ponedjeljak, 02.10.2006.

Kako kupovati i trgovati

Konačno se javljam s posljednjim postom o Tunisu. Bili smo u Nabeulu, manjem gradu jugoistočno od našeg ljetovališta, do kojeg smo putovali autobusom nekih sat vremena. Bio je petak, dan kad se u Nabeulu održava tjedni regionalni sajam, čime se taj gradić iz mirnog mjesta pretvara u užurbano trgovačko središte prepuno vreve, živosti i galame.


Nabeul, iako po europskim kriterijima nevelik, ima sve odlike pravog grada: središte je lokalne uprave, širokih avenija s drvoredom, slikovite medine, s brojnim obrtima i povelikim sveučilištem. Međutim, Nabeul je prije svega lončarsko i keramičarsko središte Tunisa; u njemu se proizvodi većina keramičkih proizvoda, po kojima je Tunis ionako poznat, a jedno od obilježja grada veliki je keramički vrč iz kojeg raste bor, smješten u središtu kružnog toka u samom srcu grada.




Iako su kućni brojevi, a ponekad i natpisi ulica, općenito u većini mediteranskih država napravljeni od keramike te obojani uglavnom kombinacijom bijele, tamnozelene i tamnoplave boje, te po tome ni Tunis nije nikakva iznimka, u Nabeulu je gotovo nemoguće naići na ime ulice ispisano na običnoj, limenoj tabli. Obična, standardizirana i birokratizirana imena ulica zamijenjena su veselim i šarenim natpisima na keramičkim pločicama.




Želite li kupiti keramičke proizvode - lonce, ukrasne ili uporabne tanjure, servise za kavu ili čaj, kućne brojeve, figurice prašinoskupljačice ili bilo što drugo - možete to učiniti na zaista svakoj lokaciji u državi. Međutim, sami Tunežani razlikuju kvalitetno izrađenu keramiku, proizvedenu u radionicama kojima je i država dala posebno priznanje te pravo da koriste pečat koji to i dokazuje, od amaterski izrađenih proizvoda koji vremenom gube boju ili su pak izrađeni od toliko nekvalitetne gline da čak i usprkos tome što su ispečeni vremenom postaju prhki te se lome. U Nabeulu takvih problema nema: vrata svih radionica širom su vam otvorena. Možete razgledati kako se proizvodi izrađuju i ukrašavaju i, naravno, kupiti ono što vam se sviđa. U tom tipu trgovine nema općepoznatog cjenkanja, no i cijene su nešto niže od uobičajenih.










Ne moram vam ni reći da je starija nasljednica otvorenih usta i očiju promatrala radionicu, dok joj je mama iliti yours truly objašnjavala da mora hodat' k'o po jajima, jer ako nešto razbije, morat ćemo dati puno novčića. Budući da dobiva novčiće za kupovinu sitnica koje ju vesele, recimo ukosnica , jako je osjetljiva na nepotrebno davanje novčića trgovcima koji prodaju njoj nezanimljive stvari, pa ju obično uspijemo dobiti na tu foru.

I tako, obilazak keramičarske radionice prošao je bez krša i loma, a iz nje smo izašli bogatiji za nekoliko zgodnih posuda te siromašniji za nešto tuniskih dinara.


Zatim smo prošetali glavnom ulicom, širokom avenijom punom trgovina, kafića i restorana. Zanimljiv je to grad; u samom središtu mnogo je zapuštenih kuća, ali i šminkerski uređenih pročelja, a i mnogo se, zaista mnogo gradi. Novogradnje čija se konstrukcija može dobro vidjeti ne ulijevaju povjerenje u svoju statiku, s time se morao složiti čak i mužić, koji mi obično objašnjava na koju foru balkoni stoje u zraku, zašto se mostovi ne ruše i kako to da avioni lete, kao i slična nevjerojatna svjetska čuda.




Put nas je doveo do medine, tradicijskog središta grada smještenog unutar zidina. Glavna ulica zmijoliko prolazi medinom i petkom je pretvorena u nevjerojatno gužvastično središte lokalnog trgovačkog života: u apsolutno svakoj se kući nalazi barem jedna trgovina čiji su proizvodi izloženi ne samo po pločnicima, nego i po velikom dijelu ulice, sužavajući tako ionako uzak prostor za hodanje, a brojni su se trgovci s nekakvim pokretnim kolicima smjestili i u samoj sredini ulice, kao i po uglovima za koje su procijenili da bi im mogli donijeti koji novčić.


