srijeda, 25.10.2006.

Hik, štuc, podrig, povrać

Dakle, naslov se, pogađate, odnosi na najveći pivotulum Europe, a možda i svijeta, 173. po redu Oktoberfest. Iako u nazivu ima ime mjeseca listopada, poznata se lokalačko-prežderavačka manifestacija održava krajem rujna i početkom listopada i tijekom tih par tjedana u München se svake godine slije šest do sedam milijuna turista. Usporedbe radi, kad turistički djelatnici lijepog nam mora našega sezonu smatraju uspješnom, tada na cijeloj njegovoj obali i pripadajućim mu otocima tijekom nekoliko mjeseci gostuje oko milijun duša. Tek toliko da dobijete feeling kolika je to količina ljudi u jednom gradu. Odjednom.

Naši su se domaćini žalili da su hotelijeri višestruko povisili cijene hotela, jerbo je navala i to si jednostavno mogu dozvoliti, te nam debelo ranije rezervirali sobe u solidnom hotelu s tri zvjezdice u neposrednoj blizini sveučilišta i pješačke zone, no čak je i prigodno poskupjela soba bila najmanje dvostruko povoljnija od sobe iste kategorije u Beču, u kojem biste za tu lovu mogli dobiti tek ubožničku izbu u malom pansionu neke opskurne četvrti. Eh, blažene minhenške cijene.

Prostor na kojem se odvija Oktoberfest izuzetno je velik. Budući da nikad nisam bila dobra u odokalnoj procjeni veličine neke površine ili broja ljudi na istoj, bolje da se ne bavim ćoravim poslom i dajem vam krive podatke, pa neka ostane na tome da je sve to skupa ogromno. Dakle, do Wiesna, kako se zove taj dio grada, voze brojne linije autobusa, S-Bahna i U-Bahna te o tome na kojoj strani uđete ovisi i prvi dojam koji ćete dobiti.


Naš je prvi dojam bio - vašar. Stigosmo u dio Wiesna prepun svjetlucavih vrtuljaka, sprava za izazivanje povraćanja okretanjem na sve strane na visini od pet metara, hali-galija i kojekakvih čudesa. Naravno da je sve bilo, kao što jednoj Njemačkoj dolikuje, složeno u široke, uredne ulice omeđene upicanjenim štandovima na kojima se prodavalo, naravo, pivo, ali i kobase, lepinje, sva moguća druga klopa, suveniri i nezaobilazna licitarska srca.






Eto, iskreno priznajem da smo na prvu loptu bili malo razočarani. Sa svakog je vrtuljka dolazila glasna muzika, naravno, različita od susjedne. Sve je bilo šareno i blještavo, ali nimalo onome što smo navikli vidjeti na televizijskim reportažama. Očekivali smo raspjevane gomile pijanih mišićavih plavokosih arijevaca rumenih obraza i razdrljenih košulja , a dočekalo nas je mnoštvo pubertetlija koji su teturali, pijaniji od vožnji svim tim čudima, nego od piva, za koje nismo primijetili da baš teče u potocima. Kad smo već kod pijanih pubertetlija, nemrem odoljeti a da vam ne stavim sliku ovog totalno ubijenog malca, kaj nije legendaran?




A kad smo kod ljudi, iznenadilo me koliko je njih odjeveno u bavarsku nošnju. I ne, nisu to samo tradicionalno odgojeni stanovnici obližnjih sela i manjih gradova u pohodu na lokalnu metropolu, nego moderni mladi ljudi izbušenih noseva, ušiju, obrva i tkoznačegajoš, s hrpom tetovaža i, eto, u kožnim hlačama na tregere i sa šeširićima ukrašenima izvezenim runolistima.






Međutim, Bogu hvala na našim divnim domaćinima koji su nam odmah objasnili da sve to nije ono što Oktoberfest čini Oktoberfestom te nas odveli u sasvim drugi dio Wiesna, s građevinama koje oni nazivaju šatorima, a koje meni djeluju poput pravih pravcatih kuća. Ogromnih.






Zbog veličine svega skupa nisam uspjela poloviti koliko je tih šatora, no rekla bih da su u pitanju deseci, a rečeno nam je da se u svakom od njih nalaze tisuće ljudi. I tu zapravo dolazimo do onog što očekujemo od Oktoberfesta. Pivo zaista počinje teći u potocima, ljudi teturaju i urlaju, ne znate grle li se jer se vole ili jer se pridržavaju, zrakom se ore zvukovi limene glazbe i pjevanja bez sluha. Svaki šator ima nekoliko ulaza i izlaza na kojima stoje zaštitari i veće skupine puštaju unutra tek kad određeni broj ljudi izađe, kako ne bi došlo do pretrpavanja. No, uza svu tu brigu, svaki je šator popunjen do posljednjeg mjesta.


