utorak, 29.01.2013.

Vjerojatno najljepše klizalište Europe - Wiener Eistraum

U našoj obitelji, u kojoj su svi ljubitelji zimskih sportova, svake se godine (pogotovo među mlađom generacijom) s nestrpljenjem očekuje otvaranje klizališta ispred bečke Vijećnice nazvanog Wiener Eistraum, odnosno Bečki ledeni san. Tako smo i ove godine morali odgovarati na neprestana pitanja mlađe nasljednice koliko još dana do klizanja ispred Rathausa, a ona bi zatim, ovisno o tome koliko joj se odgovor sviđao, s negodovanjem okretala glavicom lijevo-desno ili pak sretno zaključila da jedva čeka. Naravno, u takvoj bi atmosferi iščekivanja bio grijeh propustiti prvi vikend na tom klizalištu. Niste ni sumnjali da smo ga prvom prilikom morali isprobati.

Iako je stvar uvijek slična, svake se godine barem poneke pojedinosti razlikuju od prethodnih. Najprije, površina klizališta i klizačkih staza svake je godine sve veća, kao i gastronomska ponuda. Štandovi i kafići obično su drugačije raspoređeni, a tu je i obavezno manje klizalište koje danju služi djeci, odnosno početnicima, a navečer za boćanje na ledu.

Evo kako je to izgledalo ove godine. Prve snimke snimljene su odmah poslije ručka, a posljednje nakon što je pala noć, pa možete vidjeti i kako se atmosfera mijenja ovisno o dobu dana.


Pogled izdaleka...




Klizalište za početnike/boćalište smješteno je postrance, u parku. Danju, dok tom dijelu klizališta imaju pristup početnici, ulaz je besplatan. Predvečer, kad se pretvara u boćalište, ulaz se naplaćuje.




Reklamica.




Jedno od dva najveća klizališta, upravo zglancano, minutu prije nego što će ga pustiti u promet. Prekrasno, zar ne?




Noć polako pada, nebo je intenzivno plavo... Inače, kližete uz muziku koju pušta DJ s Radio Wien, smješten u kućicu odmah do najvećeg klizališta. On će vas povremeno zaustaviti i lijepo zamoliti da promijenite smjer klizanja.




Hladno je (-4°C), umorni smo i trebamo pauzu. U konkurenciji štandova koji nude palačinke, ćevape, juhice, slatkiše i sve druge postojeće gastronomske užitke, biramo Kolariksovu alpsku brvnaru. Istina, kičasta je, ali u svom tom ledu i snijegu i kič nekako skroz ok paše, ako me kužite. U improviziranoj kolibici vlada prava skijaška atmosfera, kao da ste upravo skinuli skije i ušli na ručak na dvije tisuće metara nadmorske visine, negdje u Alpama. Ljudi sjede za širokim stolovima, glasno pjevaju uz austrijsku skijašku muziku (aha, i to postoji), a sa zidova vas gledaju tipični alpski ukrasi. Naši susjedi uživaju u toplom gulašu i čaju s rumom, a mi u kuhanom vinu. Posebna je fora kad brvnaru promatrate izvana - s jedne strane kućica od dasaka, a s druge, iza nje, elegantni Burgtheater.






U međuvremenu je pala noć, a mi idemo u nove klizačke pohode. U parku između glavnih klizališta i zgrade Parlamenta napravljene su stotine metara uskih klizačkih stazica, a kraj njih se nalazi drveće osvjetljeno najrazličitijim bojama. Stazice su jednosmjerne i na njima se kliže prilično brzo, iako nije neobično da se popiknete na nadobudne roditelje koji baš ovuda odluče provozati svog dvogodišnjeg potomka koji na nogama ima klizaljke s dvostrukim noževima i ne zna sam održavati ravnotežu. I, naravno, zauzmu cijelu širinu staze, do posljednjeg centimetra, ali što je mogućnost grupnog krkljanca i masovnog pada u usporedbi sa širenjem horizonta dvogodišnjoj bebi. Takvih je na sreću malo, a staza je, također na sreću, ipak i više nego dovoljno.






A ovako cijela stvar izgleda nakon što padne noć...






Što se praktičnih tehnikalija tiče, na bečkim se klizalištima ulaznice ne kupuju za određene termine, već za cijeli dan, zato su i nešto skuplje od karata u Hrvatskoj. Tijekom određenog dana možete napustiti klizalište koliko god puta želite, karta vam prestaje vrijediti krajem radnog dana ili povratom karte na info-pult. Naime, za svaku ćete ulaznicu platiti dva eura kaucije koja ćete, nakon što je vratite, dobiti natrag.

