stavite u mikrovalnu (kockicu-dvije ostavite vani za premazivanje kalupa), na najniži stupanj, na četiri-pet minuta (ili ga izvadite iz hladnjaka jedno pola sata prije pripreme kolača, bitno je da bude zaista mekan). Dok je maslac u mikrovalnoj, u većoj posudi viljuškom zdrobite banane, ali tako da ostanu u komadićima.

Otprilike ovako:




Zatim kalup za pečenje kruha premažite maslacem.


Maslac koji ste izvadili iz mikrovalne kuhačom pomiješajte s bananama. Zatim dodajte šećer i ponovno promiješajte. U manjoj posudi razmutite jaje i dodajte ga bananama. Konačno dodajte i par kapi vanilije. Smjesa je sad gotovo tekuća.




Zatim, jedan po jedan, umiješajte suhe sastojke (sodu bikarbonu, sol i brašno). Bitno je da nakon dodavanja svakog pojedinog sastojka dobro promiješate smjesu. Preporučila bih vam da za pripremu ovog kruha ne koristite mikser, jer ćete pretjerano usitniti komade banane. Dobro je da se komadići banane vide. Stavite smjesu u kalup...




...i pecite, ovisno o jačini pećnice, između 45 i 55 minuta na temperaturi od 180°C.


Kad je kruh gotov (ako niste sigurni, upiknite ga čačkalicom i ukoliko ona izađe čista iz kruha, znači da je pečen) izvadite ga iz pećnice i stavite, ne vadeći ga iz kalupa, na rešetku da se ohladi.




Nakon što prestane biti vruć, prebacite ga na tacnu, narežite i uživajte.





Plus, naravno... Klik... Lajk!

Oznake: recept, kruh od banane

ponedjeljak, 08.04.2013.

Brza hrana na bečki način

Ne brinite, i u Beču je sve prepuno općepoznatih fast food restorana u kojima se nude jednako općepoznata jela, od hamburgera do picek-only varijante. Postoje i nebrojeni lokali koji poslužuju kebab i/ili gyros i slične istočnomediteranske i bliskoistočne specijalitete, međutim the brza hrana u Beču kupuje se na tzv. štandovima s kobasicama, odnosno, na Würstelstandovima.

Štandovi s kobasicama nastali su još za vrijeme Austrougarske monarhije; bili su to pokretni štandovi na kojima su se pekle različite vrste kobasica i posluživale s kruhom (ili, u novije vrijeme, kajzericom), a kao prilog nudili su se feferoni, kiseli krastavci i ukiseljeni luk. Najpopularnija pića bila su pivo i vino u malim bočicama (navodno se upravo u Austriji vino počelo flaširati u boce od 0,375, a zatim i od 0,2 i 0,25 l, a Austria Airlines je početkom pedesetih popularizirala takve bočice nudeći ih putnicima u prvoj klasi). Danas se na većini štandova može pojesti i hot dog (ali morate naglasiti koju kobasicu želite u pecivu, hrenovka se ne podrazumijeva), kao prilog nudi se još i nekoliko vrsta senfa, kečap, a ponegdje i majoneza, a nekad popularnim austrijskim bezalkoholnim pićima Schartner Bombe i Almdudler pridružila su se različita gazirana pića i ledeni čaj. Štandovi s kobasicama nude i napolitanke bečke tvornice Manner.

Glavna je svrha nastanka tih štandova bila zbrinuti ratne invalide u vrijeme dok pojam mirovine ili socijalne pomoći nije postojao, a postojala je akutna potreba za pružanjem mogućnosti zarade ljudima koji više nisu tjelesno bili u stanju pobrinuti se za sebe (a prije rata su uglavnom radili fizičke poslove). I tako su invalidi pekli kobasice, servirali ih gladnim građanima, tu i tamo svojim pokretnim kioskom napravili krug kvartom i vrlo brzo stvorili novu gastronomsku tradiciju.

Od šezdesetih godina dvadesetog stoljeća pokretni se štandovi pretvaraju u prave kioske sa svojim stalnim adresama, gostima i navikama.




Na slici: štand s kobasicama na Urban-Loritz-Platzu, ispred glavne zgrade Gradske knjižnice; kraj njega je štand s orijentalnom hranom


Budući da je kebab & co. popularna hrana, kiosci koji je nude također se mogu naći u cijelom gradu, a Würstelstandovi i kiosci s kebabom često stoje jedan do drugog, pogotovo na frekventnim mjestima poput većih stanica gradskog prometa; međutim, nikad, pa ni tad, nemojte na kiosku na kojem vidite riječ "Würstel" tražiti kebab ili falafel. Riječ je o dvije posve različite gastronomske tradicije i prodavač kobasica vrlo će vam uvrijeđeno pokazati gdje možete kupiti hranu za koju ste zainteresirani.

Kobasice su u Beču više od hrane; štandovi s kobasicama mjesta su susreta, mjesta na kojima se često priča starim, gotovo izumrlim bečkim žargonom, a u komunikaciji između prodavača i gostiju nerijetko se njeguje tipičan, prilično šarmantan bečki humor. Noću se na tim štandovima okupljaju taksisti, ekipa koja se vraća iz provoda i beskućnici, a danju nije neobično vidjeti elegantne, skupo odjevene ljude kako s puno neskrivenog gušta trpaju u usta komade kobasice i zalijevaju ih pivom iz limenke. Tijekom sezone balova, koja službeno traje od svetog Nikole do početka korizme, mnogi održavaju tradiciju ranog doručka na nekom od štandova poslije noći provedene na balu, tako da ćete, ustanete li dovoljno rano, na štandovima u središtu grada vidjeti svečano odjevene ljude, žene u večernjim haljinama i muškarce u frakovima, umorne od cjelonoćnog provoda, naslonjene na štandove, s kobasama i pićem. Čak i mnogi moji poznanici koji se furaju na zdravu hranu i broje svaku kaloriju koju stave u usta povremeno pokleknu pred sirenskim zovom kobasa sa štandova. Jedan od najpopularnijih kioska u središtu grada nalazi se točno ispred ulaza u Albertinu, a zbog neposredne blizine hotela Sacher zovu ga "mali Sacher".




Na slici: Würstelstand Leo, najstariji štand s kobasicama u Beču

Najstariji štand navodno je Würstelstand Leo, a osnovao ga je još 1928. godine Leopold Mlynek. Taj je štand, kao i svi drugi, bio pokretan i prodavao je kobasice u dijelu grada u kojemu se kasnije nastanio za stalno; riječ je o granici između 9. i 19. gradskog okruga, na uglu Nußdorferstraße i Währinger Gürtela, točno ispred popularnog kafića Blaustern (jednog od mojih omiljenih, ako vas kojim slučajem zanima gdje ćete me izvesti na kavu kad dođete u Beč :trep-trep: ). Kiosk koji je danas tu postavljen četvrti je u povijesti ovog ugostiteljskog establishmenta, star je petnaestak godina, a vodi ga već treća generacija iste obitelji.

I, stoga, kad dođete u Beč, a niste li vegetarijanac (bilo je, doduše, pokušaja pokretanja vegetarijanskih i veganskih štandova, ali neslavno su propali), zaboravite McOvaj i McOnaj i najedite se na prvom štandu koji vam se nađe na putu. Želite li lokalno iskustvo? E, pa to je to.


(Kao i uvijek, ne zaboravite... Klik... Lajk!)

Oznake: Beč, brza hrana, gastronomija, kobasice

<	travanj, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30