A unutra - prizor koji morate doživjeti. Mirisi znoja i piva, zagrljeni ljudi sjajnih lica, glasno pjevanje i plesanje na stolu, muzičari na podiju u sredini prostorije i konobari koji nose po petnaest krigli odjednom. Pa, dozvolite mi da s tim slikama i završim, a vi si otvorite pivce za živce i uživajte!






I da se ne pitate što smo za to vrijeme napravili s podmlatkom - pa naravno da smo ih vodili sa sobom. Mlađa nasljednica je većinu prespavala, starija je fascinirano gledala oko sebe, pogotovo u onaj prvi vašar-dio, a budući da je oktoberfeštanski običaj da ljudi jedni drugima kupuju licitarska srca te ih vješaju oko vrata, vremenom ih je sakupila ni manje ni više nego šest komada, a yours truly je - hm, bili su to najtragikomičniji trenuci večeri - tihim glasom oprezno naručivala ein alkoholfreies, bitte.

Oznake: München, Njemačka, Oktoberfest

četvrtak, 12.10.2006.

Germanske dogodovštine

Nakon toplog i pomalo egzotičnog Tunisa vodim vas ravno u srce Europe, u jedan meni jako, jako dragi grad kojeg sam, nakon točno petnaest godina slučajne, nimalo prisilne, ali krajnje nepravedne apstinencije, prije dva tjedna uspjela ponovno posjetiti. Riječ je, naravno, o Münchenu (engl. Mjunik, hrv. Minken).

Imadoh tamo nekog posla, a budući da sam jako vezana za svoje najdraže, povedoh i njih. I tako, dok brusih mozak na svojoj konferenciji, a sve u težnji da mi nijedan jedini neurončić slučajno ne odumre, jerbo vam ja - ako već niste sami primijetili - nisam tipična mama-na-porodiljnom-koja-niš-ne-radi-osim-šetnji-gledanja-sapunica-i-žaljenja-o-nedostaku-vremena, mužić je uživao s nasljednicama po minhenskim ulicama i parkovima, na divnom, sunčanom vremenu koje nas je uglavnom pratilo.

Baš mi je drag taj grad. Iz njega su uvijek počinjale moje srednjoškolske i studentske putešestvije po Njemačkoj. U njegovim sam šarenim trgovinama kupovala divne, očaravajuće stvari kojih nekoć davno nije bilo kod nas: obleku, cipele i ploče. Aha, ploče, znate ono crno, vinilsko. Sad, naravno, nema što nema i u Hrvatskoj, a budući da živim u Beču, veći mi je problem odoljeti kupovini nego pronaći ono što želim. Međutim, München je, moram reći, i dalje shopping-meka: nisam imala previše slobodnog vremena, no ono malo trgovina koje sam obišla ostavile su me punu pravedničkog gnjeva. München je, naime, osjetno povoljniji od Beča, čega se god primite košta par eura manje: isti proizvodi u istim lancima samoposluživanja u Njemačkoj su povoljniji, hrana u restoranima za bečke je pojmove skoro pa smiješno jeftina, a pića u kafićima gotovo dvostruko povoljnija. Od svojih sam minhenških prijatelja i kolega saznala i cijene stanarine, režija i ostalih za život neophodnih stvari i usporedbom Beča i Münchena lagano se ubedirala. Eto što je bogato društvo s bogatom ponudom [uzdah].

Budući da mi je dnevni raspored bio takav da je bilo dosta stanki, a i mi smo planirali putovanje tako da smo došli dan ranije i otišli dan kasnije, ipak smo uspjeli vidjeti dosta toga, a mužić, koji je u Münchenu svojedobno proveo dosta vremena učeći jezik, dobro se sjećao svakog kutka grada i suvereno nas vodio središtem. Osim kad nas je jednom pogubio, jer mi nije vjerovao da je ono što nas zanima desno, pa nas je odveo lijevo. Ali nema veze, to sam mu otkvocala na licu mjesta, pa dug nesuvislog lutanja pogrešnim ulicma smatrajte naplaćenim.

Znam, znam, čekate slikice. Pa, evo ih.


Najprije gospodin Ludwig, bavarski kralj, i njegov vjerni konj.