Planirate li posjetiti Beč do 10. ožujka, svakako navratite na ovo klizalište. Ne morate imati svoje klizaljke, ovdje ćete ih jednostavno posuditi, a ne morate ni klizati. Popijte kuhano vino, pojedite palačinku, upijte atmosferu i svakako si kupite koje licitarsko srce... Za uspomenu.

Oznake: Wiener Eistraum, Beč, klizanje

četvrtak, 24.01.2013.

Uspješni ili neuspješni, vlastitom odgovornošću?

Da, da... Znam. Uspjeh je teško definirati i svakome od nas on znači nešto drugo. Jedni bez ustručavanja kažu da je uspjeh novac, drugima je uspjeh kad ih prolaznici prepoznaju na ulici, a fotografi snimaju za izvještaj sa Špice (i pritom je svejedno je li do tog prepoznavanja došlo nakon što su otkrili lijek za AIDS ili su pokazali golu guzu na dovoljnom broju internetskih portala), neki uspjeh maglovito definiraju kao sreću i tako dalje, da ne nabrajam. Vjerojatno i sami barem otprilike znate kojeg čovjeka smatrate uspješnim i zašto, a da svatko od vas napiše svoje viđenje uspjeha i pokuša uvjeriti druge u njegovu ispravnost, vjerojatno bih u komentarima imala makljažu kao nikad do sad.

A što je za mene uspjeh? Pa, okvirno govoreći, to bi bilo ostvarivanje onakvog načina života koji vas čini najzadovoljnijima po vašim vlastitim kriterijima. Znači, ako cijelog života želite imati vilu u Monte Carlu i još jednu u švicarskim Alpama, uspješni ste ako i kad taj san ostvarite. Netko drugi želi živjeti bosonog u hipi komuni usred Indije i sigurno neće biti sretan ako u odijelu i s kravatom odrađuje korporacijski posao od 9 do 5 plus prekovremene (iako je prema općim kriterijima vjerojatno uspješan, jer zarađuje pet prosječnih plaća, vozi skup auto i nosi fina odijela). I da, bitno je da su kriteriji uspjeha kojeg ganjate vaši osobni, a ne vaših roditelja, prijatelja ili susjeda.

Vjerojatno je svatko od vas barem jednom u životu upoznao osobu za koju bi se prema tzv. općim kriterijima uspješnosti reklo da je ostvarila baš sve, od visokog obrazovanja, preko dobro plaćenog posla do kućice u cvijeću, obitelji, ljetovanja na Mediteranu, zimovanja u planinama i shoppinga po ekskluzivnim londonskim ili njujorškim robnim kućama, a da iz nje ne zrači baš nikakvo zadovoljstvo ni životna radost već, na čuđenje vaše i cijeloga svijeta, frustracija, ogorčenost, nezadovoljstvo i čangrizavost. A počesto i pakost te zloća. S druge strane, ima ljudi koji žive materijalno gledajući skromno, ali imaju onu neku vrstu zarazne pozitivne energije pa nakon što s njima provedete pola sata, još se cijeli dan osmjehujete prolaznicima, vrapcima, psima lutalicama, pa čak i ZET-ovim kontrolorima. Ne mislim time reći da je novac zlo niti mi je namjera perpetuirati jedan od onih vječnih popularnih - i posve pogrešnih - mitova u stilu i bogati plaču, već samo želim reći da vam nikakvo bogatstvo niti ostvarivanje raširenih vjerovanja o tome što je uspjeh neće pomoći da budete istinski zadovoljni ako se ta opća vjerovanja koja ganjate ne podudaraju s vašima.

Nakon što smo to riješili, jeste li primijetili da svi zadovoljni (ergo uspješni) ljudi imaju neku sličnu vibru i životnu filozofiju? Bez obzira na to radi li se o čovjeku koji je upravo kupio dugo željeni najnoviji model Ferrarija ili nekom skromnom gljivaru koji je presretan što svakog utorka na lokalnoj tržnici rasproda sve gljive koje donese, ljudi koji su ispunili svoj životni san ili koji - još bolje rečeno - žive svoj životni san, bez obzira na različitost koja među tim snovima vlada, imaju dosta toga zajedničkog - životnu radost, optimizam, veselje malim stvarima i, možda najvažnije od svega, osjećaj zahvalnosti. To je moje osobno viđenje, nikakva statistika niti rezultat znanstvenog istraživanja.