Roba koja se prodaje? Nema što nema. Od nogometnih dresova svih svjetskih reprezentacija i najpoznatijih nogometaša, lažiranih torbica i majica do lokalnih proizvoda poput začina, keramike, ekstrakata parfema, plišanih deva, vodenih lula i svih vrsti odjeće. Povremeno se nalaze hladnjaci s ohlađenim pićima bezobrazno visokih cijena, kroz gužvu se provlače prodavači karameliziranih badema, ispod lukova obližnje terase nagurane su stolice živopisnih kafića, sve je puno kombinacija omamljujućih mirisa čajeva, kave, badema i kolača.





Sjeli smo i na kavu, s užitkom se barem na kratko izdvojivši iz te gužve, te umirili svoja overstimulated osjetila. Prizor pred našim očima zaista je bio nevjerojatan - opća vreva u kojoj ljudi poput mrava hodaju u svim pravcima, uglavnom nekim posve nepravilnim putanjama u potrazi za samo njima znanim ciljevima, galama, metež, dozivanje trgovaca i izvikivanje cijena, uglavnom, bučno i šaroliko mnoštvo. Dan je bio sunčan i vruć, baš kako treba za potpuni dojam.

A cijene? Mogu vam reći da je Tunis osjetno skuplji nego prije desetak godina. Lokalni trgovci očigledno su već odavno skužili da brojni turisti dolaze na sajam u nadi da će povoljno kupovati, pa početne cijene dižu doslovce u nebesa. Cijena za koju se konačno nagodite, a koja je višestruko niža od početne, uglavnom dolazi do cijena u našoj hotelskoj trgovini (a hotelske trgovine su, po nekoj logici, obično smatrane skupima), tako da u Nabeulu baš i nismo puno kupovali - radije smo uživali u pogledu, zvukovima i mirisima, a kupovinu smo puno ugodnije, udobnije i elegantnije obavili po povratku u hotel.

I, što da vam za kraj kažem? Ove godine nismo išli u temeljiti obilazak Tunisa niti smo posjetili razvikane turističke destinacije. Svjesno smo odlučili pogledati mjesta koja turisti obično zaobiđu ili za koja čak ni ne saznaju; o Hammametu ili Sousseu lako ćete naći tektove na internetu pa se zato nadam da ste uživali u priči i slikama iz gradova koji su manje poznati i neušminkani za sviđanje europskom ukusu.

Oznake: Tunis, Nabeul

srijeda, 20.09.2006.

Nekoć davno, tu je bilo nešto lijepo

I tako, okruženi našom pješčanom plažom s divnim, toplim morem, hrpom bazena i tobogana, ićem i pićem, razmišljasmo kamo da odemo na izlet, a da vožnja ne bude preduga, jer nismo znali kako bi naše nasljednice reagirale na previše vremena u nekom pregrijanom busu te dobili informaciju da se tek par kilometara od našeg hotela nalazi mjesto Hammam Lif, koje osim prve riječi u nazivu nema ništa zajedničko s poznatim ljetovalištem Hammametom, za koje ste vjerojatno čuli.

Do spomenutog Hammam Lifa može se doći vlakom, što je izuzetno povoljan način putovanja Tunisom, no s obzirom na naše potomstvo, nismo bili spremni na tu avanturu, pa smo se odlučili za taksi. Budući da u Tunisu rijetko koji taksist uključuje taksimetar, za cijenu se vožnje potrebno dogovoriti unaprijed. Uglavnom, riječ je o cjenkanju poput svakog drugog - on kaže jednu cijenu, vi drugu, osjetno nižu od njegove, onda on zajauče da je to puno premalo i da ga želite uništiti, pa predloži nešto novo, pa vi, pa opet on, pa opet vi i tako se nađete oko sredine ili bliže onom članu cjenkalačke ekspedicije koji ima bolje živce i više iskustva. U hotelu su nam rekli da vožnja do Hammam Lifa ne smije koštati više od pet dinara, pa smo se pripremili platiti točno toliko i ni dinara više. Naravno, početna cijena našeg vozača bila je punih dvanaest i nije htio ići ispod deset sve dok mu jasno i glasno nismo rekli da znamo da vožnja ne smije koštati više od pet. Tada je popustio i u sekundi smo bili u njegovom autu.

O Hammam Lifu smo čuli lijepe stvari: riječ je, navodno, o slikovitom malom gradu lijepe plaže i živahnih trgovačkih ulica. Već sam se vidjela kako šećem ušminkanom pješačkom zonom između uobičajenih štandova s drangulijama te naposlijetku pijem kavicu na nekoj divnoj terasi uz more.

Međutim.