Potom šetnja po Odeonsplatzu prema pješačkoj zoni. Mjesto za slike kultno je za povijest nacionalsocijalizma. Ovdje se, naime, Hitler prvi put sukobio sa silama tadašnjeg zakona. Bilo je i mrtvih, ali ništa strašno naspram onoga koje je u nastavku svoje političko-vojne karijere uspio izvesti.




Stojite li okrenuti prema Feldherrnhalleu, tj. mjestu s prethodne slike, s vaše će desne strane biti prekrasna, barokna Theatinerkirche.








Kad smo već kod crkvi, 'ajmo odmah obaviti i Katedralu, tj. Frauenkirche, punim imenom Domkirche zu Unserer Lieben Frau.








Evo pogled na Katedralu koji me poprilično dojmio: morate priznati da ova kombinacija prošlosti i tek nedavno zastarjele suvremenosti bode oči. Pitam se hoće li arhitektura posljednjih desetljeća dvadesetog stoljeća, posebno ovako nespretno implementirana u staru gradsku jezgru, ikada biti smatrana lijepom?




U srcu grada nalazi se, kao i obično, glavni trg, Marienplatz. A njime pak dominira neogotička Nova vijećnica na čijim su tornjevima poznata zvona koja nekoliko puta dnevno sviraju, prikazujući pritom lutkama prizore iz povijesti grada.










Jeste li znali da se u Münchenu nalazi jedna od najvećih egiptoloških zbirki Europe?




Središte su grada preplavili lavovi! Aha, lavovi! Pogledajte samo ovog macana, nije li strašan?




Karlstor je jedan od ulaza u Stari grad, tj. pješačku zonu.




Obično stavljam fotke hrane, pa vas ni ovaj put ne smijem iznevjeriti. Ok, sad nema hrane, ali zato ću vam pokazati kako izgledaju divni restorani skriveni po odlično uređenim gradskim dvorištima.




Parkovi, parkovi, parkovi... München zaista ima mnogo zelenila, a središtem grada dominira ogroman Engleski vrt. Za dojmove pitajte stariju nasljednicu, ona se puno i rado igrala u njemu.








I malo romantike za kraj.




Pitate se jesmo li bili na Oktoberfestu? Hehe, morat ćete pričekati idući post.

Oznake: München, Njemačka

ponedjeljak, 02.10.2006.

Kako kupovati i trgovati

Konačno se javljam s posljednjim postom o Tunisu. Bili smo u Nabeulu, manjem gradu jugoistočno od našeg ljetovališta, do kojeg smo putovali autobusom nekih sat vremena. Bio je petak, dan kad se u Nabeulu održava tjedni regionalni sajam, čime se taj gradić iz mirnog mjesta pretvara u užurbano trgovačko središte prepuno vreve, živosti i galame.


Nabeul, iako po europskim kriterijima nevelik, ima sve odlike pravog grada: središte je lokalne uprave, širokih avenija s drvoredom, slikovite medine, s brojnim obrtima i povelikim sveučilištem. Međutim, Nabeul je prije svega lončarsko i keramičarsko središte Tunisa; u njemu se proizvodi većina keramičkih proizvoda, po kojima je Tunis ionako poznat, a jedno od obilježja grada veliki je keramički vrč iz kojeg raste bor, smješten u središtu kružnog toka u samom srcu grada.




Iako su kućni brojevi, a ponekad i natpisi ulica, općenito u većini mediteranskih država napravljeni od keramike te obojani uglavnom kombinacijom bijele, tamnozelene i tamnoplave boje, te po tome ni Tunis nije nikakva iznimka, u Nabeulu je gotovo nemoguće naići na ime ulice ispisano na običnoj, limenoj tabli. Obična, standardizirana i birokratizirana imena ulica zamijenjena su veselim i šarenim natpisima na keramičkim pločicama.




Želite li kupiti keramičke proizvode - lonce, ukrasne ili uporabne tanjure, servise za kavu ili čaj, kućne brojeve, figurice prašinoskupljačice ili bilo što drugo - možete to učiniti na zaista svakoj lokaciji u državi. Međutim, sami Tunežani razlikuju kvalitetno izrađenu keramiku, proizvedenu u radionicama kojima je i država dala posebno priznanje te pravo da koriste pečat koji to i dokazuje, od amaterski izrađenih proizvoda koji vremenom gube boju ili su pak izrađeni od toliko nekvalitetne gline da čak i usprkos tome što su ispečeni vremenom postaju prhki te se lome. U Nabeulu takvih problema nema: vrata svih radionica širom su vam otvorena. Možete razgledati kako se proizvodi izrađuju i ukrašavaju i, naravno, kupiti ono što vam se sviđa. U tom tipu trgovine nema općepoznatog cjenkanja, no i cijene su nešto niže od uobičajenih.