Isto tako, neuspješni su ljudi slični. Uvijek nezadovoljni, uvijek spremni na svađu i nadglasavanje, uvijek u uvjerenju da im se a priori treba pokazivati više poštovanja nego drugima, da ih prodavačice trebaju uslužiti ljubaznije nego druge kupce, da konobari s njihovom narudžbom trebaju biti brži nego s ostalima, da tete u vrtiću moraju u prvih pet minuta nakon susreta s njihovom djecom shvatiti kakve su genijalce dobile na čuvanje, da učiteljice u školama moraju biti zahvalne što smiju podučavati idućeg Nikolu Teslu/Marie Curie, da u novčaniku uvijek moraju imati dovoljno novca za _____ (ovaj ćete dio morati nadopisati sami) i, općenito, da je svijet prema njima zao i nepravedan i da im štošta duguje zato što oni to zaslužuju. Neki na osnovi tzv. minulog rada (koji često i nije nešto naročito, ali vremenom i pričanjem o njemu raste u mitske proporcije), a neki jednostavno zato što su živi i svijet, eto, ima čast da ga nastanjuju tako plemenite individue.

I još nešto... Koliko god novca, poštovanja, brze usluge, ljubaznih osmijeha i svega ostaloga dobili, takvi ljudi nikad neće biti sasvim zadovoljni. Vjerujte mi, nikad. To je najveća tragedija od svih, ne samo njihova, već i njihove okoline, koja takve ispade uglavnom stoički trpi.

To, naravno, nipošto ne znači da zanemarujem važnost vanjskih činitelja poput države u kojoj živite, krećete li od nule ili ste nešto naslijedili, kakvo ste obrazovanje dobili i slično, no ne kaže se uzalud da smo često, čak i uz najbolje uvjete na svijetu, najveći neprijatelji samima sebi.

A da nisam jedina koja je uočila vezu između životnih stavova/osobina i uspjeha dokazuje i članak koji je nedavno napisala Mary Ellen Tribby, osnivačica i generalna direktorica stranice Working Moms Only. Nakon što je tijekom svoje duge karijere surađivala s brojnim uspješnim (a nije naodmet reći djelomično i izuzetno bogatim) ljudima, promatrala ih, ali i znatiželjno propitivala njihove životne stavove, i sama je došla do zaključka sličnog mome te nedavno objavila tekst i grafički prikaz osobina koje se vežu uz uspješne i neuspješne ljude. (Na žalost, oba naslova na crtežu sadrže pravopisnu grešku; successful se, naime, piše s dva "c" i dva "s" - budući da sam grammar nazi u startu se ograđujem od pogreške, nije moja.)

Među ljudima koje je promatrala i s kojima je razgovarala bili su Richard Branson, Steve Wozniak, Steve Forbes, Rudolph Giuliani i mnogi drugi.


A ovo je crtež koji će vam reći više od bilo kojeg prepričavanja...




...pa stoga proglašavam ovaj post dovršenim, jer sve što bi se dodatno reklo, bilo bi suvišno.

Živjeli i što uspješniji mi bili!

Oznake: uspjeh, neuspjeh, karijera, životni san, osobine

četvrtak, 17.01.2013.

Knjiški moljci, crvi i škorpioni - Austrijska nacionalna knjižnica

I nasljednice i ja volimo čitati. Redovno idemo u knjižnicu, uzimamo prepune vrećice knjiga, najčešće ih pročitamo prije roka za vraćanje, pa požurimo u knjižnicu vratiti stare i posuditi nove. I tako stalno, u krug. Njih dvije već jako dobro znaju kako stvar funkconira, a starija se i odlično snalazi u kompjutorskoj bazi podataka, pa si sama pronalazi zanimljive knjige, zapisuje signature i zatim ih locira na policama. Stoga sam im nedavno odlučila pokazati nešto slično, a opet drugačije - a sad ću ti pokazati i vama, jer je šansa da sami posjetite (osim ako ne dođete u Beč u sklopu bibliotekarske stručne ekskurzije) minimalna - kako se čuvaju i posuđuju knjige u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici.


Krenimo redom. Austrijska nacionalna knjižnica nalazi se u najstrožem središtu grada, na Heldenplatzu, u sklopu Hofburga.