Dobro je da sam dijete socijalizma i onih poznatih NNNI, odnosno ništa nas ne smije iznenaditi akcija, pa me zaista malo toga može iznenaditi. Kad smo izašli iz taksija, slika iz moje glave raspukla se poput balona od sapunice kakve je starija nasljednica s puno žara i strasti cijeli taj dan radosno puhala. Dočekalo nas je pohabano mjestašce prljavih ulica, kuća raspadnutih pročelja, a bome i dobrim dijelom praznih, napuštenih. Prema vrsti arhitekture činilo se da je tu nekad cvao turizam, jer je napuštenih zgrada bilo i na samoj rivi, iza njihovih praznih zidova okupljale su se mačke, a po tamnijim dijelovima žbuke vidjeli su se tragovi natpisa hotel. Jedna od dominirajućih ogromnih napuštenih zgrada bila je, ako je natpisu vjerovati, kazino iliti kockalište.


Ovo je prvo što smo susreli prilikom izlaska iz taksija:




Ulice su zaista prepune trgovina u kojima se nudi doslovce sve - od lažiranih torbica najpoznatijih svjetskih marki, preko nogometnih dresova (čini mi se da su oni zapravo najpopularniji od svega što se nudi) do domaćih proizvoda poput keramike ili začina.






Naišli smo i na popriličan broj trgovina živežnim namirnicama, pogotovo mesa, a najzanimljivije je što sve one, osim klasičnog mesa na kakvo smo navikli, prodaju i žive koke, pa ako si ju želite malo prihraniti u dvorištu i krknuti koju minuticu prije kuhanja juhe, da vam bude skroz friška, be my guest.




Plaža je bila nevjerojatno prazna. Na prvi bih pogled rekla da to nije neobično, budući da Hammam Lif ni po čemu ne odaje dojam da uopće želi biti turističko mjesto, no zanimljivo je da su čak i na toj posve praznoj plaži uredno složene stolice tamošnjeg kafića ispod zgodnih malih suncobrana, a nekoliko desetaka metara dalje nalazi se najtužnijeizgledajući dječji park kojeg sam ikada vidjela, okružen žicom kako se valjda neko dijete ne bi, ne plativši ulaznicu, prešvercalo na te zastarjele tobogane i ljuljačke koje su ionako više podsjećale na inkvizicijske sprave za mučenje koje je netko slučajno obojao živim bojama nego sprave namijenjene igranju. Gospoda koja su uporno i strpljivo stajala na šanku kafića i na ulazu u to igralište djelovala su poput najoptimističnijih ljudi na svijetu: iako na plaži nije bilo nikoga, zaista nikoga, oni ne samo da su se nadali da će im netko doći, nego i da će koristiti baš njihovu uslugu. Sad se ja malo zezam, ali u biti su bili dosta dirljivi.






I, konačno, nemojte misliti da u Hammam Lifu nema i pogleda na lijepe stvari, pa ću za ovaj put s njima i završiti. U zgradi s donje slike snimala se prije nekih pet-šest godina i jedna epizoda Poirota, vjerovali ili ne. A i nama je bilo sasvim dobro. Ipak smo našli sjenovito mjesto na kojem smo popili kavu, prošetali smo se, nismo kupili kokoš, ali je zato nasljednica dobila već spomenutu sapunicu za balone i bili smo svi sretni i zadovoljni.






Uskoro stiže i konačni dio tuniske trilogije.

Oznake: Tunis, Hammam Lif

utorak, 12.09.2006.

Red sunca, red mora

Kad sam prije desetak godina prvi put išla u Tunis, iako je njegova obala već tada bila načičkana hotelima i drugom turističkom infrastrukturom, moji su me bližnji gledali kao luđakinju koja dobrovoljno odlazi u najmanju ruku na teški prisilni rad, a ne na ljetovanje, jerbo se o toj destinaciji kod nas tada relativno malo znalo, ali je zato bilo puno predrasuda. A u Tunisu je bilo odlično, tim više što sam tamo provela zaista dosta vremena i temeljito proputovala cijelu zemlju, ali ne popularnom varijantom dva dana u Hammametu, tri dana po cijeloj zemlji, pola sata u El Jemu, tri minute u Matmati, pola sata u Douzu, piš-pauza u Nefti, pa povratak na kupanje prije leta doma, nego zaista temeljito. I svi koji su kasnije vidjeli slike čudili su se kako je Tunis uredan, kako je sve čisto, kako je lijepo uređen i tako dalje. I budući da mi se Tunis zaista svidio, nije bilo teško odlučiti se otići ponovno, samo je bilo pitanje kad i gdje. I eto, ove godine nagovorih mužića.