Ne moram vam ni reći da je starija nasljednica otvorenih usta i očiju promatrala radionicu, dok joj je mama iliti yours truly objašnjavala da mora hodat' k'o po jajima, jer ako nešto razbije, morat ćemo dati puno novčića. Budući da dobiva novčiće za kupovinu sitnica koje ju vesele, recimo ukosnica , jako je osjetljiva na nepotrebno davanje novčića trgovcima koji prodaju njoj nezanimljive stvari, pa ju obično uspijemo dobiti na tu foru.

I tako, obilazak keramičarske radionice prošao je bez krša i loma, a iz nje smo izašli bogatiji za nekoliko zgodnih posuda te siromašniji za nešto tuniskih dinara.


Zatim smo prošetali glavnom ulicom, širokom avenijom punom trgovina, kafića i restorana. Zanimljiv je to grad; u samom središtu mnogo je zapuštenih kuća, ali i šminkerski uređenih pročelja, a i mnogo se, zaista mnogo gradi. Novogradnje čija se konstrukcija može dobro vidjeti ne ulijevaju povjerenje u svoju statiku, s time se morao složiti čak i mužić, koji mi obično objašnjava na koju foru balkoni stoje u zraku, zašto se mostovi ne ruše i kako to da avioni lete, kao i slična nevjerojatna svjetska čuda.




Put nas je doveo do medine, tradicijskog središta grada smještenog unutar zidina. Glavna ulica zmijoliko prolazi medinom i petkom je pretvorena u nevjerojatno gužvastično središte lokalnog trgovačkog života: u apsolutno svakoj se kući nalazi barem jedna trgovina čiji su proizvodi izloženi ne samo po pločnicima, nego i po velikom dijelu ulice, sužavajući tako ionako uzak prostor za hodanje, a brojni su se trgovci s nekakvim pokretnim kolicima smjestili i u samoj sredini ulice, kao i po uglovima za koje su procijenili da bi im mogli donijeti koji novčić.


Roba koja se prodaje? Nema što nema. Od nogometnih dresova svih svjetskih reprezentacija i najpoznatijih nogometaša, lažiranih torbica i majica do lokalnih proizvoda poput začina, keramike, ekstrakata parfema, plišanih deva, vodenih lula i svih vrsti odjeće. Povremeno se nalaze hladnjaci s ohlađenim pićima bezobrazno visokih cijena, kroz gužvu se provlače prodavači karameliziranih badema, ispod lukova obližnje terase nagurane su stolice živopisnih kafića, sve je puno kombinacija omamljujućih mirisa čajeva, kave, badema i kolača.





Sjeli smo i na kavu, s užitkom se barem na kratko izdvojivši iz te gužve, te umirili svoja overstimulated osjetila. Prizor pred našim očima zaista je bio nevjerojatan - opća vreva u kojoj ljudi poput mrava hodaju u svim pravcima, uglavnom nekim posve nepravilnim putanjama u potrazi za samo njima znanim ciljevima, galama, metež, dozivanje trgovaca i izvikivanje cijena, uglavnom, bučno i šaroliko mnoštvo. Dan je bio sunčan i vruć, baš kako treba za potpuni dojam.

A cijene? Mogu vam reći da je Tunis osjetno skuplji nego prije desetak godina. Lokalni trgovci očigledno su već odavno skužili da brojni turisti dolaze na sajam u nadi da će povoljno kupovati, pa početne cijene dižu doslovce u nebesa. Cijena za koju se konačno nagodite, a koja je višestruko niža od početne, uglavnom dolazi do cijena u našoj hotelskoj trgovini (a hotelske trgovine su, po nekoj logici, obično smatrane skupima), tako da u Nabeulu baš i nismo puno kupovali - radije smo uživali u pogledu, zvukovima i mirisima, a kupovinu smo puno ugodnije, udobnije i elegantnije obavili po povratku u hotel.

I, što da vam za kraj kažem? Ove godine nismo išli u temeljiti obilazak Tunisa niti smo posjetili razvikane turističke destinacije. Svjesno smo odlučili pogledati mjesta koja turisti obično zaobiđu ili za koja čak ni ne saznaju; o Hammametu ili Sousseu lako ćete naći tektove na internetu pa se zato nadam da ste uživali u priči i slikama iz gradova koji su manje poznati i neušminkani za sviđanje europskom ukusu.

Oznake: Tunis, Nabeul

<	listopad, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31