Odlučili smo se za razgledavanje prilagođeno djeci od šest godina nadalje, tijekom kojeg nas je djelatnica Knjižnice najprije upoznala s različitim materijalima na kojima su tiskane knjige i novine te nam zatim ukratko ispričala kako se što čuva. Znate li da se u Nacionalnoj knjižnici čuvaju sve, baš sve ikad izdane austrijske dnevne novine te tjednici i mjesečnici, ne samo u papirnatom izdanju, već i na mikrofilmu? Osim njih, čuvaju se i najvažnije svjetske dnevne novine, od New York Timesa preko Frankfurter Allgemeine do Le Mondea. A prostorije u kojima se sve to čuva izgledaju otprilike ovako



i idu četiri-pet katova ispod zemlje. Budući da Nacionalna knjižnica ima obvezu čuvati i svaku u Austriji objavljenu knjigu ili pak svaku u inozemstvu objavljenu knjigu austrijskih autora, i to u tri primjerka, zbirka rapidno raste, mjesta već polako nestaje i ne zna se što će i kamo će s knjigama kad jednog dana (a moglo bi se dogoditi tijekom idućeg desetljeća) mjesta sasvim nestane. Nova lokacija zasad još ne postoji, a zbog specifičnih uvjeta koji moraju biti ispunjeni, izgradnja dodatne zgrade neizrecivo je skupa. Love za kulturu, kao i drugdje na svijetu, u pravilu nema.


Knjige, naravno, ne možete pregledavati i zatim uzeti onu čije vas korice najviše inspiriraju, već morate sa željenim naslovom doći do osoblja, naručiti knjigu i zatim pričekati da vam je dostave. A dostavljaju ih ovim sustavom kolica, koji pokriva cijeli depo.



Dakle, djelatnik zadužen za svaki pojedini kat dobiva narudžbu za određenu knjigu, pronalazi je, stavlja u kolica i ona se zatim automatski prevozi u prizemlje, do pulta na kojemu se pristigle knjige razvrstavaju i dostavljaju osobama koje su ih naručile.


A šetajući kroz podrume, naišli smo na zaista šarolik izbor, od novina iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, preko Bismarckovih sabranih djela do naizgled nabacanih knjiga na engleskom.






Ako se umorite, tu je i stolček.




Naravno da je pušenje najstrože zabranjeno (ne samo zbog opasnosti od požara, nego i zbog održavanja potrebne mikroklime), ali za slučaj da ipak nekako dođe do požara, tu su aparati koji će se, nakon što dim bude detektiran, automatski aktivirati i ispuniti prostoriju plinom koji, laički rečeno, sabija kisik, a budući da bez kisika nema vatre, time ujedno i gasi požar. Taj plin za ljude nije opasan, jedino što vam se može zavrtjeti u glavi zbog manjka kisika, otprilike kao da se penjete na Himalaju.




I na kraju, da ne zaboravim spomenuti beštije iz naslova; svi znate da se u knjigama mogu pronaći moljci i crvi, no znate li čemu služe škorpioni? Dakle, postoji posebna vrsta sitnih i posve plosnatih škorpiona koji se planirano puštaju u knjižnice sa starim, antikvarnim knjigama kako bi potamanili ove druge, ranije spomenute moljce i crve. Oni se, naime, hrane upravo knjiškim nametnicima i sustavno ih uništavaju, ne oštećujući pritom knjige. Takvi su škorpioni bili popularni u starinskim knjižnicama, po dvorcima i samostanima. Danas ih suvremene knjižnice ne koriste, ali kao vrsta još nisu izumrli i kaže gospođa koja nas je vodila po knjižnici da ako kupujete stare knjige dobro pregledate između stranica kako ne biste neplanirano dobili nove sustanare.


A ako ste vrijedni i marljivi student koji sprema ispite u intelektualno poticajnoj atmosferi... Khm, je l'... Onda ćete to učiniti ovdje.

Oznake: Beč, Austrijska nacionalna knjižnica

subota, 12.01.2013.

Savršen doručak za vikend - muffini od sira

Imala sam inspiraciju za još jednu kobasičetinu od teksta, nešto na tragu ovog prethodnog, ali budući da vikend upravo počinje, radije idem laganini, s još jednim receptom koji će vam možda dobro doći već sutra ujutro. Riječ je, naime, o prefinim muffinima sa sirom za čiju ćete pripremu trebati tek 10-15 minuta plus 20-25 minuta za pečenje. I to je to!

Dakle...


Potrebno vam je...