Za razliku od tog mog gorespomenutog prvog ljetovanja u toj sjevernoafričkoj zemlji, ovaj sam put bila osjetno kraće, tek dva tjedna, no i u sasvim drugačijem aranžmanu - s mužićem i dječicom, što bi se reklo, obiteljski đir. Budući da je mlađa nasljednica na početku ljetovanja tek navršila četiri mjeseca, ove godine nije bilo pustolovnih odlazaka u saharska naselja koja uporno zatrpava pijesak nošen pustinjskim vjetrovima, niti je bilo previše razgledavanja gradova, niti je bilo udaljenih putovanja. Bit će, nadam se, i toga za koju godinu, a ovaj smo put uživali u jednom ogromnom klubu na spomen kojega bih prije par godina tek odmahnula rukom i proglasila ga apsolutno nezanimljivim. Ali eto, vremena se mijenjaju, dođe maca na vratanca, pa tako dođe i kulerica u hotel s privatnom plažom, bazenima i toboganima, animatorima i dječjim klubovima. Stoga pazite što pričate i nikad ne reci nikad.










Starija je nasljednica, naravno, uživala u svakom budnom trenutku, a budući da je već prvog dana ljetovanja odlučila preskočiti dnevno spavanje, tih je trenutaka bilo dosta. Kupala se u bazenima, spuštala s tatom niz tobogane, gradila kule na plaži, igrala se u dječjim igraonicama, pjevala, plesala, crtala, trčala, puhala balone i, sve u svemu, provela dječju verziju aktivnog odmora.

Mužić i ja volimo ići na ljetovanje krajem kolovoza i početkom rujna. Ne samo što je tada vrijeme puno bolje, da ne kažem humanije nego prethodnih mjeseci, nego je kasno ljetovanje odličan način da si produžite ljeto. Ja, naime, imam nezgodnu naviku osjećaja kraja ljeta čim se vratim s mora, pa bilo to početkom srpnja, te s puno tuge i depresije računam koliko mi još reda, rada i discipline preostaje do idućeg godišnjeg. Ako se s mora vratim u rujnu, nikad nemam taj glupi feeling da moram dugo čekati na iduće temeljitije punjenje baterija, nego opuštena i dobro raspoložena krećem u novu sezonu. I da, iako već odavno nisam školarka, u mojoj je glavi godina više podijeljena prema akademskom, a manje prema klasičnom kalendarskom kriteriju. Kad sam davnih dana, mlada i naivna, donosila odluke vezane uz početak godine, obično sam ih donosila u rujnu, nikad u prosincu.

I tak, vrijeme nas je i ovaj put poslužilo. Iako nas je pratilo preko trideset celzijevaca, zbog vjetra i suhog zraka nije nam bilo prevruće, a temperature vode, što morske, a što bazenske, bile su tek nešto malo ispod tridesetice, baš kako treba.


Jeste za kupanac? Uživajte u pogledu na valove. Nisu stalno bili ovako veliki, ali koja je fora u stavljanju slika običnih valova?










Da ne kažete da je u ovom postu samo turizam bez imalo kulture, evo vam jedan primjer monumentalne sjeveroafričke arhitekture, tip građevine povjesničarima umjetnosti poznat kao pobrkali smo države, ali nema veze, iz perioda klasicizma s vidljivim utjecajima rane renesanse.




Kako ne bismo bili gladni pobrinuli su se majstori hortikulturnog uređenja našeg hotela. Zasadili su, naime, brojna drva banane, koja rastu doslovce između zgrada. Nagradni zadatak: pronađite sve grozdove na donjoj slici.






A budući da smo fulali sezonu banana (vidite i sami da su skroz zelene), hotelski majstori od kolača pobrinuli su se da ne ostanemo gladni. I to vam je razlog zašto jedna majka dvoje djece koja stalno trči za starijim ili nosi mlađe, a kad to ne radi, vježba aquabic (to vam je fensi-šmensi naziv za aerobic u bazenu) uza svu svoju aktivnost ne skine ni grama. Vjerovali ili ne, ove torte imaju promjer veći od pola metra, pa si vi mislite. A nisu bile jedine ponuđene slastice, dapače.






Nadam se da ste se ponudili. I sad kad me već mrzite, podijelit ću s vama pogled na stol ispunjen tradicionalnim tuniskim desertima. Neke vrste tih kolačića prilično su suhe, no ima zaista odličnih. Dobar je dio preliven medom ili karameliziranim šećerom te posut prženim badenima, kikirikijem i lješnjacima.




Kaj se tiče noćnog života, naravno da ga nismo imali, niste valjda mislili da smo ludo tulumarili? Uglavnom smo sjedili na balkonu, pijuckali, pričali ispod glasa da ne probudimo nasljednice te promatrali kako zvijezde padaju kroz noć, režući vruć zrak neba nad Afrikom. Ah, romantike.






Budući da je starija nasljednica pri povratku kući išla reći pa-pa moru, recite mu i vi!




Pa-pa, more!

A u idućim postovima obećajem slike iz gradova za koje gotovo sigurno niste ni čuli, da ne bude sve samo hotel-sunce-plaža-žderačina.

Oznake: Tunis

<	prosinac, 2015
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31