70-90 g topivog sira nasjeckanog na kockice (količinu odredite ovisno o svojoj ljubavi prema siru)
280 g oštrog brašna
velika žlica šećera
žličica praška za pecivo
žličica soli
dva jaja
60 ml ulja
1,8 dcl mlaćenice

i, po želji, malo mljevene crvene paprike

Ako želite, dio sira možete zamijeniti kockicama šunke u kojem god omjeru vam odgovara, ali nemojte da njihova ukupna količina prijeđe 100 g.


A radite sljedeće...

Nasjeckajte sir (ja najviše volim gaudu, a vi uzmite svoj omiljeni, važno da je topiv) na što sitnije kockice. Možete ga i naribati.



Brašno, šećer, prašak za pecivo i sol stavite u jednu veću posudu i dobro promiješajte kuhačom (za ovaj recept ne treba vam mikser).

U nešto manjoj posudi razmutite jaja te im dodajte ulje i mlaćenicu (neki je proizvođači prodaju pod njemačkim imenom buttermilch). Kad smjesa postane jednolična, polako je sipajte u brašno, usput miješajući. Kad tijesto postane glatko, dodajte mu kockice sira i još jednom dobro promiješajte.



Tijestom ravnomjerno napunite kalup za muffine (namašćeni ili obložen papirnatim kalupima) te ih po želji posipajte mljevenom paprikom.



Pecite 20-25 minuta na 170°C i uživajte!






Muffini sa sirom odlično pašu uz jogurt ili kiselo mlijeko, a možete ih i prerezati te namazati maslacem. Jako su mekani i fini, sir je u njima u potpunosti otopljen (manje kockice stope se s tijestom, a veće se onako fino rastežu)... Jedu se topli, ali ako vam koji ostane, možete ih jesti hladne ili jednostavno prigrijati u mikrovalnoj. U svakom slučaju... Mljac!

Oznake: muffini sa sirom, recept

utorak, 08.01.2013.

Da, ne i ostali jezični nesporazumi

Jeste li primijetili koliko ljudi ne razumije svakodnevne, često upotrebljavane riječi svog vlastitog jezika? Ne mislim na neku opskurnu pojavu iz Klaićevog "Rječnika stranih riječi" ili riječ čije značenje može objasniti tek dvoje lingvista na planetu, a i njihove se interpretacije razlikuju. Mislim na riječi koje ste naučili u vrtićkoj dobi, ponovili u osnovnoj školi, ako pripadate skupini koja je imala privilegiju gimnazijskog obrazovanja vjerojatno ste ih barem spomenuli na nastavi filozofije i logike, a da ne pričam o onima koji su studirali na Filozofskom... Ne riječi iz srednjovjekovnih manuskripata zaključanih u sefovima knjižnica finih sveučilišta, već riječi iz knjiga, časopisa, filmova, internetskih portala i bezbrojnih razgovora koje svakodnevno vodimo.

Recimo, riječ sve često dobiva čudna značenja. Po definiciji, ta riječ ne trpi iznimke. Ili je sve ili ništa. Postoje, naravno, i brojne riječi koje označavaju sve moguće i nemoguće međustupnjeve koji se nalaze između te dvije kategorije (malo, puno, dosta, mnogo...), no svejedno će vam se u poštanskom sandučiću naći prospekt lokalnog samoposluživanja koji vas prpošno obaviještava da je "samo u petak cijena svih proizvoda spuštena za 10% - osim mesnih". Bem ti... Ako su svi, onda su svi. I mesni i vegatarijanski, od čavla do selotejpa. Ili nisu svi, pa onda napišeš da je riječ o cijenama većine, je l' tako?

Postoje još dvije riječi čije značenje ljudi teško razumiju, a to su da i ne, s tim da moram primijetiti da je nerazumijevanje ove potonje mnogo češće, što ne predstavlja ne znam kakav bed kad ljubazna starija susjeda koja peče fine kolače vaš ne u svojim ušima pretvori u da, pa vam na tanjur natovari dvije dodatne kremšnite, ali postaje i te kakav problem kad posljedica krivog razumijevanja te dvije oh toliko različite riječi nisu dodatne kalorije u vašoj guzi, nego, recimo, silovanje, jer iako je ona rekla, vikala i urlala ne, u njegovim je ušima to nekako uspjelo zvučati kao da, rado. Tako barem mnogi tvrde na sudu. Još ako je kurva te noći imala minicu i popila više od dvije pive, tako joj i treba. Koji bi pošten muškarac shvatio da pripita žena golih nogu zaista ozbiljno misli kad izgovori tu neobičnu riječ.


Prije par tjedana bečki Ured za žene i Policija zajedno su proveli akciju "Ne uvijek znači ne"; educirali su, objašnjavali, pričali, uvjeravali i, konačno, ohrabrivali žene čije ne je protumačeno kao da da se jave na telefonski broj putem kojeg će im biti pružena pomoć.




Sve je to lijepo i krasno, ali nagnalo me na razmišljanje. Zašto je taj ne toliko sporan da ga odrasli, solidno obrazovani, navodno odgovorni, poslovno sposobni ljudi ne mogu uvijek razumjeti? Zašto ga tako često interpretiramo kao možda, koji nas pak vrlo brzo dovede do da?

I znate što sam zaključila? Da smo od najmanjih nogu odgajani da nije pristojno odmah pristati, pa onaj kojeg se pita, bez obzira na to je li riječ o još jednom kolaču ili bilo čemu drugom, najprije kaže sramežljivo ne (čak i kad umire od gladi), a onaj koji je pitanje postavio zna da taj ne nije ozbiljan, nego reda radi i da će ispasti nepristojan ukoliko isto pitanje, ovaj put nešto odlučnijim tonom, ne postavi ponovno, sve dok osoba kojoj je pitanje postavljeno ne prijeđe sve one kakti propisane korake od ne preko možda do da. Kad se samo sjetim onog silnog nutkanja iz svog djetinjstva... Bila sam dijete koje je slabo, malo i rijetko jelo, ali kad god bismo došli u posjetu slavonskoj strani naše obitelji, nije bilo moguće odbiti hranu (koje je bilo u izobilju i koja je bila fantastična). Nemojte misliti da su moji rođaci nekakvi nasilnici koji su se organizirali tako da me jedan čvrsto drži, a drugi mi u usta ubacuje hrskavo pečenu kožicu odojka; ne, riječ je o finim, dobrim i dragim ljudima koji bi došli na rub suza ako bih drugi ili treći put odbila njihovu ljubaznu ponudu da nešto pojedem (a ne moram, vjerujem, ni napomenuti da se u goste nikad nije išlo praznog želuca). I tako, da se ljudi ne uvrijede, prihvatiš.

Hrana je samo jedna od tih situacija u kojoj je navodno nepristojno u startu reći da, a također je nepristojno prestati postavljati pitanja, pa zapravo ljudi jedni drugima i jedni s drugima izvode simpatičnu malu kazališnu predstavicu unaprijed utvrđenog scenarija koja je u većini slučajeva očekivana, pa čak i simpatična, poput nekakvog kićenog ukrasa sive nam svakodnevice, pod uvjetom da je obostrana.

Međutim, kad dođemo do muško-ženskih (ili istospolnih, skroz svejedno) odnosa, odjednom nam se pruža pogled i na sasvim nove dimenzije. Nije više stvar samo ljupkog ping-ponganja pitanjima i odgovorima, riječ je o odnosu kojim nas se hrani od Grimmovih bajki, preko tzv. visoke književnosti do holivudskih filmova. U tom odnosu, žena nije ravnopravni partner, ona je objekt kojeg muškarac osvaja. Pa onda imamo cijelu hard to get priču. Koliko ste puta čuli - a možda i sami izgovorili - da muškarcu ne treba odmah dati do znanja da vam se sviđa, da žena nikad ne treba biti prva koja će reći "volim te", da muškarci gube interes ako prelako i prejednostavno "ulove plijen", pa onda one priče o "lovačkim genima" koje, čini li se to samo meni, vrijeđaju ne samo inteligenciju, nego, u normalne osobe, i još štošta drugo.

I tako, ako ste žena, čak i ako vas roditelji nisu odgojili na način da promatrate samu sebe kao objekt kojeg je potrebno osvojiti, sigurno ste to čuli od prijateljica, pročitali u novinama, pa čak i u navodno stručnim knjigama koje su se zadnjih desetljeća nakotile u količini obrnuto proporcionalnoj njihovoj kvaliteti. I vjerojatno ste i sami rekli "ne" u trenutku kad ste htjeli reći "da". Em zato da vaš dragi zbog vašeg brzog pristanka ne izgubi zanimanje, em zato što ste sigurni da ga neće izgubiti izgovorili vi jedno ili tisuću "ne", jerbo je on dio istog teatra kao i vi. A možda i sami uživate u toj igri, tko će ga znat'.

S druge strane, ako ste muškarac, gotovo vam je normalno da će prvo što ćete od žene koja vam se sviđa čuti biti odlučno ne. Pa ne želi vaša buduća ljubav, za Boga miloga, ispasti laka. Dajte se saberite. Od nje se očekuje da vam kaže ne, baš kao što se od vas očekuje da trčite oko nje, oblijećete ju, impresionirate, te ovisno o njezinom i vašem mentalitetu kupujete poklone, vodite na večere, plaćate putovanja i općenito radite sve što možete da svoju potencijalnu damu uvjerite u to da ste alfa-mužjak koji se bez problema može brinuti za ženu, djecu, psa, kredit i ljubavnicu.

I sad se možete - čak i s pravom - pitati, ako stvar tako lijepo funkcionira, u čemu je problem? I zaista, ako se nađu dvoje ljudi koji žele biti zajedno, a cijeli taj šou im predstavlja veselje, tko sam ja da im ga oduzmem?

Međutim, što kad kažete ne i mislite ozbiljno? Kad je pred vama muškarac s kojim ne biste bili čak ni da nakon nuklearne katastrofe ostanete jedini ljudi na Zemlji i da o vašoj prokreaciji ovisi budućnost ljudske vrste? I mislite si, nije lijepo zavlačiti čovjeka, bit ću otvorena i iskrena da ne gubi vrijeme i energiju, a vaš posljednji čovjek na svijetu to shvati kao dio unaprijed dogovorene igre, pa vas gnjavi, gnjavi i gnjavi. Neka digne ruku tko nije doživio.

Iako je takvo nepoželjno hofiranje (da se poslužim rječnikom svojih pokojnih baka) krajnje naporno, a može biti i neugodno, pravi problem nastaje kad se ono pretvori u stalkanje (evo još jedne od onih krasnih engleskih riječi za koje nismo pronašli hrvatski ekvivalent; nemojte mi predlagati špijuniranje, nije to to). Ili, još gore, u tjelesni napad, "jer sad bi već bilo dosta glupiranja", budući da je gospodin u vašem upornom ne, ne i ne! uvijek nekako uspio čuti ajde me, molim te, gnjavi još samo malo i ako izdržiš još koji mjesec bit ćemo zauvijek sretni zajedno.

Zapravo ga, kad bolje pogledate, ni ne možete kriviti. U velikoj većini filmova žena na početku prezire glavnog muškog junaka i to mu otvoreno da do znanja (mnogo opakije od vašeg pristojnog ne), da bi već negdje oko sredine on nju, ovisno o žanru, impresionirao a) svojim detektivskim umom, b) svojom sirovom muževnošću, c) svojom plementošću, d) svojom erudicijom i/ili inteligencijom, e) svojim bogatstvom ili f) nečim desetim. I tako njih dvoje od odnosa pas-mater postanu par koji se volio najviše na svijetu. Ikad. Slična je stvar s knjigama, stripovima, pjesmama... Cijela suvremena popularna kultura gaji kult teškoosvojive žene čiju ljubav (i tijelo) muškarac dobiva kao nagradu nakon određenog perioda muke i dokazivanja.

Svijetom vlada mit osvajanja žene. Sjećam se da sam išla u vrtić kad sam gledala neku prastaru, crnobijelu holivudsku limunadicu u kojoj je neki striček teti donosio cvijeće. Teti se striček nije sviđao i ona je s njim bila jako otresita, ali nakon što je on obrstio sve lokalne cvjetnjake i uzrokovao omanju lokalnu eko-katastrofu te joj otpjevao par pjesama, a usput i sredio nekoliko negativaca, teta je shvatila da je on čovjek njezinog života i oni su zagrljeno odjahali u suton/stajali na prozoru uz zalazak sunca/otrčali u daljinu duž neke pješčane kalifornijske plaže dok su na ekrane niotkuda došla slova the end. I pitala sam tada mamu zašto je striček radio sve to, a ona mi je rekla, kao da se to samo po sebi podrazumijeva, da ju je htio osvojiti, da je htio da se teta u njega zaljubi. Ja sam dugo razmišljala o tome i nikako nisam uspjela shvatiti kako bi mi se netko tko mi se ne sviđa trebao početi sviđati zato što mi donosi cvijeće, pjeva ili hvata lopove. I nisam skužila odgovor do dana današnjeg, hvala na pitanju.

Da ne kažem da taj ne ima i druge dodatne okolnosti. Kažete li ga usred bijela dana, imat ćete veću šansu biti ozbiljno shvaćeni nego u nekom zadimljenom klubu oko dva ujutro. O slučajevima napada i silovanja, kad žrtva - ako joj usta nisu zatvorena - urla ne neću ni početi pričati. Gotovo da nema silovatelja koji u svojoj obrani ne navodi da je ipak nekako mislio da ona to bi, ali, eto, malo se pravi teškoosvojivom. To što ga je izgrebala po cijelom licu samo znači da je željela da se on jače trudi, a on joj je ljubazno izašao u susret.

I što zapravo napraviti? Pa ništa. Naučite značenje pojedinih riječi i koristite ih kad vam zaista trebaju u pravilnom kontekstu. Ako vam se netko sviđa, recite mu da, rado bih otišla s tobom u kino. Ako nekog volite, recite mu to. Ako naletite na idiota kojem ste zbog toga manje zanimljivi i koji vas odluči zamijeniti modelom koji će ga duže natezati, super da ste ga se riješili. Idemo dalje. Samo ako riječi koristimo kad zaista stojimo iza njih, možemo naučiti ljude da nas shvaćaju ozbiljno. I nas i sve druge koji se tim riječima koriste.

Oznake: komunikacija, međuljudski odnosi

srijeda, 02.01.2013.

Umjesto čestitke ili bečki doček

Dragi moji, od srca se nadam da vam je ulazak u novu godinu bio veseo i opušten, da ste bili okruženi dragim ljudima ili da ste, ako takve prigode ne obilježavate, cijelu priču mirno i bezbrižno prespavali; također vam želim puno zdravlja, sreće, ljubavi i uspjeha u godini koja nam je upravo počela.

A kako je počela nama? Pa, na uličnom dočeku.


Krenuli smo od Rotenturmstraße, u kojoj se inače nalazi i jedna od mojih omiljenih slastičarnica. Tom je ulicom u novogodišnjoj noći bio zabranjen automobilski promet nama običnim smrtnicima, a bome se pješaci nisu micali ni nadobudnim taksistima. Starija nasljednica bila je oduševljena kad je vidjela da je ne samo spomenuta slastičarnica, već i mnoštvo drugih lokala otvoreno, pa me je pitala hoće li svi oni večeras zaraditi puno nofčeka.




Idemo dalje prema Stephansplatzu. Ovdje je bila pozornica na kojoj se nekih sat vremena prije ponoći orio Radetzky-marš u izvedbi limenog orkestra i uz glasno pljeskanje oduševljene publike (taj Radetzky-marš djeluje kao trenutačni dizatelj atmosfere - ako ne vjerujete, probajte).




Početak Grabena, osvjetljenje iz Haas Hausa i skoro pun Mjesec.




I Graben, Graben, Graben... Uvijek elegantan, s mnoštvom rasplesanih ljudi.






Vrijeme je za grijanje kuhanim vinom. Živjeli!



(Da, ovo su ovogodišnje šalice. Inače, pića su se točila i u šalicama od prethodnih godina, koje su postale mračnim predmetima želja pojedinih kolekcionara, jer su neka godišta u potpunosti rasprodana.)


Ovo je i službeno najluksuznija ulica u Beču, Kohlmarkt.




Preskočit ću Am Hof, gdje je bila pozornica jedne popularne kuruza radio stanice, jerbo nemam kvalitetnu snimku, i selim vas direktno na Freyung, gdje su svirali neki Latinoamerikanci.




Ponoć se opasno bliži, evo nas u trokutu između Burgtheatra, Landtmanna i Vijećnice, kod tuc-tuc neke kakti elektro-whatever pozornice nešto manje kukuruzičastih zvukova.




Brzinski smo obišli i trg ispred Vijećnice, na kojem su se svirale obrade Stonesa, te otišli zauzeti što bolje mjesto na Heldenplatzu, tj. trgu ispred Hofburga. Što bolje mjesto u prijevodu znači mjesto s kojeg se vidi što više ponoćnih vatrometa. Jedan se ispucavao iz smjera Pratera, nekoliko iz smjera Museumsquartiera, jedan upravo s Heldenplatza, drugi kod Vijećnice, a bilo je i dosta raketa koje su bile ispucavane negdje iza Parlamenta... Gdje god da se okrenete, vatromet!

Dječici smo ponijeli mandarine i domaće keksiće, a sebi pjenušac, kojeg smo otvorili i uz miris baruta (bem ti, zvučim kao ratna reporterka) s uživanjem popili... U to ime, živjeli!

Oznake: Silvestrovo, Beč

<	siječanj, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31